KNJIGA SUĆUTI POVODOM SMRTI ZADARSKOG NADBISKUPA IVANA PRENĐE

“Oče nadbiskupe: sve riječi i tinte koje ću ispisati ne mogu izreći što je istina; a istina je uvijek bila u vašem srcu i svatko ju je tamo mogao naći” jedna je od poruka upisanih u Knjigu sućuti koju je zadarski Ordinarijat povodom smrti mons. Ivana Prenđe u srijedu 27. siječnja postavio na dva mjesta u dnu katedrale sv. Stošije. Ljudi dostojanstveno stoje u redu, prekriženih ruku, naklone se pred svijećom i slikom vedrog nadbiskupova lica; napišu, prekriže, zastanu i pomole. Živopisnu i toplu ispovijest prvi je u Knjigu sućuti napisao mons. Ivan Mustać, nadbiskupov dugogodišnji najbliži suradnik i generalni vikar. Podsjeća da ga je nadbiskup dočekao 1960. g na vratima sjemeništa Zmajević, preplašenog u pratnji zabrinute majke i oca pomorca. Nadbiskup je tada njegovoj majci rekao: “Nemoj plakati, od danas ću ja njemu biti i otac i majka”. Mons. Mustać zahvaljuje na divnim danima radosti u sjemeništu, a kao bogoslove ih je svaki put kao rektor čekao na kolodvoru u Zadru. Uvijek su spavali u sjemeništu i smatrao ih je svojim sjemeništracima. Kao ceremonijar na njegovoj mladoj misi ponavljao je ‘To su moji dečki’. “Imali smo dojam da bdije nad nama kao kvočka nad pilićima nakon što je zadarska nadbiskupija tih godina izgubila brojne svećenike, bogoslove, sjemeništarce. Biskupija je počela dobivati nove svećenike i to je za njega bila velika radost. U njegovo vrijeme sjemenište je bilo dom svih nas. Dočekao bi nas na vratima ‘Caro, uđi, hoćeš biti na ručku'” piše mons. Mustać kojem je nadbiskup tada bio i ispovjednik, dao bi mu dobar savjet i ozbiljnu pokoru. “Radovali smo se kad je imenovan koadjutorom, kao mala djeca smo išli u zagrljaj, a ja sam, kao što Zadrani na utakmicama viču, vikao ‘Trica, trica’ – kao trica u zadnjoj sekundi koja je rješavala pitanje pobjednika. Nije imao nikakvih ideala nego sve dati za Crkvu. Bio je skroman prema sebi a široke ruke prema drugome te nije odbio nikog tko je tražio pomoć. Kad su se crkve gradile nije škrtario. Kad se katedrala opremala nabavio je misnice, albe, zlatno posuđe, sve najljepše za katedralu. Nije škrtario ni u zadnjoj nabavi orgulja na koje je bio ponosan, na kraju je sjeo i zasvirao ih” piše mons. Mustać i dodaje da je nadbiskup uvijek ostao odgojitelj. “Bilo je simpatično, prema nama suradnicima koji imamo i 50 godina, za ručkom nas je držao kao da smo sjemeništarci, odnosio se prema nama kao da nam je otac. Naš je nadbiskup primio porušenu nadbiskupiju. Silno je želio završetak gradnje biskupske palače i govorio je da to ne radi za sebe nego za svoje nasljednike. Otvoren novoj evangelizaciji, katehezi odraslih, odgoju suradnika, uspio je da VTKŠ u Zadru bude priznata i pod sponzorstovm KBF-a u Zagrebu. Bio je prijatelj fokolara i svake je godine išao u Rim na susrete biskupa prijatelja fokolara. Kad bi se vratio došao je s odlukom ‘5000 dolara biskupu u Africi, 5000 dolara biskupu u Indiji, onom koji je rekao da će trebati za crkvu. Mi nećemo oskudijevati, dat’ ćemo. Obnovio je i župnu crkvu u BiH, uz to što je i on obnavljao” piše mons. Mustać i dodaje da je bio blagi pastir. Imao je silno milosrđe za svećenike, branio ih je pred svim napadima, a sam je bio klevetan. Rekao bi ‘Nije to ništa, nisam važan ja, važna je naša nadbiskupija, Crkva. Bio je uporan da Papa dođe u Zadar, rekao je ‘Neka Papa samo stane na teritorij naše nadbiskupije’, a tog je dana bila i 13. obljetnica njegova biskupstva. Čovjek molitve, satima je molio u kapelici. U zadnjem obilasku dekanata u pripremi SHKM-a u automobilu bi sa suradnicima predmolio krunicu za svećenike, mlade, obitelji, SHKM” piše mons. Mustać kojem nadbiskup Prenđa i u oporuci zahvaljuje za vjerno služenje u nadbiskupiji i pomoć u njegovom radu.

U Knjigu sućuti upisali su se se i zadarski gradonačelnik Zvonimir Vrančić i suradnici. Vrančić podsjeća na ushit koji je pratio svaki njihov susret, nadbiskupov elan i rad, zauzimanje za pravičnost. “Učiti od vas nositi odgovornost i požrtvovnost, dobrotu i susretljivost nemjerljivo je privilegij i čast. Ljubeći Boga i domovinu pokazali ste najsvjetlijim primjerom kako se čuvaju nacionalne, moralne i duhovne vrijednosti. Skrb za prognane i stradale u ratu, duhovna i materijalna obnova poslijeratne Hrvatske, našeg grada i nadbiskupije, stalna briga za sve potrebite, ponudilo je našem Zadru prosperitet i razvoj, a Vaš duhovni i pastoralni rad darovao je posebnu dimenziju ljubavi, tolerancije i razumijevanja. Ostali smo bez vrhunskog autoriteta, istinskog predvoditelja, svog pastira. Vaša vedrina i žar, Vaš osmijeh i topao pogled ostat će nam inspiracija i poticaj. Hvala Vam, dobri oče Ivane!” potpisuju gradonačelnik Vrančić, predsjednik Gradskog vijeća Živko Kolega i Dražen Grgurović, zamjenik gradonačelnika. Zadarski župan Stipe Zrilić piše da je svoje biskupsko geslo ‘Ljubiti Crkvu’ živio u praksi, čineći dobro vjernicima i svim žiteljima zadarske županije, osobito u teškim trenucima Domovinskog rata. Odlazak tog dobrog Božjeg pastira prožima nas tugom, iako za katolike smrt nije kraj. Smrt je početak povratka kući u zagrljaj Ocu. Neka Vas Gospodin nagradi za dobra djela i skrb za zadarsku županiju i Crkvu u cjelini” piše župan Zrilić. Među prvima u Knjizi sućuti upisali su se i najviši vojni zapovijednici u RH. Veliki pastir Crkve u  Hrvata, za svakog je imao toplu riječ. Čovjek blagog lica i naravi. U redu funkcija, nadbiskup, ali izuzetan čovjek je bio, piše kontradmiral Ante Urlić, zapovjednik HRM koji je sa svojim pomoćnicima došao iz Splita. Poruku je zapisao i  kontradmiral Zdenko Simičić, zamjenik načelnika Glavnog stožera u RH; da je nadbiskupova vjera u Boga i hrvatski narod vojnicima vodilja danas i sutra za pripreme u mirovnim misijama u svijetu kojih je trenutno 11. “Hvala vam za svaku toplu izgovorenu riječ, za topli pogled prema nama vjernicima, za prekrasne poruke upućene mladima na sakramentu svete potvrde. Uvijek kad budem dolazila u katedralu podsjećat će me na Vas. Hvala Vam za sve” potpisuje Nada s obitelji. I sve druge poruke su zahvalnost nadbiskupu za njegovu dobrotu, vodstvo, izrazi tuge i žalosti da nas je iznenada napustio i povjeravanje da moli za svoj narod.

Ines Grbić