Za mir treba trajno moliti, oko njega nastojati, ali mir treba i njegovati i čuvati, ističe zadarski nadbiskup Želimir Puljić koji je kao izaslanik HBK sudjelovao na 26. svjetskom međureligijskom skupu za mir sabirući dojmove po povratku iz Sarajeva. „Svjesni smo da je mir Božji dar, ali svi se moramo truditi stvarati mir. No nemoćni smo kad se radi o ratu. Rat ne vode predstavnici vjerskih vođa. Rat nikome ne donosi sreću, ne može se povezati s vjerom i religijom i zato je dobro da se religijski vođe okupljaju, razmišljaju i mole. Mi smo u Sarajevu i molili. Zato je lijepo da je skup okupio ne samo katolike i pravoslavce iz zemalja bivše države, nego i šire, pravoslavne iz Grčke, Rusije, Bjelorusije, predstavnike islama i Židova iz Svete Zemlje, budiste iz Azije: predstavnike dva bloka, kršćana i nekršćanskih religija. Ali svi zajedno u borbi za mir koji nam je kruh svagdašnji“ kaže mons. Puljić. Smatra da je srpski patrijarh Irinej svojim dolaskom prevladao nešto što nije lako, znajući da su njegovi sunarodnjaci držali Sarajevo u okruženju. „No Irinej je rekao što svi vjerski vođe moraju imati na pameti – distancirati se od svih koji vjeru žele manipulirati i vjerom se poslužiti u nečasne svrhe. To je rekao i Benedikt XVI. prošle godine u Asizu, upozorivši na opasnost da se vjerom i vjernicima manipulira ili da se vjeru i Boga niječe. Bez Boga se čini loše. Patrijarh je govorom to htio pokazati. To je smisao međuvjerskih okupljanja“ kaže nadbiskup. Na skupu je istaknuta važnost vjere i religije u ozračju i stvaranju mira, no mir nije samo stvarnost koju treba izmoliti. „Vjernici mole Boga ‘Daruj nam mir’, u misi se moli više puta ‘Udijeli nam mir’. Bog je darovatelj mira. Ali mir je krhak, slaba stabljika. Ako je ne zalijevaš i ne njeguješ, uvenut će. Zato treba učiniti i s ljudske strane što ide“ kaže mons. Puljić. Na skupu se nije govorilo o analizi rata u BiH. Pokušalo se ići dalje. Nadbiskupa se dojmila poruka kardinala Rogera Echegaraya, suradnika Ivana Pavla II.. „Rekao je ‘Hrabro Sarajevo!’, kao da je pred sobom gledao živu osobu. I završio je s ‘Podajte ruku svom bližnjemu, zajedno podignite vaše ruke, ujedinjene prema Bogu’. To nije lako. Ali veliko je da su se za istim stolom našli članovi naroda koji je bio napadnut i onoga koji je izvršio agresiju. Vjernici su se okupili da kažu rat je najveće zlo i treba sve učiniti da se ne ponovi. Ponovljena je misao Ivana Pavla II. iz Sarajeva da se ne može zaboraviti kako je Sarajevo postalo znak patnje čitave Europe i u ovom stoljeću. To je velika rečenica. I upravo radi tog znaka mnogi su se okupili. I u ime tog znaka poslana je poruka, učinimo sve da se nikad više ne ponovi“ kaže mons. Puljić.
„Treba stvarati suživot, pozitivno ozračje, njegovati demokraciju, vrednovati različite ljude. Može se živjeti zajedno ako su uvjeti osigurani. I treba. Europa mora prihvatiti raznolikost i učiniti sve da Bosna i Hercegovina preživi. Rekao sam u Sarajevu pred predstavnikom Brisela: ‘Vaša pomoć Bosni je pomoć Europi!’ ističe. Podsjeća da Sarajevo nije isto kao od prije 20 godina. Razoreno je, ranjeni su ljudi, stanovništvo se izmijenilo, ozračje drugačije. „Ali ne znači da u Sarajevu nije moguće živjeti, da treba bježati. Ovakvi susreti približuju ljude. Sarajlije su zahvalni za taj susret jer budi nadu, otvara mogućnosti. Sarajevu treba pomoći da preživi ekonomski, da se infiltrira sve potrebno, da zažive vrednote o kojima smo raspravljali i za koje smo se molili“ poručuje mons. Puljić. Ističe da je Sarajevo simbol, novi europski Jeruzalem radi multikulturalnosti i multireligioznosti. Na četvornom metru u Sarajevu nalaze se katolička, pravoslavna crkva, džamija i sinagoga.
Završna svečanost i poruka iz Sarajeva svijetu
Dojmljiva je bila završna svečanost pred Domom Armije, vrhunac susreta nakon molitve koja je počela na četiri različita mjesta. Pred katoličkom katedralom zajedno su sat i pol vremena molili kršćani: katolici, pravoslavni i protestanti. Katolici su navijestili evanđelje, uslijedilo je razmatranje i molitva vjernika, uz prigodno pjevanje Zajednice sv. Egidija. Pravoslavci su imali svoju Službu riječi, homiliju o pročitanom tekstu a njihov zbor je pjevao Gospode pomiluj. Protestanti su imali svoju službu. Kad je sve to završilo, svi su kršćani krenuli u procesiji prema Domu Armije, prošavši pokraj pravoslavne crkve, te su pričekali drugu kolonu sudionika, muslimane i predstavnike nekršćanskih religija. Krenuli su dalje zajedno. Ljudi koji su se tu zatekli srdačno su im pljeskali kad su se spojili i krenuli dalje, zajedno, prema pozornici kod Doma Armije. Na završnoj svečanosti odaslana je poruka iz Sarajeva svijetu, popraćena znakovitim gestama. Poruku je donijelo četrdesetak djece te su je predali u ruke u prva dva reda kardinalima i biskupima, muslimanskim i vođama drugih religija. „Tumač je za to vrijeme govorio ‘Predaje se vama da je blagoslovite, pa je opet dajte djeci neka je ponesu dolje, gdje su političari, kulturni djelatnici. Pa su predali poruku ljudima u javnom životu da tu poruku ostvare. Tu je bila izražena kompatibilnost između onoga što vjera čini i radi, moli, vapije i ljudi koji su angažirani u društvenom životu, da to pretvore u stvarnost“ kaže mons. Puljić, ističući misao Andree Riccardija: „Mi smo došli jer supatimo s vama. Ali ne ostavljamo vas. Idemo odavde, ali Sarajevo ostaje u nama“. Na kraju susreta kod svečanog potpisivanja Deklaracije riječ je uputio kardinal Echegeray koji je tijekom djelovanja bl. Ivana Pavla II. bio njegov nositelj mira. Gdje god je bila neka nevolja papa je slao njega kao svog izaslanika da pođe ljudima i da im prenese da im papa želi mir. Tako je dva puta dolazio i u Sarajevo za vrijeme rata u BiH. Podsjetio je kad je s Igmana prošao ispod zračne luke tunelom dugim 800 metara, a širokim niti metar i pol, da bi došao u Sarajevo, jer je to bio jedini put kako je mogao ući u opkoljeno Sarajevo. Pa je taj vikend u petak bio u džamiji, da se obrati muslimanima, u subotu je bio s Židovima u sinagogi da kažem Židovim ‘Izdržite, molite’, a u nedjelju je bio u katoličkoj i pravoslavnoj crkvi gdje je molio s kršćanima za dar mira.
Mediteran – prostor susreta
Nadbiskup je sudjelovao u radu skupina ‘Sarajevo – 20 godina poslije’ i ‘Mediteran – prostor susreta’. Smatra da se u Europi premalo bavi tom temom, a Europa se oblikovala na Mediteranu: Atena, Rim i Jeruzalem. „Bez simbola koja ta tri grada predstavljaju nema Europe. Ako Europa zaboravi te temelje… Atenom priznajemo da je čovjek razumsko biće. Tamo se rodila filozofija, tu je čovjek počeo otkrivati sebe. U Rimu je pravnim normama udaren temelj na kojem se Europa bazira, na raznim pravima. Ali zakazao je simbol Jeruzalema – Uskrsnuće Kristovo. Tu je početak Europi i kad su apostoli donijeli kršćanstvo. To je njena prošlost, korijen Europe koja se odmakla od Mediterana. Njena je zadaća primaknuti se Mediteranu po kojem može biti što može i treba biti – snaga koja povezuje cijeli svijet – Afriku, Aziju i druge. Europa ima svoju zadaću! Ali moći će je ispuniti ako je objedini. Mi smo sretni što smo na Mediteranu gdje je kultura i gdje je Europa nikla“ kaže mons. Puljić. U njegovoj skupini je bio i šijitski vođa iz Libanona koji je rekao da sa srcem čekaju papu. „I Libanon je mala Bosna. Multinacionalan, multikulturalan, a zbog građanskog rata je bio veliki egzodus uglavnom kršćana. Kao što će i Bosna, ako odu kršćani Hrvati, izgubiti svoj identitet. Nemaju budućnosti ako se ne budu borili muslimani i pravoslavci da Hrvati tamo ostanu“ kaže mons. Puljić.
Ističe da su jedno želje a drugo realnost, no na susretu se osjetilo ozračje visokog stupnja želje. „ Mi želimo mir, želimo suradnju, želimo zajedno živjeti i nema nam druge budućnosti. Ali nije lako živjeti zajedno. Zašto nije lako? Teološki gledano odgovor je jednostavan. Bez toga se ne može shvatiti, razumjeti i staviti u pogon borbe za mir: čovjek je po svojoj strukturi ranjeno biće. Kršćanin kaže da ga zato treba osloboditi te ranjenosti, milošću Božjom zamilovati. Čovjek i dalje ostaje slab, ali je po krštenju jači. Jer nije njegova snaga da može dobro činiti. Nego netko tko ga ospoboljava da može činiti dobro. Zato papa kaže da je opasnost za mir kad ljudi počnu otpisivati Boga. Teško nam je jer smo ranjeni, ali smo spašeni i otkupljeni – to je druga istina o čovjeku. Ako uspijemo da nam srce bude mirno, a može biti mirno samo ako je Božja milost u njemu. Ako smo grijehom zatrovani naše srce je nemirno i ne možemo biti graditelji mira. Zato se moramo oslobađati svega što je protivno miru. Prema tome, osobito mi kršćani imamo razloga reći ‘Može se!’. I možemo učiniti sve da mir zavlada“ zaključuje nadbiskup Želimir Puljić.
O Zajednici sv. Egidija
O temi mira dugo se raspravlja i o njoj je osobito progovorio Drugi vatikanski sabor čija se 50. obljetnica obilježava i posebnom Sinodom i proglašenjem Godine vjere. I papa Pavao VI. koji je zaključio Drugi Vatikanski koncil uveo je Svjetski dan mira. Svake godine je uz taj dan papina poruka o raznim temama: odgoj obitelj, razvoj, ljubav, dijalog, sve što može doprinijeti učvršćenju i razvoju mira. Nadbiskup osobito pohvaljuje angažiranost Zajednice sv. Egidija osnovane poslije Drugog vatikanskog koncila, a potaknute idejom o važnosti uloge laika u životu Crkve i društva. U to vrijeme srednjoškolac Riccardi u Rimu bio je potaknut idejom da kao mladić pokrene inicijativu sa svojim kolegama istomišljenicima, najprije u župi a poslije na periferiji grada Rima, kako bi dali doprinos u vjerničkom životu. Najprije su počeli pomagati učenicima u školama, pa siromasima. Osnovana je Zajednica sv. Egidija koja sad ima razgranatu mrežu u 73 zemlje; 60 000 članova je te zajednice u svijetu. Laici iz te zajednice su vrlo aktivni u organizaciji molitvenog susreta za mir već 25 puta. God. 1986. prvi put je bio susret u Asizu kojeg je providonosno počeo Ivan Pavao II. U tome su mu pomogli osobito članovi Zajednice sv. Egidija. Zahvaljujući entuzijastu Riccardiju koji je sad ministar za međunarodnu suradnju i integraciju u talijanskoj vladi, taj se molitveni susret nastavio održavati u različitm dijelovima Europe. Jednom je bio u Washingtonu, te uglavnom u Europi: Rimu, Varšavi, Malti, Briselu, Padovi, Barceloni, Genovi, Achenu, Krakowu, Cipru, Münchenu. Svaki put različita tema, ali se bazira oko mira, ekumenizma i dijaloga. Uz karizmu te udruge da pomaže siromasima, njihova je karizma njegovati ekumenizam i dijalog, osobito dalje podržavati Duh Assiza i dijalog među religijama.
Ines Grbić