Dr. Dijana Vican, istaknuta hrvatska pedagoginja, prorektorica Sveučilišta u Zadru za razvoj, znanost i tehnologije, u srijedu 29. veljače gostovala je na susretu ‘Večer u knjižari’ u knjižari Verbum u Zadru. Do 2011. g. četiri godine je bila državna tajnica u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta. Bila je i predsjednica Vijeća za nacionalni kurikulum pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta i članica pregovaračke skupine za poglavlje Obrazovanje – kultura i Pravosuđe i temeljna prava. To je bila prva pregovaračka skupina koja je svoje zadaće ostvarila u jako kratkom vremenu. Ističe da Europa ničim ne uvjetuje kakvo obrazovanje kao zemlja želimo ili hoćemo imati. Hrvatska je prihvatila da će se uskladiti s nekim zanimanjima, npr. medicinskim. Na susretu koji je moderirala Ines Grbić, Vican je rekla da na obrazovanje gleda na dva načina: jedno je stvarno tržište rada, u smislu da svatko želi da dijete dobije kruh u ruke. Važno je da se upiše, neka ne naiđe na prepreku. No, kad završi, počinju teškoće jer ga tržište rada ne treba. „Problem zapošljavanja je uvijek problem loših vlada i loših država. Dugo smo živjeli u sustavu u kojem je društveni plašt davao da je veća nagrada što si dobio državniji posao. Stvorio je anomalije kod ljudi koji su imali smjelosti. Ostala je anomalija da se kaže ‘ja sam završio posao i mora me čekati posao u javnoj službi’. Ljudima se nije napravio prostor niti im se daju mogućnosti da osmišljavaju svoje djelatnosti. Naš narod nije bez ideja. Ali treba im se napraviti prostor da mogu imati svoje tvrtke, poduzeća. Mnogi bi nešto učinili jer imaju ideja, ali im ti prostori u društvu nisu otvoreni“ rekla je Vican. Zato je zahtijevala da pored vrijednosti znanja, identieta, solidarnosti, u nacionalni kurikulum obavezno uđe i poduzetništvo kao vrijednost. „Mi smo oduvijek bili poduzetnička nacija. Poduzetništvo znači biti inicijativan, inovativan, konkurentan i uvažavati najveće zahtjeve, kao zdravlje. Naši stari ljudi su bili izvrsno ekološki educirani. Poduzetništvo je vrijednost u smislu cilja, da svatko stane na svoje noge. Cilj nam je da djeca budu samostalna, da svoj život nose, da zagrle svoje probleme, da budu financijski samostalni. Ako djecu naučimo da nauče vrednovati i samovrednovati sebe, a to kurikulum pretpostavlja, onda se mogu naučiti da ne budu svadljivi, da rade solidarno. Da proizvode novu vrijednost od nečega“ rekla je Vican. Smatra da je vizija danas postala pomalo potrošena riječ. Neke njene vizije su možda trebale imati odjeka a nisu, jer je pitanje tko ih sluša. Svoje je vizije posložila i dijelom ih kao državna tajnica uspjela ostvariti u dokumentu Nacionalni okvirni kurikulum. Otkad postoji, škola nikad nije bila lišena svog društvenog i kulturnog okruženja. Svaku javnu školu su osnivale određene politike. Zato su bile pokrivene društvenim plaštom. Naša je država dugo desetljeća živjela pod određenim društvenim plaštem. Kultura je bila stiješnjena, skrivena, dobivala je neki drugi izričaj. Kad država postaje samostalna, i kultura dobiva svoj prostor u društvu, dobiva odraz u odgoju i obrazovanju, politikama i onome što se zove hrvatska škola.
O AMBICIJI I FUNKCIJI
„Kad je netko obrazovan i odgojen u školi, to ne znači da je sve što je primio u školi njegova slika i prilika kakvu će on živjeti u odraslosti. Nešto se dobije iz kuće, vršnjaka, knjiga, uzora, autoriteta. Kako će se netko ponašati je složeno oblikovanje. Ljutimo se kad je nečija smjelost u određenom trenutku nadišla sposobnost. To je vrsta krize koja nastaje bez obzira o kojim je strukturama riječ – kad je smjelost kao karakterna osobina nadrasla sposobnost koja se traži“ rekla je Vican, govoreći i o odnosu ambicije i pokrića. Nijedan reformski dokument ne spominje riječ ambicija. „Zašto djeca ne bi bila bez ambicija? Ne gledamo sve kroz funkcije. Ambicija je želja da napravim nešto više od sebe. Može se biti ambiciozan u slobodnom vremenu: filatelija, cvjećari, znaju možda više od profesora koji su uložili u čitanje knjiga, studije, istraživanje, metodologiju“ rekla je Vican. Na funkcije koje je obavljala, Vican je uvijek bila pozvana. „Stvari se poslaguju po nekim ključevima. Neki se stalno nude na funkcije. Neki umnožavaju svoje životopise, imaju u svakom đepiću varijantu svog životopsia koju okolo dijele da ih se pozove. Znači, pitanje je onoga koji ima neku moć ili utjecaj da s nekim želi podijeliti neki zajednički cilj“ rekla je Vican. Znanstveno i stručno se usavršavala u zemlji i inozemstvu; na Sveučilištu Berkeley u SAD-u, Finskoj, Škotskoj, Danskoj, Njemačkoj i dr. Nakon što je napisala projekt da se želi baviti nacionalnim manjinama, čime se 1990-ih godina nitko nije bavio, usavršavanje u Americi joj je ponudio jedan profesor. Zanimali su je odgojno obrazovni ciljevi vezani uz kulturu. Sve što je u knjigama učila o individualnoj slobodi, tamo je prepoznavala u praksi. Uvijek se zanimala i za razloge primata skandinavskih zemalja, s obzirom i na njihov specifičan otežavajući zemljopisni položaj, a uspješni su; zašto su njihove škole i obrti bolje kvalitete. Najveći je bio utjecaj jednog ministra, autoriteta koji je u određenom trenutku napravio red. „Mi smo izgubili autoritete. Autoritet nije loša riječ. Čovjek voli vidjeti bolju knjigu, bolji autoritet, bolji lik koji vas oplemeni, volite ga čuti. Daje vam novi izvor. U skandinaviji sam naučila da nije važno gdje si, nego od svega možeš napraviti povećanu vrijednost, dati vrijednost na nešto što je dobro“ rekla je Vican. Pad autoriteta je opći. Kultura škole bi trebala reći pravila ponašanja. „Za struku vrijedi profesionalni ili etički kodeks, a za učenike pravila ponašanja. Pitanje je tolerancije nasilja. Koliki prostor ste dali, do tu će ga koristiti. Ako je 26 puta opravdano dozvoljen izostanak iz škole, djeca će ići dotle. Već unaprijed zna, kao da ste mu dali bonus na nedozvoljeno ponašanje. Ali zašto uopće mora izostajati iz škole? Neka nema kašnjenja. Važne su granice. Ako smo loši primjeri, učenici kažu da je to tolerantno ponašanje“ upozorila je Vican.
Podsjetila je da je u njeno vrijeme djeci bilo veselje ići u školu, znali su da je to inicijacija u nešto, odjednom su se osjećali drugačiji. Kako je obrazovni standard rastao, znanje je počelo buktiti. U obrazovnim politikama se počelo govoriti da je sve prenatrpano, torbe teže. „To je način izražavanja zato što je nama tijesno nešto u nama. Svijet je rekao: ako ćemo sve te sadržaje poslagivati tako da su važni, možemo li reći drugačije – možemo li posložiti da su ciljevi odgoja i obrazovanja vezani prvenstveno za nešto što mi očekujemo, da je dijete razvijeno. Stalno se prepiremo oko toga. Kaže se nepismeni su, uvedimo još jedan sat hrvatskog jezika. Ne znaju gramatiku, pravopis, još im uvedimo. Pravimo se da smo dobri prema djeci, ali smo licemjerni, da uopće nećemo reći što hoćemo od djece. Ako želimo da znaju razgovarati, čuti drugoga, da razvijaju socijalnu kompetenciju u širem smislu razumijevanja za nekoga odakle je i zašto takav. Ako želimo da su solidarni, da pomognu drugome. Onda se to ne može mjeriti s time koliki sadržaji negdje trebaju biti“ istaknula je Vican. Sustav bi se trebao po tome reformirati. Djeca trebaju biti suradnici za kreiranje novih lekcija. U školskoj godini koja traje 35 tjedana, svaki tjedan su novi testovi. U brzoj izmjeni testova dogodi se da učenik baš tada nešto ne zna. „Izgrađujemo li dijete koje će imati samopouzdanja. Vodimo djecu, ali ne uvijek dobro. Moramo preispitivati sebe“ potaknula je Vican, upozorivši da veliko naglašavanje stalnih promjena uvijek iznova potiče pitanje što će se dogoditi. Pitanjima što će se dogoditi dogodine, hoće li nešto biti uvedeno, remeti se ravnoteža. „Ljudski organizam funkcionira na temelju nervnog sustava koji je kao lastik. Ne možete nervni sustav rastezati više nego se može rastezati. Znači, nemam pravo na svoj nervni sutav. Što se više nagomilavam, rastu iščekivanja, netko mi stavlja strepnje, to se lošije i tjeskobnije osjećam“ upozorila je Vican, istaknuvši da najprije treba odrediti koji je određeni cilj i koja je odgovornost prema tom cilju. „Moramo imati zajedničke ciljeve, moramo imati vrijednosti, dogovorimo se, pa ćemo ih svi oplemenjivati“ rekla je Vican, upozorivši i da u današnjem društvu vrijedi pokemonska metoda zbunjivanja, dobivanje na vremenu; igrate se s time kako ćete nekog zbuniti. Načini prikazivanja događaja su ‘surferi na društvene nevolje’.
A škole se mogu prezentirati s tisuću izvrsnih lica; mnoge rade u skromnim uvjetima a imaju fanstastična rješenja, rekla je Vican. „Mislimo da se sve rješava uvođenjem predmeta. Nitko nije sustav učinio boljim ili je naciju napravio boljom time što je uvodio puno predmeta“ istaknula je dodavši: „Sve u školstvu čini dobar nastavnik, dobar učitelj. Ne čine toliko standard, smjene, teška ili laka torba. Kao što i čovjeku grad ne čine lijepim građevine. Kad duže živi u gradu, ne živi od građevine, nego od ljudi. Svako dijete pamti učitelja koji je bio jako posvećen. Tada zaborave udžbenik, mijenjaju ukus; da svaki dan može osjetiti da je zbog nečeg otišao u školu, da sa znatiželjom dođe kući, radi domaći rad i sutradan opet želi doći u školu, to je fantastičan uspjeh“ rekla je Vican. Loša je pedagoška floskula kad počne etiketiranje kako neko dijete nije za prirodne znanosti, da je za društvene znanosti. Već ga se s 13 godina klasificira. A promijeni se nastavnik, i dijete odjednom zna taj predmet.
O BOLONJSKOM PROCESU
Vican podržava Bolonju jer je uvela vrednovanje, odobrava da student kaže što ne valja, da pomogne profesoru da ne bude učmao i kopira sebe iz godine u godinu. Bolonju ne vidi kao dokument spušten na sveučilište koji mu zapovijeda da se pretvori u nešto drugo od dojučerašnjeg, i to zato što su to poslali neki politički autoriteti. Opisala je kako je došlo do stvaranja Bolonjskog procesa. Skupina europskih ministara sastala se prije 15 godina, puno prije nego je nastala ta riječ. Vrhunski eksperti u vrednovanju sustava iz europskih država su počeli vrednovati visoko obrazovanje u zemljama Europe. Svugdje je obrazovanje financirala država. U prolaznosti studenata, pokazalo se da na prvoj godini od 1000 studenata 300 njih ode. Na trećoj godini dođu do 50 %, a na četvrtoj se ponovno izgube. No države koje takve studente financiraju i upisuju i dalje su tvrdile da su upisali najbolje. Svake godine ‘nestaje’ studenata, pitalo ih se jel’ brinu gdje troše novac. Drugo najvažnije pitanje je bilo: ako su tri godine nekog držali na studiju, zašto ga poslije ‘bacaju’. Ako je tri godine proveo u sustavu, mogu li mu dati neku kvalifikaciju. Vican se zalaže za Bolonjski proces i ističe da nije nastao jer je to netko naredio. Treba ispoštovati Bolonju i reći da taj s tri godine studija može nešto raditi. „Bolonja je rekla, radite sa skupinama studenata jer mu nakon jednog polugodišta možete reći da nije za to. Ili nek mu se kaže da izabere neko drugo zanimanje, da bude drugi put motiviraniji kad dođe. Bolonja je omogućila da sami napravimo svoju kulturu“ rekla je Vican. Upozorila je da se riječ kvalifikacija izgubila, a jako je značila. Složenost odgoja i obrazovanja je bila veća, rasli su i zahtjevi, tako je rasla i veća kvalifikacija. „Svaka država mora imati kvalifikacijski okvir. Srednja i visoka stručna sprema nije obujam kvalifikacije. Na pitanje koji je stupanj stekao, kaže se treći, četvrti. A stekao je sedmi, jer je završio fakultet. To više nikom nije bilo važno. Kvalifikacija je nacionalna legitimacija obrazovanja koja može biti usporediva s europskim kvalifikacijskim zemljama ili zemljom u koju će ljudi ići. Zašto se svi pitaju hoće li mu biti priznato njegovo obrazovanje. To akademski ljudi trebaju znati“ rekla je Vican, članica Povjerenstva Vlade RH za izradu Hrvatskog kvalifikacijskog okvira.
Ines Grbić