VEČER U KNJIŽARI – GOST DR. ZLATKO MILIŠA

Borba za zdravo društvo i za zdravog pojedinca je borba za vrijednosti suosjećanja i pomaganja drugome, poručio je istaknuti hrvatski sociolog i pedagog dr. Zlatko Miliša na susretu ‘Večer u knjižari’ u knjižari Verbum u Zadru u srijedu 12. prosinca. Na susretu koji je moderirala Ines Grbić Miliša je dao osvrt na niz tema aktualnog društvenog trenutka. Smatra da nismo duhovno punoljetni za shvaćanje uzroka svega što se događa Hrvatskoj i čovječanstvu. Za oduprijeti se nevoljama treba građanske hrabrosti koje u Hrvatskoj nema. Čovjek se treba osvijestiti, uočiti što se događa i kako se oduprijeti. Civilni sektor je često vrsta ekspoziture određenih skupina kojima cilj nije boljitak Hrvatske, npr. Soroseve stipendije i njegovi debatni krugovi. No nisu duhovno osvješteni ni narodi drugih zemalja s kojima bi Hrvatska trebala biti članica EU, smatra Miliša. Upozorava da su vodeće zemlje EU imale kolonijalne aspiracije, nekad na otvoreniji, a sad na sofisticiraniji način. Hrvatska je nekima zanimljiva prvenstveno zbog nacionalnih bogatstava i svojih resursa. „Još nismo osvijestili što znači riječ domovina i samostalna Hrvatska. Postoje visoko čestiti ljudi koji imaju viziju, strategiju i treba ih pozvati, neovisno o stranačkoj pripadnosti“ kaže Miliša. Upozorava na pojavu dirigiranih prosvjeda koje najviše organiziraju korporatisti, svjetski moćnici u MMF-u, Svjetskoj banci; njima odgovaraju krvavi socijalni neredi. „Strategiji korporatista je cilj razbijanje banaka, tučnjave, obračuni s policijom, da bi represivni aparat reagirao a građani tražili lažnu sigurnost. Onda se pojavi veliki brat koji kaže ‘Sad ćemo vi vama pomoći, puno ste se zadužili kao građani. Hrvatska obitelj ima tri kredita u prosjeku. Pa ćemo vam oprostiti neke dugove. U Hrvatskoj nikad nije bio referendum tko se ima pravo neograničeno zaduživati, a konačni cilj je rasprodaja nacionalnih bogatstava. Da nije bilo Crkve rasprodale bi se i hrvatske šume“ rekao je Miliša. Istaknuo je da je obitelj stup društva, a razbijanjem tog stupa razbija se osobna i sigurnost države i nacije. Korporatistima i anarhistima je osnovno srušiti obitelj kao stanicu. Prema jednom istraživanju, u svijetu se najvećim vrijednostima smatraju uspjeh i novac. Među 33 zemlje obuhvaćene tim istraživanjem, u Hrvatskoj, Poljskoj i Turskoj brak je stanica koja ne treba biti stavljena na stup srama, a na visokom mjestu su djeca kao smisao života, za razliku od Francuza i skandinavskih zemlaja, gdje se brak smatra gotovo ekonomskim ugovorom između dvoje ljudi, pa i istoga spola, te da brak mora otići u ropotarnicu povijesti.

Predmet istraživanja dr. Miliše je i bumerang generacija. To su kritičari svega postojećeg. Mladi više nikome ne vjeruju, osim vršnjacima, nemaju ideala, autoriteta, mladi su izigrani. „U Hrvatskoj smo dobili stečajnu generaciju; i kad završe fakultet djeca žive s roditeljima, u neizvjesnosti i drami. Ta je generacija pod tiranijom medija, zavladala je potrošačka kultura, vrijedim koliko imam novaca, koji je moj uspjeh. Djeca ne znaju selektivno koristiti medije. U tzv. fast food obiteljima svi žive pod istim krovom a nitko međusobno ne razgovara. Ako je ljubav mogućnost razgovora, izgubili smo je na svim razinama. Kronični nedostatak društva  na svim razinama je nedostatak komunikacije. Ljudi su se zatvorili u svoje prostore“ upozorava Miliša, ističući i zlouporabu korištenja tri ekrana: televizije, računala i mobitela. Kultura je postala medijska kultura te se Miliša zalaže za uvođenje predmeta ‘Odgoj za medije’. Mediji su postali dominantno manipulativni „jer vlasnici medija polažu monopol nad istinom, rade za korporatiste. Nasilje se promovira kao zabava, kulturom šoka žele nas privući“. Na pitanja kanadskih sociologa ‘Što bih trebao prestati odmah raditi, što bih trebao nastaviti, a što bih trebao početi činiti, a još nisam’, primjenjivo na društvo u Hrvatskoj, Miliša smatra: „Treba prestati vjerovati socijalnim nojevima i onima koji rade protiv naroda, razbiti iluziju da možemo očekivati pomoć od onih koji imaju strategiju baciti narod na koljena. Treba nastaviti tradiciju hrvatskog društva, vrednote koje smo desetljećima njegovali: istinoljubivost, pravednost, poštenje, mir. Treba započeti s projektima za djecu i mlade“. Smatra da su altruizam, obrazovanje i suosjećanje na dnu vrijednosti u Hrvatskoj na svim razinama. Naj-učenikom bi trebalo proglasiti onoga koji je najsuosjećajniji, najaltruističniji i  obrazovanje stavlja na pijedestal. „Tako ćemo osigurati uspjeh, ne uspjeh kroz imati, nego uspjeh da ti je u srcu i duši pomoći nekome a da ti nije u rodbinskoj vezi – nego da ti je to najveći dar. Nema većeg osjećaja radosti nego kad nekome pomogneš, to nutarnje zadovoljstvo“ kaže Miliša. Svojevremeno je i sam radio u splitskom centru za djecu s posebnim potrebama, te s ovisincina. Uz sve knjige i istraživanja, u radu s tim ljudima doživio je najveće bogatstvo i radost. “To njihovo veliko srce, njihova toplina, ljubav. Mi imamo posebne potrebe. Od ovisnika sam najviše naučio kako se dignuti, te kako su rad i molitva jedina prevencija. Oni su lučonoše života, daju mi snažnu vjeru kako se mladi čovjek može u najvećoj nevolji podignuti“ kaže Miliša. Žao mu je što se otvaraju klinike za odvikivanje od raznih ovisnosti, jer je to gašenje požara, a ne daje se novac za preventivne programe. „Prošle je godine Hrvatska dala 85 milijuna kn za metadonsku terapiju. To je drogiranje na račun države. Nitko se nije skinuo s metadona. Ali to je i farmaceutski lobi. Za taj novac, koliko se moglo otvoriti centara za mlade ljude“ upitao je. Smatra da treba ojačati odgojnu ulogu škole koju sad doživljava kao tvornicu loših informacija, poboljšati položaj nastavnika i nagrađivati najbolje nastavnike; također, da učenik bude subjekt obrazovanja, a ne grupa, te uvesti što više izbornih predmeta. O lošem položaju humanističkih znanosti kaže: „Duhovne vrijednosti su stvorile uređenje. Sad bi netko ukinuo humanističke znanosti jer su teret, to nije proizvodnja. A vrijednosti diktiraju svijet proizvodnje i svijet obraza jedne nacije – a to je obrazovanje“. Rastužuje ga šutnja, izluđuje kritizerstvo, a veseli polet, entuzijazam i porast kritične mase mladih ljudi. Bio je sudionik Svjetskog festivala mladih u Međugorju koji ljeti okupi više desetaka tisuća mladih iz cijelog svijeta. „Nikog od novinara nije bilo na tom festivalu mladih u Međugorju. Ministar kaže da treba izaći na Zrće, to je brand. Nije slučajno da u medijima nema takvih susreta s mladima koji potpuno drugačije razmišljaju, osvješteni su i organizirani. Nisu svi mladi destruktivni i autodestruktivni. Postoji mnoštvo mladih, ali treba naći načina da ih okupimo“ kaže Miliša.

Njegov prigovor zdravstvenom odgoju je što nije izborni predmet i nije provedena javna rasprava o njegovom uvođenju. „Kao pedagog konsterniran sam da u Povjerenstvu nema nijednog psihologa i pedagoga, nego samo medicinara, uz dužno poštovanje toj struci. Tu nema ni ‘o’ od odgoja“ upozorava Miliša. Smeta ga šutnja intelektualaca u Hrvatskoj, a  razumije državne službenike koji brane takav kurikulum jer im o tome ovisi fotelja.  „Vještina komuniciranja je bit priče, a  ona se maknula iz tog kurikuluma. Oni bi tehniku, praktikum. Ključna riječ u odgoju su vrijednosti. E sad, govorimo za koje vrijednosti. Danas sve ima cijenu, ništa vrijednost“ upozorava Miliša. Bio je zanimljiv stav jednog profesora i ravnatelja  škole, gosta u publici, koji smatra da je kod odgoja ključno to da je riječ o vrednotama. „Odgoj se temelji na vrednotama. Kako govoriti o odgojnom fenomenu a da se nema osnovni vrijednosni stav. Kažu da će prenijeti znanstvene činjenice s područja spolnosti, a ne stav. Nebuloza je da svaki odgoj ne mora imati vrijednosnu primjesu. To je kao da postoji drveno željezo. Počele su mi stizati peticije roditelja u školu. Nadao sam se da nakon 1990-ih godina neću biti u dihotomiji, u onome što ću dobivati od prosvjetne vlasti, kao državni službenik, od onoga što osjećam u savjesti i što očekujem. Sad je došlo do ozbiljne dihotomije. Od nekih kolega ravnatelja čujem neprihvatljive izjave ‘Pa i u onom sustavu smo govorili o povijesti koju nismo prihvaćali, a nismo u to vjerovali’. Kažem im ‘Pa to je žalosno’“ zaključio je jedan profesor i ravnatelj škole.

Ines Grbić