1. Preko Tiskovnoga ureda traženo je očitovanje pa je to i učinjeno, 14. ožujka 2012. kad je napisano kako ‘nije uobičajeno ulaziti u detalje procesa koji traje, niti davati priopćenja o slučaju koji se vodi pred crkvenim sudištem. Ipak, budući da su se u medijima javili sami svjedoci i progovorili o tome, priopćeno je da su njihova svjedočanstva dostavljen Kongregaciji za nauk vjere koja je nadležna za takve slučajeve. Izrečen je stav kojim se oštro osuđuje svaki slučaj pedofilije u bilo kojoj skupini se dogodio, kao i duboko žaljenje zbog patnja onih koji su pretrpjeli takva nasilja, posebice za one slučajeve koje su počinili svećenici. I podržava beskompromisno nastojanje da se rasvijetle takvi slučajevi, kako zbog žrtava nasilja, tako i zbog dobra i ugleda same Crkve. Jasno, uvijek s pravnom klauzulom da nitko nije kriv dok se ne dokaže.
2. Dobro je što su i naši novinari postali osjetljivi na tu moralnu devijaciju u suvremenom društvu. Posebice što se time približavaju crkvenom stavu koji ne trpik nikakvu toleranciju na području iskorištavanja maloljetnika. Moglo bi se na prvi mah pomisliti i zaključiti kako provode stroge crkvene propise o toj temi koji su u crkvenom zakonodavstvu na snazi još od 1922. godine. Ne prihvatljiv je, međutim, senzacionalizam kojim se toj temi pristupa. Kao i jednostranost kojom se problem pedofilije prikazuje u medijima. Ako uzmete dnevni tisak u Hrvatskoj pa analizirate ono što su mediji pisali i kako su predstavljali javnosti tu bolnu nastranost suvremenog društva, neće vam trebati puno da zaključite kako je pedofilija usko vezana uz Crkvu. Dapače, imate dojam kako je to nešto što se samo u njoj događa. I to uglavnom na relaciji svećenika i djece koja dolaze na vjeronauk.
3. A statistički podaci govore sasvim suprotno. Najmanji postotak pedofilskih slučajeva odnosi se na kler i na Crkvu. Neki dan mi je jedan ugledni vjernik intelektualac rekao ‘pa ovo je smišljena diskreditacija Crkve i njezinih službenika’. Slegao sam ramenim i spomenuo kako sam nedavno čitao jednu američku studiju dvojice sociologa koji su proučavali fenomen pedofilije. Oni su ustanovili kako je u njihovom istraživanju bilo tek 1,4 % zlostavljanih koji se odnosio na svećenike. Svi drugi slučajevi ca 98% tiču se drugih segmenata društva: sportske, odgojne, vojne i druge, a najviše obiteljske. Crkva je žalosna i tužna i zbog toga maloga postotka koji se odnosi na njezine službenike. I nema milosti kada se dokaže takvo zlostavljanje njezinih sinova. No, ne možemo ipak izbjeći pitanje ‘otkuda takav iracionalan napad na Crkvu?! Pa, eto, i mene optužiše i to iz Rima kako sam ‘zataškavao škandal’ u Zadru. Nije to učinila Kongregacija nego dopisnik Jutarnjega lista. A ja učinio sve što crkveni propisi traže.
4. Napravit ću jedan mali diskurs gledom na slobodarsko kulturalno ozračje Europe, tamo negdje 7O-tih i 80-tih. Tada se, naime, javno opravdavalo pedofiliju a da sa strane ondašnjih medija nije bilo suprotstavljanja ili kritike:
– Tako je napr. Jan Carl Raspe 1969. godine, prije ulaska u fakciju ‘Crvene Armije’ (Rote Armee Fraktion) u svojoj Kursbuch hvalio Komunu br. II. u kojoj su odrasli tjerali djecu, unatoč njihovu otporu, na pokušaje spolnih odnosa.
– Njemački zeleni su 1985. zahtjevali dekriminalizaciju spolnih odnosa s djecom, a 1989. objavili knjigu koja je otvoreno tražila da se dopuste pedoseksualni kontakti. U to se doba naročito borilo protiv katoličkog seksualnog morala kao represivne prepreke za ’emancipaciju dječje seksualnosti’.
– Ni u Italiji nije nedostajalo pokušaja političke legalizacije pedofilije. Giovanni Giusti, jedan od voditelja međunarodnog networka mreže (1998) za internetsko širenje dječje pornografije ovako je branio svoj rad: »Naša bitka zahtijevati slobodu izražavanja za one koji smatraju opravdanim ljubiti djecu, pa odnos između njih treba dopustiti«.
– Taj je stav na političkoj razini službeno preuzela Talijanska radikal-na stranka, koja je 1998. objavila dokument s naslovom: Pedofilija i internet: stare opsesije i novi križarski ratovi, u kojem se očitovala: »U pravnoj državi ne može se smatrati kažnjivim djelom ako je netko pedofil, ako se takvim proklamira ili također podupire zakonitost toga; pedofilija, kao i svaka druga seksualna sklonost, kažnjivim djelom postaje u trenutku kada nanosi štetu drugim osobama«.
– U sličnom kontekstu poznato je da je službeno legalizirana prisutnost jedne pedofilske stranke u Nizozemskoj 2006. koja zastupa mišljenje o slobodi da ljudi hodaju goli, da se legalizira droga, pornografski filmovi po danu, spolni odnos sa životinjama, seksualni odgoj djece, spuštanja dobne granice za spolne odnose sa 16. na 12. godinu života.
5. Svjesna u kakvom se kulturalnom ozračju nalazi Crkva će nastaviti svoju mukotrpnu i beskompromisnu borbu za pobjedu dobra i obranu ljudskoga dostojanstva. U tom vidu moli se i očekuje i od djelatnika medija da pomognu Crkvi u tom poštenoj borbi; da budu u službi istine i objektivnog izvješćivanja. I da se nikada ne nađu na strani ‘njemačkih zelenih’ ili ‘talijanskih radikala’ u ovom pitanju. Hvala na pažnji.
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Zadar, 20. ožujka 2012.