‘Zajedno kroz sjećanja’ naziv je zbirke domoljubno/duhovne poezije mlade Škabrnjanke Katarine Pavičić koju je povodom 20. godišnjice stradanja Škabrnje u Domovinskom ratu izdao zadarski ogranak Matice hrvatske. Predstavljena je u nazočnosti brojnih u četvrtak 17. studenog u OŠ Vladimir Nazor u Škabrnji. U tri cjeline pod nazivom ‘Tebi u spomen’, ‘Moja voljena’ i ‘Mojim vitezovima’ Katarina je u svojoj 22. godini života, koliko je imala njena majka kad joj je 1991. g. ubijen suprug, škabrnjski branitelj, Katarinin otac, sabrala 48 pjesama intimne i rodoljubne refleksivne lirike koju rese kršćanska duhovnost i misaonost u doživljaju vrednota križa, vjere, žrtve, slobode, te svijeta, domovine, obitelji, uz iskrenost i svježa sjećanja. Uz Katarinine ilustracije i fotografije iz djetinjstva i rata, ti jednostavni kontemplativni tekstovi opisuju njenu ljubav prema ocu, majci i obitelji, Hrvatskoj i hrvatskim vojnicima. Prof. Elvira Katić, recenzentica knjige, kaže da je smisao života o kojem pjeva, Katarina uzdigla na višu razinu svijesti, daleko od dnevnih diktata. Prihod od prodaje knjige, ‘dodir domoljubnog bića radi sjećanja i radi sutra’, namijenjen je Zakladi za istinu o Domovinskom ratu. To su izdanje potaknuli branitelji, dirnuti na susretima kad bi Katarina pročitala svoju pjesmu, radosni i ohrabreni što im na taj način netko odaje počast. Za taj pjesnički prvijenac recenzent književnik Ante N. T. Šutra kaže da nije samo Katarinin, nego i njenog tate, jer on je u svakom njenom izričaju, buđenju i počinku; glas djeteta preobražava se u mudroslovni glas, njene pjesme pune su emocija i pouka, svojstvene hrabrim ženama, kakva je Katarina. Glavni motiv izdanja je da branitelji osjete kako nisu zaboravljeni i da njihova žrtva nije uzaludna. Katarina kaže da joj je najteže u danima kad je najsretnija; ti su dani ujedno i najtužniji, jer svoju sreću ne može podijeliti s ocem. „Ne dirajte moje suze, jer kroz njih zemlja moja plače. Ne dirajte moje srce, jer ono za nju kuca jače. Ne dirajte moju dušu, jer ona samo voljet zna. Ne dirajte moju Zemlju, jer ona mi ponos daje. Ne dirajte moje drage, dok počivaju u svijetu istine i nade“ zapisala je Katarina, a u pjesmi ‘Heroji’ pita i razočaraju li se heroji. „Osjete li oni bol kad ih izdaju? Osjete li poraz kad ih predaju? Osjete li tugu kad ih zaborave? Da, osjećaju bol, poraz, tugu. Ali, on je heroj, a heroji ne plaču, heroji vole“. Katarina je studentica četvrte godine učiteljskog studija u Splitu, a s nepune dvije godine izgubila je oca, baku, oba djeda i maminog djeda u masakru četnika i JNA u Škabrnji 18. studenog 1991. g. Katarina je s majkom i sestrom bila zarobljena, a nakon razmjene bila je prognana u Kukljici, Rijeci, Sloveniji, Njemačkoj i Švicarskoj. U Zadar se vratila 1992. g. i tu ostala tijekom rata. U Škabrnju se vratila po završetku srednje škole, s osamnaest godina, gdje i danas živi. Pisati je počela sa 17 godina, u trenucima kad joj je bilo najteže. Nije htjela zamarati majku i sestru pa je svoje osjećaje zapisivala, a njena prva pjesma je bila ‘Hladna ploča crnog mramora’. Uz recenzente, o zbirci su govorili i prof. Božo Došen, dopredsjednik Matice hrvatske ogranak Zadar, književnik Ivica Matešić Jeremija te autorica Pavičić. U prigodnom programu nastupili su dramska umjetnica Milena Dundov recitirajući, a pjesmom don Zdenko Dundović, klapa Asseria iz Benkovca i tamburaški sastav Likote iz Gospića.
Ines Grbić