Zadarski nadbiskup Želimir Puljić predvodio je misu za sve pokojne te preminule svećenike i nadbiskupe Zadarske nadbiskupije u petak 2. studenog u katedrali sv. Stošije u Zadru. U homiliji je istaknuo kako je čovjeku teško razmišljati o smrti, čini mu se kako je ona nešto što se njega ne tiče. Čovjek današnjice zapravo i ne zna što znači umirati, rekao je nadbiskup, jer sve donedavno ljudi su umirali u krugu svojih najbližih. „Djeca su u roditeljskoj kući gledala kako umiru djed i baka, otac ili majka. Postupno i prirodno privikavali su se na to kako će i na njih doći red. Danas se umire u bolnicama, lječilištima i sanatorijima. A ako umre u vlastitoj kući, brzo se i uredno ‘pospremi pokojnika’ i odveze u mrtvačnicu. U gradskim stanovima nema mjesta za odavanje počasti pokojniku kako se to nekada činilo po selima. U modernom svijetu desakralizirana je smrt a pogrebni obredi svedeni su na površni spektakl. Bol i smrt izgubili su socijalnu i duhovnu dimenziju koju su prije imali. Na njih se više ne gleda kao na darovanu prigodu rasta u humanosti, altruizmu i svetosti“ upozorio je nadbiskup, dodavši da ispravno razmišljanje o smrti ne dopuštaju ni popratni sekularni sadržaji sprovodnog ispraćaja. Svaki naš trenutak, sve što mislimo, činimo i radimo, smrtno je, nestalno, propadljivo i prolazno. Svi naši uspjesi i neuspjesi, trenuci radosti i žalosti, postaju prošlost, jer nad njima se nadvija smrtna sjena.
„Suvremenog čovjeka ne muči toliko pitanje vječnog suda već strah od osamljenosti u vremenu prije smrti i ostavljenosti kad ga napuste životne snage. Strah od suvišnosti, tereta, boli i besmisla patnje jači je od straha susreta s vječnim sucem. Stoga je važno i dragocjeno vrijeme bolovanja i umiranja, posebice trenuci pred samu smrt. To je neponovljivo. Isus je svoje vrijeme neposredno pred smrt iskoristio za najvažnije čine. Bio je sa svojima, s apostolima i učenicima koje je te večeri nazvao prijateljima. Zaredio ih je za svećenike i ustanovio presvetu euharistiju. Pozvao ih je neka ljube jedni druge kao što je on njih ljubio. Molio je i tražio da ga prate u molitvi. Otvoreno je govorio o smrti koja se približava. Otvarao je oči svojim učenicima i pozivao neka ne bježe u zaborav. Hrabrio ih je i poticao neka ustraju u molitvi. I obećao im ulazak u kraljevstvo Oca svojega“ zaključio je mons. Puljić. Na kraju mise nadbiskup je u pratnji svećenika otišao u pokrajnu lađu katedrale sv. Stošije gdje se pomolio nad grobnicom zadarskih nadbiskupa u kojima počivaju tijela Mate Garkovića, Marijana Oblaka i Ivana Prenđe.
Ines Grbić