Svećenička rekolekcija zadarskog prezbiterija održana je u srijedu, 15. veljače u dvorani Nadbiskupskog sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru. Mons. Milan Zgrablić obratio se kleru Zadarske nadbiskupije na tom susretu prvi put kao zadarski nadbiskup, otkad je počela njegova služba zadarskog nadbiskupa prije mjesec dana, 14. siječnja 2023. godine.
„Prezbiterij treba biti poput obitelji u kojem se uči živjeti zajedno, u kojoj se moraju izgladiti sporovi u uzajamnom dijalogu kojeg čine slušanje i riječ. Prezbiterij treba biti mjesto gdje jedni druge razumiju i međusobno se ljube, da bi jedni drugima bili znak Božje milosrdne ljubavi“ poručio je mons. Zgrablić.
U svom prvom obraćanju svećenicima kao zadarski nadbiskup, mons. Zgrablić istaknuo je važnost izgradnje zajedništva među svećenicima te potrebu življenja osobnog odnosa s Isusom Kristom, utjelovljenim Bogom koji je svoju ljubav prema čovjeku potvrdio otkupiteljskim preuzimanjem naših grijeha i predanjem do smrti na križu.
Mons. Zgrablić uvodno je zahvalio za službu svom predšasniku, mons. Želimiru Puljiću koji je bio zadarski nadbiskup od 15. ožujka 2010. do 13. siječnja 2023. te je zahvalio svima koji čine tijelo Crkve i sudjeluju u njenom poslanju.
„Hvala Bogu za svaki duhovni poziv. Hvala svećenicima, redovnicima i redovnicama za sve dobro koje čine za Crkvu. Hvala svim suradnicima koji djeluju u svim institucijama Zadarske nadbiskupije. Hvala vjernicima laicima za živu vjeru i djela ljubavi koju žive u svojim obiteljima, društvu i Crkvi“ poručio je mons. Zgrablić.
Nadbiskup je citirao papu Franju iz njegove pobudnice Evangelii gaudium – Radost Evanđelja, u kojoj Papa upozorava da se „danas kod mnogih pastoralnih djelatnika, uključujući i posvećene osobe, može uočiti pretjerana briga za prostore slobode i opuštanja koja dovodi do toga da svoje poslove obavljaju kao puki privjesak vlastitom životu, kao da nisu sastavni dio vlastitog identiteta. Istodobno, duhovni život poistovjećuje se s nekim pobožnim vježbama koje, istina, pružaju određenu utjehu, ali ne potiču na susret s drugima, zauzimanje u svijetu, ljubav prema evangelizaciji. Tako se kod mnogih djelatnika u evangelizaciji, premda mole, može uočiti prenaglašeni individualizam, kriza identiteta i opadanje gorljivosti. To su tri zla koja se hrane jedno drugim”.
„Kršćanske zajednice pozvane su pokazati preobražavajuće djelovanje Božje milosti prevladavajući individualizam, zatvorenost, sebičnost, ravnodušnost, živeći u svakodnevnim odnosima ljubavi. Zapitajmo se jesu li naše zajednice doista takve“ potaknuo je mons. Zgrablić.
Pojašnjavajući pitanje ‘Kako govoriti o Bogu danas?’, nadbiskup je iznio duhovne poticaje kako govor o Bogu predstavlja naš način življenja u vjeri i ljubavi, „jer življenje u Kristu pokazuje vjerodostojnost, realizam što govorimo riječima koje nisu samo riječi, nego pokazuju stvarnost“.
Nadbiskup je pritom razmatrao i misli iz kateheze koju je blagopokojni papa Benedikt XVI. održao 28. studenog 2012., kad je Papa pojašnjavao „kako govoriti zatvorenim srcima naših suvremenika“.
„Govoriti o Bogu znači da nam mora biti jasno što moramo nositi muškarcima i ženama našega doba: ne nekog apstraktnog Boga, neku hipotezu, već konkretnog Boga, Boga koji postoji, koji je ušao u povijest i koji je prisutan u povijesti; Boga Isusa Krista kao odgovor na temeljno pitanje koji je smisao života i kako trebamo živjeti.
Zbog toga govoriti o Bogu znači familijarnost s Isusom i njegovim evanđeljem; pretpostavlja naše osobno i stvarno poznavanje Boga i snažnu ljubav prema njegovom naumu spasenja ne podliježući napasti uspjeha, već se držeći Božje metode. A Božja metoda je poniznost. Bog je postao jedan od nas – ta se metoda realizirala u utjelovljenju u jednostavnoj kući u Nazaretu i betlehemskoj štali, ta se metoda ogleda u usporedbi o gorušičinu zrnu“ citirao je Papu mons. Zgrablić.
U tom kontekstu, ohrabrio je da se ne bojimo skromnih, malih koraka i pouzdavanja u kvasac koji se miješa s tijestom te čini da tijesto polako raste.
„U govoru o Bogu, u djelu evangelizacije, pod vodstvom Duha Svetoga, nužno je vratiti jedinstvo, vratiti se bîti navještaja: Radosnoj vijesti o Bogu – Ljubavi, koji nam se približio u Isusu sve do križa, koji nam u uskrsnuću daje nadu i otvara nas životu koji nema kraja, vječnom životu, pravom životu“ poručio je mons. Zgrablić.
Istaknuo je i potrebu da se vjera ne shvaća kao teret, nego kao izvor duboke radosti. „Vjerovati znači zamijetiti Božje djelovanje, prepoznati prisutnost dobra koje ne diže buku. Vjera pruža dragocjene putokaze življenja vlastite egzistencije“ poručio je nadbiskup, istaknuvši da „uskrsna radost ne prešućuje i ne skriva stvarnost boli, trpljenja, napora, teškoća, nerazumijevanja i same smrti, ali umije pružiti kriterije za tumačenje svega u perspektivi kršćanske nade. Dobar život evanđelja je taj novi pogled, sposobnost promatrati svaku situaciju Božjim očima“ poručio je zadarski nadbiskup, rekavši da se „treba predati Kristu sa sviješću da ne možemo mi steći druge za Boga, nego ih moramo očekivati od samoga Boga, zazivati ih od njega. Govor o Bogu rađa se iz slušanja, iz našeg poznavanja Boga koji se ostvaruje u familijarnosti s njim, u molitvenom životu i življenju prema zapovijedima“.
Podsjetivši na mudrost apostola Pavla Korinćanima: „I ja kad dođoh k vama, braćo, ne dođoh s uzvišenom besjedom ili mudrošću naviještati vam svjedočanstvo Božje jer ne htjedoh među vama znati što drugo osim Isusa Krista, i to raspetoga”, nadbiskup je istaknuo da „Pavao ne govori o nekoj filozofiji koju je on razvio, ne govori o ideji koju je pronašao negdje drugdje ili izmislio, nego govori o stvarnosti svoga života. Govori o Bogu koji je ušao u njegov život, koji govori s njim, koji govori s nama, govori o Kristu raspetom i uskrslom.
Pavao ne traži samoga sebe. Ne želi stvoriti oko sebe krug obožavatelja, ne želi ući u povijest kao vođa jedne velike škole. Ne traži samoga sebe, nego naviješta Krista i želi pridobiti ljude za pravog i stvarnog Boga. Dakle, govoriti o Bogu znači dati prostora Onome koji ga pomaže upoznati, koji nam otkriva svoje lice ljubavi“ poručio je mons. Zgrablić.
Nadbiskup je predstavio i poticaje uzornih žena Crkve, među kojima su prva žena naučiteljica Crkve i najmlađa crkvena naučiteljica, a obje su karmelićanke, kao i svetica koja je u 20. st. na samoprijegoran način konkretno odjelotvorila Evanđelje služeći najugroženijima i ljudima na najvećoj margini društva.
„Ljubav triju svetih Terezija: Sv. Terezija od Djeteta Isusa, Sv. Terezija Avilska i Sv. Majka Terezija“
U sklopu razmatranja „Ljubav triju svetih Terezija: Sv. Terezija od Djeteta Isusa, Sv. Terezija Avilska i Sv. Majka Terezija“, nadbiskup je predstavio duhovne stvarnosti s kojima se susreće svaka osoba, pa i svećenik, po svojoj naravi u pojedinoj osobnosti kao i u zvanju koje je izloženo kušnjama.
Sv. Terezija od Djeteta Isusa u knjizi ‘Povijest jedne duše’ otkriva kako je shvatila da su bez ljubavi sva djela ništa, pa i najsjajnija“ te da se „savršena ljubav sastoji u tome da podnosimo pogreške drugih, da se ne čudimo njihovim slaboćama, da se uzdižemo najmanjim djelima kreposti koje u njima vidimo.
Ali, nadasve sam shvatila da ljubav ne smije ostati zatvorena u dnu srca. Ljubav treba osvjetljavati i razveseljavati ne samo one koji su mi najmiliji, nego sve koji su u kući, ne izuzimajući nikoga”. Kad je činila djela ljubavi, sv. Mala Terezija osjećala je da to Isus djeluje u njoj. Što je više bila sjedinjena s njim, to je više ljubila sestre. „Kad hoću uvećati u sebi tu ljubav, kad đavao pokušava staviti mi pred oči moje duše pogreške ove ili one sestre koja mi je manje simpatična, ja se žurim da potražim njene vrline“ govorila je sv. Mala Terezija.
Sv. Terezija Avilska u knjizi ‘Zamak duše’ upozorava kako „bît nije u tome da se puno razmišlja, nego da se puno ljubi. Stoga treba činiti ono što vas više potiče na ljubav. Ljubav prema Bogu ne sastoji se u većim duhovnim ugodama, nego u većoj odlučnosti da želimo u svemu ugoditi Bogu, u nastojanju koliko možemo da ga ne vrijeđamo, u molitvi da se širi čast i slava Njegova Sina, da napreduje Karolička Crkva. To su znaci ljubavi“ poručuje sv. Terezija Avilska. Ističe da se volja Božja za nas sastoji u ljubavi prema Bogu i bližnjemu, „i to je u našim rukama, ako hoćemo“.
„Prema tome trebaju težiti svi naši napori. Čineći to, savršeno vršimo volju Božju i tako smo s Njim sjedinjene. Najsigurniji znak za razaznati obdržavamo li te dvije zapovijedi jest vidjeti s koliko savršenstva vršimo ljubav prema bližnjima. Premda ima puno pokazatelja za uvidjeti ljubimo li Boga, ipak ne možemo nikada u to biti posve sigurne, ali to možemo biti kad se radi o ljubavi prema bližnjemu. Naprotiv, što više budete vidjele da ste napredovale u ljubavi prema bližnjima, to ćete više napredovati i u ljubavi prema Bogu; budite u to sigurne“ hrabrila je sestre sv. Terezija Avilska.
Svjesna „bijede i krhkosti naše naravi“, sv. Terezija smatrala je da „nikad nećemo uspjeti posjedovati savršenu ljubav prema bližnjemu, ako se ne potrudimo da se ona rodi iz istoga korijena ljubavi prema Bogu. Usprkos svih odbojnosti vaše naravi, zaboravite svoje dobro radi njihovoga i nastojte, kad se pruži prilika, preuzeti na sebe svaki napor da od njega oslobodite druge“ poručuje sv. Terezija i potiče: „Moramo nastojati uvijek napredovati. Ne napredujemo li, moramo se veoma bojati, jer, bez sumnje, đavao nas kani nekako napasti. Ne napredovati je jako loš znak, jer ljubav nikad nije besposlena“.
Sv. Majka Terezija u knjizi ‘Dođi, budi moje svjetlo’ opisuje mnoga proturječja u svojoj duši. „Takva duboka čežnja za Bogom; tako duboko, da boli. Trajno trpljenje, a opet neželjena od Boga; odbačena, prazna, bez vjere, bez ljubavi, bez žara. Duše me ne privlače. Nebo mi ništa ne znači. Izgleda mi poput prazna mjesta. Pomisao na nj ništa mi ne znači, a opet, ta mukotrpna čežnja za Bogom“ pisala je sv. Majka Terezija kojoj je osjećaj da nema blizinu Boga bio poput paklene muke. „A opet, prethodnog sam Prvog petka, svjesno i dragovoljno ponudila Presvetom Srcu čak i vječnost provesti u ovom strašnom trpljenju, ako bi Mu to donijelo malo više zadovoljstva ili pak ljubav samo jedne duše“ zapisala je sv. Majka Terezija.
Odjek nadbiskupovog govora među zadarskim svećenicima
Don Marko Dokoza, župnik župe Uznesenja BDM u Ugljanu smatra da je mons. Zgrablić želio „postaviti teoretski temelj onoga što će pokušati izgrađivati zajedno sa svećenicima kroz vrijeme dok bude vršio službu zadarskog nadbiskupa. Taj temelj je prikazao kroz različite tekstove, među kojima se ističu tekstovi triju svetica.
Osobito je izabrao tekstove u kojima te svetice govore o zajedništvu, ali i o proživljavanju nekih svojih osobnih kriza, osjećaja ostavljenosti od Boga. Smatram da je nadbiskup želio reći da je cilj njegovog djelovanja ovdje da izgrađuje zajedno s nama zajedništvo koje će nas držati, čuvati, braniti u trenucima kriza“ rekao je don Marko. Zanimljivo i da je dijecezanski nadbiskup posegnuo za primjerima iz kontemplativne, mistične duhovnosti.
„Da, to je zanimljivo, ali ta duhovnost nadahnjivala je mnoge ljude kroz povijest Crkve, bez obzira na stalež kojemu pripadaju. Sama činjenica da je izabrao tekstove triju žena, što je i sam istaknuo, poticajna je za vrijeme u kojem živimo. Crkva otkriva vrijednost žene koja kroz povijest nikad i nije bila zaboravljena, samo je otkrivamo na novi način, u svoj širini ženskog genija kojega poznajemo“ rekao je don Marko.
Don Stipe Mustapić, župnik župe sv. Luke Kolanu, i osobno je rekao mons. Zgrabliću da je „pogodio u bît s onim što je govorio. Nadbiskup je kao dobar otac i pastir rekao sve što i mi sami možemo prepoznati u sebi, a često ne želimo priznati.
Nadbiskup je stavio naglasak na problem individualnosti, sebičnosti svoga malog svijeta u koji se često ne samo svećenik, nego svaki čovjek zatvori i ne vidi dalje od toga. A ne možemo ljubiti jedni druge ako smo tako zatvoreni. Moramo otvoriti svoje srce, iako to često znači i riskirati, da budemo povrijeđeni. Ali, to je put Isusa Krista.
Mislim da je nadbiskup zaista pogodio izborom teme. Ovaj susret je svima nama, tko je želio slušati, mogao otvoriti oči. Individualizam je trajna opasnost za narušiti svećeničko zajedništvo i za nasljedovanje Isusa Krista koje nam je svima temeljna zadaća“ istaknuo je don Stipe.
Don Ivan Rončević, župnik župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Škabrnji, smatra da je nadbiskup Zgrablić održao svojevrsno programatsko obraćanje zadarskom kleru.
„Kroz cijelo nadbiskupovo izlaganje kao crvena nit provlačila se potreba da kler bude više zajedno. Da je važno približiti se, da u duhu ljubavi, u duhu autentične crkvenosti i kršćanstva gradimo naše međusobne odnose.
Čini mi se da je nadbiskup možda mislio da smo u tome malo deficitarni; da je previše individualizma, da svatko traži neki svoj prostor slobode, a da nam nedostaje onog iskrenog zajedništva.
To je uvijek napast – da se izoliramo, da naši međuljudski odnosi ne budu dovoljno kvalitetni, da se razočaramo, pa se malo i povučemo u sebe i sl. Uvijek je velika napast ogovaranje, klerička zavist i mane, grijesi koji nas prate kroz cijelu povijest, nažalost.
Čitav kršćanski život je trajna borba, pokušaj da rastemo u ljubavi, da se to vidi i time da naše svjedočenje bude vjerodostojnije za sve ljude koji nas promatraju i s kojima živimo“ poručio je don Ivan.
Nadbiskup Zgrablić kao primjer davanja osobne, mučeničke žrtve za Crkvu naveo je zadarske svećenike, redovnicu i laika koji su ubijeni u Drugom svjetskom ratu i poraću, a promicanje njihovog kreposnog života je i u nadležnosti Povjerenstva za kauze Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije.
Na rekolekciji je najavljeno i Korizmeno hodočašće Zadarske nadbiskupije koje će se održati u subotu, 11. ožujka na otok Molat povodom 80. godišnjice mučeničke smrti s. Agneze Petroša, a vodit će ga nadbiskup Zgrablić koji će predvoditi i misu ispred obiteljske kuće s. Agneze u njenom rodnom mjestu Brgulje na Molatu.
Ines Grbić
