Na Veliki petak 6. travnja u katedrali sv. Stošije u Zadru nakon obreda službe Muke Gospodnje koji je predvodio zadarski nadbiskup Želimir Puljić, središtem grada puk je sudjelovao u procesiji s križem za vrijeme koje je predvođen Katedralnim zborom sv. Stošije pjevao prijekor ‘Puče moj, što učinih tebi’. Tim je križem u crkvi sv. Šime nadbiskup blagoslovio puk. “Svjesni da je križ izvor našeg spasenja i otkupljenja, vjerom pristupamo i ljubimo sveti križ. To je sveti i dragi običaj kojim ispovijedamo vjeru u Krista raspetoga čijom smo mukom, smrću i uskrsnućem i mi spašeni. Nahranjeni Kristovim tijelom, s križem kojeg smo poljubili, želimo proći gradom i moliti blagoslov raspetog Krista našem narodu“ rekao je mons. Puljić, dodavši da se i danas isti Spasitelj, ista trnova kruna, ista predragocjena krv prolijeva za spasenje svijeta. „Samo, drugi su suci, druga imena tužitelja i druge okolnosti. No i danas se odvija ista procedura kao i onda u Isusovom procesu. U Isusovo vrijeme, kao i u sva vremena prije i poslije njega, ljudi su se u svrhu pokoravanja drugih i osuđivanja služili dvjema uhodanim vještinama: nasiljem, kojim su izazivali strah i lažima, kojima se prikrivalo nasilje. To je vještina oca ubojice i zavodnika ljudskog roda od početka. To je metoda koju se jednako i uspješno prakticiralo i u vrijeme Nerona i Dioklecijana, u vrijeme Tita i Staljina. Ona je jednako primjenjivana i na istoku i zapadu; u zemljama povijesnog kršćanstva i zemljama poganstva. Zbog toga se misterij zla ne može shvatiti samo ljudskim umom. Potrebno ga je staviti upravo u kontekst Isusovog procesa, njegove osude i njegove smrti“ istaknuo je mons. Puljić, upitavši kako inače razumjeti dramu Isusovog križnog puta, kako razumjeti izdajnički poljubac apostola Jude, kako shvatiti Petrovo odreknuće u zoru Velikog petka pred sluškinjom, ne jedanput, nego tri puta. „Kako rzaumjeti onu čudnu koaliciju koja je nastala toga dana između židova Heroda i rimljanina Pilata koji se inače nisu pozdravljali ni podnosili? A u jednom su se složili – ovoga čovjeka, Isusa Nazarećanina, treba smaknuti i ukloniti s pozornice svijeta! Iako nisu našli na njemu nikakve krivice, članovi Velikog vijeća i okupljena svjetina, tražili su od tuđinca i stranca Pilata da ga pogubi. I nađoše se zajedno predstavnici Izabranog naroda, s predstavnikom okupatorske rimske uprave. I dogovoriše se i Isusa osudiše – ni kriva ni dužna. I nećemo jednaput postaviti pitanje ‘Bože moj, pa je li to moguće? Kako se to moglo dogoditi“ upitao je mons. Puljić, dodavši da im je u svemu pomagala izbezumljena svjetina koja je koji dan prije klicala Hosana Sinu Davidovu, Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje. A nekoliko dana poslije u prežalosnom procesu viče ‘Raspni ga, krv njegova na nas i na djecu našu’. „Strašno i neshvatljivo! Misterij je to i tajna koju nikako nije lako shvatiti. I zbog toga padamo na koljena. Zbog toga se prostiremo. I zbog toga ostajemo u šutnji. Jer nemamo adekvatnog odgovora, osim vjere u Isusa Raspetoga. Kako razumjeti da je Bog tako nemoćan? On koji zapovijeda vjetrovima da utihnu, koji uskrisava Lazara, koji ozdravlja bolesne, sam sebi pomoći ne može. Ne shvaćamo kako su njegovi apostoli mogli onako napustiti Učitelja, s kojim su tri godine hodali, jeli, razgovarali, planirali. Ne samo da ga ostaviše, već jedan od njih poljupcem izdade svoga Učitelja. A drugi se u strahu zakle da ne pozna tog čovjeka. A prije pet, šest sati s njime večerao“ rekao je nadbiskup, istaknuvši utješnom činjenicom da se u Isusovom procesu koji ljudskim umom ne možemo shvatiti našlo i pozitivnih uloga. „Bilo je ljudi koji su htjeli biti blizu i pomoći napaćenom Isusu. Šimun Cirenac mu pomaže nositi križ, Veronika mu briše znojno i krvavo čelo, žene jeruzalemske ga sažalijevaju, apostol Ivan i nekoliko pobožnih žena prate ga do Kalvarije. Bilo je i onih koji su mu bili blizu. Isusov proces je povijesni događaj opisan u detaljima na stranicama Svetog Pisma, no taj proces je nešto više – on je zapravo povijesna konstanta, koja se ponavlja! On je proces koji traje! I mi smo u tome procesu. I mi smo u tome procesu aktivni i pasivni sudionici! Blago nama ako se nađemo u ulogama s pozitivnim obilježjem“ poručio je mons. Puljić, naglasivši da liturgija Velikog petka u nama želi pobuditi nakanu i želju – uvijek biti blizu Isusa, da mu pomognemo. Da mu pomognemo u braći koja pate, da mu pomognemo u svima onima koji trpe, progonjenima, otpisanima, da otkrijemo njegovo patničko lice na licu brata koji pati i trpi. „Zahvalni za veliku milost koju nam je Gospodin udijelio, po zaslugama muke i smrti Gospodina našeg Isusa Krista, molimo da križ i neizmjerna vrijednost Kristove predragocjene krvi bude zalogom našeg vječnog spasenja u nebu, a u ovoj suznoj dolini naša utjeha i naša snaga“ zaključio je nadbiskup Puljić.
Ines Grbić