Drugi dan trodnevne duhovne priprave za župnu svetkovinu u srijedu, 14. lipnja u Župi Presvetog Srca Isusova na zadarskoj Voštarnici okupljeni su vjernici započeli pobožnošću Presvetom Srcu Isusovu koju je predmolio župnik fra Bojan Rizvan. Nakon molitve, uslijedio je nagovor predvoditelja trodnevnice fra Renata Galića u kojem je progovorio o važnosti šutnje u molitvenom životu. Osvrćući se na Katekizam Katoličke Crkve koji uči kako postoje tri izričaja molitve: usmena molitva, razmatranje i unutarnja molitva ili kontemplacija, fra Renato je napomenuo da “ako kratko zastanemo i razmislimo, odmah ćemo primijetiti kako se mi najviše zaustavljamo na prvom izričaju, odnosno na usmenoj molitvi. To je molitva riječi. Molitva u kojoj smo mi aktivni, u kojoj mi imamo inicijativu. Mogli bi reći kako je to i najlakša molitva ako ju usporedimo s druge dvije”, ustvrdio je fra Renato te naglasio kako često mislimo da će više riječi učiniti našu molitvu kvalitetnijom.
Propovjednik se osvrnuo na riječi sv. Augustina koji je u svojim Ispovijestima zapisao iskustvo svoje majke sv. Monike. “Augustin piše sljedeće: ‘Dvaput je dnevno, i ujutro i navečer, bez ikakve isprike dolazila u Tvoju crkvu, ne poradi pusta pričanja i babljih brbljanja, nego kako bi slušala Tebe u tvojim nadahnućima, a Ti nju u njezinim molitvama.’ Najprije dolazi slušanje Boga, a zatim Božje slušanje naše molitve. Kakav je kod nas ovaj raspored?”, zapitao je okupljene fra Renato te se prisjetio i svojeg svećeničkog služenja Crkvi u Međugorju u kojem se često poziva na šutnju naglašavajući kako je i sama šutnja molitva.
Nadalje, u svojem razmatranju predvoditelj trodnevnice istaknuo je kako moderni čovjek često izbjegava šutnju do te mjere da se u razgovoru uopće drugoga ne sluša nego se samo govori. “Ta bojazan od šutnje osobito se vidi u primjeru kada ljudi imaju slušalice u ušima, a trče kroz šumu. Umjesto da slušaju cvrkut ptica, oni su pozorni na glazbu koja dolazi iz mobitela. Kada promatram ljude u tramvaju, ako su sami, rijetko se može naći netko tko ne drži mobitel i nešto na njemu ne radi. I kad smo naizgled sami, mi smo uvijek s nekim, uvijek smo dostupni” naglasio je fra Renato istaknuvši kako i u teologiji i u molitvi nedostaje također šutnje. “Šutnja je potreba i često kada počnemo šutjeti iz nas izlaze bujice misli, tegoba, raznih pitanja. To nije nužno loše. Takvi trenuci nam pomažu da upoznamo sebe, one procese koji se odvijaju u nama i zato šutnja, iako je odsutnost riječi nije odsutnost govora” rekao je propovijednik te se osvrnuo kako i dvije zaljubljenih znaju zajedno šutjeti, kao i oni koji žive stvarnu tugu. “U tuzi nam često nisu važne riječi sućuti, koliko blizina šutnje. Kao što su i Jobovi prijatelji s njime znali šutjeti i dijeliti njegovu bol”, napomenuo je fra Renato povezujući stvarnost šutnje i stvarnost posta podsjećajući kako i euharistijsko slavlje u svojem obrednom ritmu pretpostavlja vrijeme šutnje u kojem Bog progovara i djeluje.
Poslije razmatranja, euharistijsko je slavlje u zajedništvu s braćom franjevcima iz Župe predslavio predvoditelj trodnevnice koji je u homiliji istaknuo kako ovih dana Crkva svagdanima čita navještaj Kristova govora na gori. Osvrćući se na navještaj riječ evanđelja, fra Renato se zadržao na riječi “ispuniti” naglašavajući kako ona pretpostavlja i prazninu. “Ljudi često u duhovnim razgovorima znaju reći kako se pod teretom životnih okolnosti osjećaju praznima. Ali temeljno je pitanje čime ispuniti tu svoju prazninu koja zjapi u nama”, rekao je fra Renato pronalazeći odgovor u činjenici da i prazninu i krizu možemo vidjeti kao izazov koji svjedoči o paradoksu križa koji zahtjeva da ga prihvatimo.
“Često u propovijedima volim povući paralelu sa sakramentom pomirenja ili ispovijedi. Tako lijep sakrament. Zašto u ovom kontekstu? Taj nam sakrament pomaže u čišćenju naše nutrine; ispražnjavamo se od grijeha, od lošega, praznimo se od samih sebe, svoga ega, svojega ja. Oslobađajući se od grijeha, što mi dobivamo? Dobivamo slobodan prostor u svom srcu, u svojoj nutrini; jedno prazno zemljište na kojem možemo sagraditi nešto ljepše i kvalitetnije nego prije. To bi trebao biti cilj svih obnova i hodočašća: obnavljanje srca, popunjavanje sebe Bogom i izgradnja jednog boljeg odnosa s njim”, zaključio je homiliju fra Renato pozivom i da nam ovi dani budu progoda za ispunjavanjem svoje nutrine Božjom riječju i blizinom.
Nakon slavlja sv. Mise uslijedilo je euharistijsko klanjanje na kojem je fra Renato zatražio od Gospodina da nas osposobi za šutnju u kojoj ćemo znati slušati njegov glas u njegovoj riječi. I ovu je večer svojim pjevanjem uzveličao župni zbor. Trodnevna duhovna obnova će završiti u četvrtak istim programom kao i prethodna dva dana.
B.R.
