Višestoljetnu povezanost benediktinki sv. Marije u Zadru i njihovih sugrađana potvrđuje i sakralna izložba rijetko viđenih dragocjenosti koje su u prostoru svog samostana u Zadru postavile u sklopu proslave svog trostrukog jubileja. Škole su izrazile zanimanje za razgledavanjem vrijednih izložaka iz njihove bogate prošlosti koje su ovih dana predstavile javnosti obilježavajući 920 godina od posvete crkve sv. Marije, 900 godina od preminuća opatice Vekenege i 20 godina od smrti opatice Benedikte Braun, obnoviteljice srušenog samostana sv. Marije. Povodom jubileja sestre su izradile 50 fotografija velikog formata koje prikazuju zajednicu iz vremena Benedikte Braun, događaje od kraja Drugog svjetskog rata, nakon što su se vratile iz samostana u kojima su bile za vrijeme rata, oblačenja i zavjete koludrica, radove, Madre Benediktu u bolesničkoj postelji. „To je i za nas dobro osvježenje jer se puno toga obnovi prolazeći kroz povijest, čitajući i razmišljajući. Neka se učenici i svi zainteresirani napoje vrijedne starine i kulture, da vide i znaju što grad ima, što čuvamo, tko smo i što smo“ rekla je opatica Anastazija Čizmin. Madre Benedikta je bila upraviteljica samostana od 1945. do 1947. g., a od 1947. do 1972. g. opatica. U to vrijeme dogodilo se sve bremenito i značajno u rušenju i obnovi samostana. “U srušenom samostanu sv. Marije nije bilo metra gdje bi se sklonila glava pa je zadarski nadbiskup Munzani koludricama za stanovanje ponudio sjemenište ‘Zmajević’.Pozavršetku rata 1945. g. sestre odlaze u sjemenište i tu ostaju 27 godina” rekla je opatica Anastazija. Naime, komunističke vlasti nisu htjele obnovu samostana na postojećem mjestu. Nudili su rješenja za gradnju samostana izvan grada. „Sve sestre, a osobito Madre Benedikta nisu se dale pokolebati niti su htjele o tome govoriti. God. 1968. je puknuo gordijski čvor zabrane obnove crkve. Na to je utjecala Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, s uvjetom da za boravak sestara bude jedno krilo samostana, a druga dva krila za SICU; da se tu sakralno blago izloži javnosti i pokaže cijelom svijetu čime se možemo ponositi. Od 1968. do 1970. g. bila je intenzivna obnova jednog krila samostana. U obnovljeni samostan koludrice su se vratile 27. rujna 1970. g. velikom svečanošću, predvođene nadbiskupom Marijanom Oblakom. Zajednica od 27 sestara krenula je u procesiji iz sjemeništa, Trgom sv. Stošije, Kalelargom. U sadašnjem klaustru bila je velika svečana misa u kojoj su sudjelovali svi tadašnji jugoslavenski biskupi. Obred i misu predvodio je nadbiskup Oblak. Madre Benedikta tada je bila u bolnici. Kad su se prenosile umjetnine i drugo išla je ispred ljudi koji su nosili, spotaknula se na stepenicu i pala. Slomila je bedrenu kost i kuk. To je bilo 9. rujna, 18 dana prije preseljenja u samostan. Bila je u bolnici, operirana, nije mogla biti prisutna. Mi smo ušle u samostan, a ona u bolnici. Udaren pastir, ali stado se nije raspršilo. Ona je molila i žrtvu prikazivala na bolesničkoj postelji. A mi smo pjevale i išle u novi samostan, predvođene priorom Madre Skolastikom” sjeća se opatica Anastazija Čizmin.
Madre Benedikta je rođena 1895. g., a umrla je 1991. g. u Abano Terme u Italiji gdje je otišla uslijed ratnih neprilika na poziv tamošnjih koludrica iz samostana San Daniele zbog sigurnijeg liječenja i potrebne njege. Dvadeset godina nakon smrti M. Benedikte olakšan je prijenos njenih posmrtnih ostataka te će biti pokopana u samostanskoj grobnici koludrica na zadarskom Gradskom groblju. Otac Benedikte bio je Austrijanac, majka Talijanka, a ona čuvarica hrvatske baštine koja je spriječila odvoz relikvija i umjetnina u Italiju. Benediktinkom je postala 1928. g., s 33 godine, kao zrela osoba, s iskustvom života i rada. “Bila je jako hrabra, čvrsta, nepopustljiva, postojana, nepokolebljiva. A u trenucima kad je trebala biti majčinska bila je kao da te rodila. Sve mi koje smo došle u samostan nismo imale teškoća i strah od ‘neke’ časne majke. Znala se prilagoditi. Za sve nas vodila je duhovne vjžebe za pripremu, oblačenje, zavjete. Imala je puno duha, uma i učenosti. Školovana je u Pragu gdje je završila studije. Tamo je bila u kontaktu s benediktincima, slušala je gregorijanska pjevanja i odlučila se posvetiti liturgiji. Jako je voljela liturgiju i gregorijansko pjevanje. Bila je učiteljica, radila je u inozemstvu kao prosvjetna radnica. Kad je došla u samostan nastavila je raditi u djevojačkoj školi. Bila je odgovorna za odgoj mladih djevojaka u samostanu. Njeno iskustvo rada s djecom i mladima puno joj je pomoglo u radu kao opatica“ kaže opatica Anastazija. Otac joj je bio vojni liječnik, često su zbog njegova posla mijenjali prebivališta, te se sve četvero djece rodilo drugdje. Benedikta je rođena u Šibeniku, tamo je krštena i povezana je s katedralom u Šibeniku gdje je i sad njihova kuća. Izložba prikazuje i nagrade koje je M. Benedikta dobila od lokalnih i državnih vlasti za hrabrost, doprinos u kulturi, između ostalog i nagradu Vladimira Nazora. Jednom je dobila i novčanu pomoć od dva milijuna dinara. Nije ih htjela uložiti u materijalnu izgradnju samostana nego u buduće koludrice. To je bio fond za školovanje sestara. Tako se školovala i sadašnja opatica Anastazija Čizmin.
U kapitulu je izložen obnovljeni oltarnik iz 14. st., drevni iluminirani životopis sv. Krševana ručno pisan, a nestao je iz Zadra u ratu. Koludrice su ga prije 12 godina otkupile od engleskog antikvarijata. Izloženi su i crteži hrvatskih crkava koje su koludrice otkupile od unuka istaknutog britanskog arhitekta Thomasa Jacksona, projektanta i zvonika zadarske katedrale. Boraveći u Hrvatskoj krajem 19. st. taj je putopisac crtao naše sakralne građevine. Koludrice su otkupile njegovu zadnju kolekciju. Izložene su i stare čipke koludrica i knjige iz 16. i 17. st. koje nisu bile u popisu da se sačuvaju u zvoniku za Drugog svjetskog rata. U trenutku kad se zvonik crkve sv. Marije već počeo zazidavati s dragocjenostima u njemu, M. Benedikta je mimo predviđenog protokola što će se sve pohraniti, u zvonik ubacila svežanj čipki i knjiga, među kojima su i financijski spisi. U podrumu njihova zvonika u Drugom svjetskom ratu bilo je pohranjeno zlato i srebro nadbiskupije, Zadra, Nina i okolice. Spasila ga je opatica Braun. Koludrice su bile u Vekeneginoj kapelici na prvom katu zvonika čiji su zidovi ukrašeni freskama. Zapaljive bombe pale su na crkvu 1943. g. i gotovo je sravnile sa zemljom. U svetištu je tada srušen oltar, razoreni su kapitul i nekadašnja velika sakristija (koja je sad svečana dvorana), a iznad nje je bila velika garderoba s crkvenim ruhom koje je propalo; malo ga je ostalo i sad je u izložbi. Kad je bilo odlučeno da se zlato i srebro izvadi iz zvonika, nadbiskup Munzani je zvao M. Benediktu da tome svjedoči. Ona je bila zapisničarka inventara, s Teresom Manzoni koja je bila kustosica sakralnog blaga. Bile su pri polaganju dragocjenosti u zvonik pa je nadbiskup htio da budu prisutne i kad se bude otvarao. M. Teresa je umrla 1944. g. u Ninu, kad su koludrice još bile u hodu, Zadar, Nin i drugi samostani. Zato je nadbiskup odredio M. Skolastiku koja je bila u Pagu. Tako su Skolastika i Benedikta svjedočile otvaranju zvonika, da se vidi u kojem je stanju crkveno blago i da se popiše inventar.
Izloženi su i veliki panoi na kojima fotografije prikazuju kronologiju događaja, razdoblja od rušenja do obnove samostana koja se odvijala u fazama: crkva, kapitularna dvorana, zvonik, freske zvonika, 1996. g. podignut je veliki glavni oltar, a prije nekoliko godina obnovljen je kip Gospe žalosne. Datira iz 15. st. i bio je pogođen u Drugom svjetskom ratu. Jedino je on ostao postojan i sačuvan. Trebalo ga je obnoviti. Mnogi umjetnici se nisu usudili bojeći se da će se raspasti. “Došli su hrabriji u Restauratorskom zavodu u Zagrebu koji su nam uvijek sve obnavljali. U nekoliko mjeseci restaurirali su Gospin kip. Sad je obnovljen i na svom mjestu na pokrajnjem oltaru” rekla je opatica Anastazija. Obnovljen je samostan, klaustar, prošle godine je počela a ove godine završena rekonstrukcija puknutog stropa crkve. Nabavljen je i oltar, za slavljenje prema puku. Time je dovršen višedesetljetni sakralno kulturni restauratorski pothvat obnove ženskog benediktinskog samostanskog kompleksa sv. Marije u Zadru.
Ines Grbić