Nadbiskupova propovijed na blagdan sv. Šimun i Jude Tadeja, apostola, u istoimenoj župnoj crkvi na Bokanjcu, Zadar, 28. listopada 2012.
(Čitanja: Jr 31, 7-9; Ef 2, 19-22; Lk 6, 12-16)
1. Današnja čitanja, braćo i sestre, uvode nas u srce evanđeoskog navještaja, koje govori o stvaranju nove zajednice, novog Izraela o čemu su već davno govorili proroci. Slušali smo tako riječi proroka Jeremije koji poziva na radost i veli neka se objavi i navijesti svima kako je Gospodin spasio narod svoj: ‘Evo, ja ih skupljam sa svih krajeva i vodit ću ih kraj potočnih voda, jer ja sam otac Izraela’ (Jr 31, 7-9). Isus je dakle htio ‘novi’ Izrael, htio je Crkvu. No, on ne kida životne veze sa Starim zavjetom, već ga dopunjuje. O tome nam govori Pavlova poslanica Efežanima u kojoj apostol razmišlja o ‘Crkvi kao zdanju koje je nazidano ‘na temelju apostola i proroka, a zaglavni je kamen sam Krist Isus’ (Ef 2, 20). U knjizi Otkrivenja nalazimo da zidine nebeskog Jeruzalema počivaju na ‘dvanaest temelja, a na njima su imena dvanaestorice Jaganjčevih apostola’ (Otk 21,14).
U današnje evanđeoskom odlomku Luka opisuje kako se dogodio poziv apostola. Nakon probdjevene noći u molitvi, kad se razdanilo, Isus bira dvanaestoricu i naziva ih apostolima. Radi se naime o važnom događaju. Markovo i Matejevo prizorište poziva apostola je uz Galilejsko jezero. Tamo se nakon propovijedi o Kraljevstvu Božjem njegov pogled zaustavio najprije na dva para braće koji su bili ribari i krpili mreže. Bili su to Šimun i Andrija, te Jakov i Ivan. Isus ih odlučno poziva i oni ga spremno slijede. Na njihov upit, ‘Učitelju, gdje stanuješ?’ on odgovara, ‘dođite i vidite’ (Iv 1,38-39). Pustolovina apostola započinje kao susret osoba, kao izravno upoznavanje Učitelja. Oni pak prije nego budu poslani evangelizirati druge, morat će neko vrijeme ‘biti s Isusom’. A njihovo propovijedanje neće biti ništa drugo doli navještaj onoga što su doživjeli dok su bili s njime. Sada se, dakle, očekuje da budu ‘ribarima ljudi’ (Mt 4,19), a njihova sudbina trajno je usko vezana uz Isusovu povijest.
2. ‘Onih dana Isus se pope na goru i provede noć moleći se Bogu’ (Lk 6, 12). Gora, brdo u Bibliji je povlašteno mjesto Božjih objava i velikih zahvata. Isus je u središtu zbivanja i on bira koga hoće. U oproštajnom govoru on će to još bolje objasniti: ‘Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas’. Luka danas dodaje: ‘I ustanovi Dvanaestoricu!’ Snažan izraz koji najavljuje izbor i ustanovu novog Božjeg naroda. To je Izrael posljednjih vremena, Kristova Crkva. Dvanaestorica su rodozačetnici novog Izraela, temelji novoga nebeskog Jeruzalema. A cilj je ustanovljenja ‘da budu s njim’. Time se izriče veza osobitoga prijateljstva. Apostoli će odsada sve dijeliti s Kristom i sudjelovati u njegovom djelu spasenja (Iv 13,8), u njegovoj slavi i u njegovoj vlasti (Mt 19,28).
No, osim ovoga da ‘budu s njime’ valja istaknuti i drugi cilj, a taj je ‘da idu propovijedati’. Zbog toga ih je prozvao ‘apostolima, poslanicima, povjerenicima’. Oni će govoriti u ime Božje, a on će biti s njima trajno, živ i prisutan. Sva dvanaestorica bili su uglavnom ‘neuki i priprosti’ ljudi (Dj 4,13). Isus ih je izabrao da od njih stvori jezgru i temelj svoga Kraljevstva, svoje Crkve. Među njima nalaze se i današnji svečari: Šimun Kananajac koga Luka naziva ‘revniteljem iz Kane i Juda Jakovljev koji je u pučkoj pobožnosti poznat je kao sveti Juda Tadej. Velika je milost i veliki Božji dar naći se među tom četom izabranih. A oni kao izabranici morali su s tom milošću surađivati. Znamo kako jedan to nije činio, pa je izdajnikom postao, Juda Iskariotski iz Keriota u južnoj Palestini.
3. Od dvojice današnjih svečara Šimun je dobio nadimak ‘revnitelj’. To pokazuje da je bio pristalica antirimske stranke zelotâ (revnitelja); da je vatreno ljubio svoj židovski narod, te bio žalostan što je njegova zemlja još uvijek pod tuđinskom okupacijom, a oni bez vlastite države. Prema legendi, obojica apostola pretrpjeli su okrutnu mučeničku smrt. Za Šimuna vele kako je bio prepilan pa ga se u likovnoj umjetnosti prikazuje s pilom. A štuju ga kao zaštitnika posebice drvosječe. Judu Tadeja pamtimo po poslanici koja započinje riječima: ‘Juda, sluga Kristov i brat Jakovljev’. Po tomu zaključujemo da je on bio brat apostola Jakova Mlađega, te da je poslije njegove smrti (oko 62.) nastupao u njegovo ime, revno i zauzeto. Poslanica je kratka ali plamti živošću i energičnošću u kojoj ukorava sve koji promiču krivovjerje i slobodarstvo u moralnom životu. Posebice pak pamtimo ga po pitanju koje je postavio Isusu: ‘Gospodine, kako to da ćeš se objaviti nama, a ne svijetu?’ (14,22). Isus mu je na to odgovorio: ‘Ako me tko ljubi, držat će moju riječ, i moj će ga Otac ljubiti; k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti’ (Iv 14, 23). Zahvaljujući njegovom pitanju dobili smo lijep i poučan odgovor; pun utjehe i nade za svakoga. U njemu je izrečeno da se bit nasljedovanja Isusa Krista očituje u ljubavi, a dokazuje čuvanjem i održavanjem Isusovih zapovijedi i svega onoga što nas je on učio.
Crkva je, dakle, ustanovljena na temelju apostola kao zajednica vjere, nade i ljubavi. Po apostolima, dostižemo samoga Isusa. Ustanovljenje Crkve, dakle, započelo je kad je nekolicina galilejskih ribara susrela Isusa, kad su dozvolili da ih osvoji svojim pogledom, svojim glasom, svojim toplim i snažnim pozivom: ‘Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!’ (Mk 1,17; Mt 4,19).
4. Kada je izabrao Dvanaestoricu i uveo ih u zajedništvo života, Isus je najavio da je došlo završno vrijeme u kojem se ostvaruju Božja obećanja. A kada im je na Posljednjoj večeri prije svoje muke povjerio zadatak da slave njegov spomen, pokazao je koliko mu je bilo stalo do toga da apostoli kao poglavari poslanja budu u povijesti znak i sredstvo eshatološkoga okupljanja. Stoga je nepomirljiv s Isusovim naumom slogan koji se još uvijek ponekad čuje: ‘Krist da, Crkva ne’. Između utjelovljenoga Sina Božjega i njegove Crkve postoji duboki i neuništivi otajstveni kontinuitet, po kojemu je Krist i danas prisutan u svome narodu po nasljednicima apostola, posebice po Petru na kojem je sagradio svoju crkvu pa je ni vrata paklena neće nadvladati.
Krist svoje apostole nije birao među ‘učenima i prosvijetljenima’, nego među ribarima, a onda ih je kako smo čuli sâm ustanovio i posvetio. I ostavio im moćno sredstvo kojim će se obraniti od krivovjerja: vjeru, euharistiju i riječ Božju, te snagu i apostolsku vjernost biskupâ i rimskih papâ. Zato i velimo da Crkva nije puka skupina ljudi, društvo ili sindikalna udruga što se bori za svoje ciljeve. Ona je živi organizam komu je glava Krist, a Duh Sveti život i duša. Ona je božanska i ljudska stvarnost, rođena u krvi na križu, te nastavlja živjeti u vremenu i prostoru, kao ‘produljeno Isusovo utjelovljenje’ među ljudima. Na Duhove je počela rasti i osvajati svijet. I razvija se, evo, kroz stoljeća sve do naših dana. Zahvalni Bogu što su u temeljima ove župne zajednice dvojica Isusovih učenika, mi danas od srca molimo: ‘Bože, u tvojim zajednicama diljem svijeta postaje vidljivom jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva. Neka sjedinjena s papom i biskupima bude opći sakrament spasenja, te kao kvasac i duša društva ostane vjerna svom poslanju i na službi za opće dobro društva. Amen’.
Bokanjac, 28. listopada 2012.
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup