Nadbiskupova propovijed na svetkovinu Velike Gospe, Škabrnja i Pag, 15. 8. 2011.

Marija je uzor današnjim majkama

(Škabrnja i Pag, 15. kolovoza 2011.)

1. Velika Gospa je blagdan koji nas podsjeća na dogmu naše vjere da je Marija dušom i tijelom po završetku svoga zemaljskog života uznesena u društvo svome uskrsnulom Sinu Isusu Kristu. I to je završnica njezina Bogu predanog života. Zbog toga na ovaj dan rado hodočastimo u njezina svetišta. To je, naime, dan kad se ide Gospi, kada želimo ispuniti zavjete i preporučiti njezinoj majčinskoj brizi sebe i sve svoje. To je dan kad hodočastimo i pjevamo do mile volje. Jer, blagdan Uznesenja BDM raspjevani je blagdan.

Dvije su slike iz liturgije čitanja koje nas večeras sile na razmišljanje. Prva slika opisana je kroz “znamenje veliko koje se pokaza na nebu”: Žena odjevena suncem, viče u porođajnim bolima i Zmaj veliki, sa sedam glava i deset rogova, stoji pred Ženom kako bi, čim rodi, proždro njezino dijete. Žena-majka, odjevena suncem sama je ljepota, blagost i dobrota. Na drugoj pak strani jezoviti Zmaj s ognjem i plamenim jezicima sve posjeduje, osim ljubavi. Žena-majka ima moć darovati život;  zmaj obuzet idejom smrti i ubijanja, vreba samo kako ubiti i proždrijeti dijete. Druga slika je iz evanđelja o divnom susretu dviju velikih žena i majki: Marije, koja pod srcem nosi utjelovljenog Boga i njezine rođakinje Elizabete koja očekuje rođenje Ivana Krstitelja. Sve ovo daje nam povoda razmišljati o ulozi žene i majke u životu naroda i Crkve. Majka je uvijek ljudima bila draga; i majku se štuje i voli. Njezina je ljubavi nesebična i vjerna. I kad imamo osjećaj kako su nas svi zaboravili, sigurni smo majka nas napustiti neće. Ona je ljudima svetinja. Nju se spominje i zove kad je najteže, u trenucima boli, kao i u času umiranja. Sretni smo dok imamo majku. Majka je veliki prirodni misterij. Ona je izvor života, nositelj najvišeg altruizma, nesebičnosti i požrtvovnosti.

2. Valja nam o tome razmišljati jer proživljavamo veliku krizu dostojanstva žene i strašnu krizu materinstva. Nije, naime, svaka majka velika. Ima ih koje ne vole svoje mate­rinstvo pa ubijaju svoj porod. Takvima ne priliči ime majka, već čedomorka. Jer, uprljale su svoje ruke, dušu i savjest krvlju nevine djece. Evanđelist Matej je zabilježio potresnu scenu pokolja nevine dječice u Betlehemu riječima: “U Rami se začu glas, plač i jauk. To Rahela oplakuje djecu svoju i neće da se utješi, jer ih više nema!” (Mt 2, 18) Taj jauk i plač odliježe još i danas hodnicima naših bolnica i rodilišta.

Stoga nam se ozbiljno zapitati kako pomoći suvremenim ženama biti dostojne majke?! Kako pomoći današnjim djevojkama postati dobre, plemenite i odgovorne majke?! Kako pomagati onim vrijednim majkama, koje se bore, ostati na visini majčinskog poziva i zadatka?! Nema pravog materinstva bez Boga, bez Marije, bez vjere, bez pobožnosti, bez molitve, bez milosnog i sakramentalnog života. Ima među nama velikih, čestitih, uzornih i plemenitih majki. One su snaga obitelji, duša naroda, stožer života i budućnosti. To su majke koje kleče pred Gospom najvećom Majkom i najvećom ženom povijesti. I mole blagoslov, zagovor i njezinu pomoć na stepenicama oltara i na pričesnoj klupi. To su majke koje žrtvom, molitvom i uzornim životom hrane svoju djecu i upućuju ih na pravi put spasenja. Blago narodu koji ima moralne, dobre i čestite žene i majke. Blago obitelji u kojoj je molitva kruh svagdanji, a Marija uzor žene i majke.

Htio bih ovdje spomenuti dvije žene iz nedavne prošlosti koje su se ostvarile u životu: jedna u braku, druga u djevičanstvu. Jedna u Italiji, druga kod nas. Jedna majka obitelji a druga majka jedne redovničke zajednice.

3. Sveta Ivanka Beretta Molla iz Bergama u Italiji rodila se u brojnoj obitelji s trinaestero djece. Dva su joj brata postali svećenici, a ona je završila medicinski fakultet i postala liječnica. Naknadno je specijalizirala pedijatriju i radila s majkama i starijim osobama. 1955. susrela je inžinjera Petra Mollu i udala se za njega. Koliko se radovala braku, majčinstvu i djeci najbolje pokazuje pismo svome zaručniku Petru malo prije vjenčanja: “Kad pomislim na našu međusobnu ljubav, mogu samo Gospodinu zahvaliti… Dragi moj Petre, još je samo nekoliko dana do časa kad ćemo pristupiti k oltaru i primiti sakrament naše ljubavi. Kad pomislim na to, veoma sam ganuta. Mi ćemo postati Božji suradnici u stvaranju. O, da mu možemo darivati djecu koja će ga ljubiti i služiti mu! Petre, hoću li moći postati žena i majka, kakvu si uvijek želio? Ja takva, uistinu, želim biti, jer ti si to i zaslužio..” Možemo samo zamisliti kako je titralo Petrovo srce dok je čitao ove iskrene, djevičanske izljeve ljubavi njegove izabranice! Ne smijemo zaboraviti da je duhovnost ove izvanredne žene sazrijevala kod oltara. Ona e rado sudjelovala na sv. Misi, pohađala Presveti Sakramenat, meditirala, čitala sveto Psmo i redovito krunicu molila. Uz to je bila vrlo angažirana u župi i u apostolatu, na Konferencijama Sv. Vinka, u Udruzi katoličkih studenata i Katoličke akcije.

U braku su dobili roje djece. No, u trećem mjesecu četvrte trudnoće liječnici su otkrili da Ivanka ima tumor na maternici. Predlagali joj neka se odluči za pobačaj kako bi je mogli operirati. Ona je, međutim, tada izjavila i svojoj odluci ostala vjerna do kraja: “Ako morate birati između moga i djetetova života, ne oklijevajte. Izaberite dijete. Inzistiram, spasite ga”. Potpuno predana u ruke Božje, radosno i opušteno u molitvi je proživjela  posljednjih šest mjeseci čekajući rođenje svoje drage Ivane Emanuele, (na Veliku subotu 21. travnja 1962.).  Iako su liječnici sve učinili da spase njezin život, ona je sedmi dan nakon poroda s bolima i molitvom “Isuse, ljubim Te” preminula u bolnici u Monzi.

4. S pravom je u propovijedi prigodom njezinoga proglašenjena svetom Ivan Pavao II. rekao: «Po primjeru Krista, koji je ljubio svoje do kraja, i ova je sveta majka obitelji herojski ostala vjerna zadaći koju je preuzela na dan vjenčanja. Krajnja žrtva koja je zapečatila njezin život svjedoči kako samo onaj koji ima hrabrosti posve se posvetiti Bogu i braći ostvaruje samog sebe». Na kanonizaciji je uz njezinoga tada 92-godišnjeg muža i djecu bilo osobito dirljivo pratiti najmlađu kći 42-godišnju Ivanu Emanuelu, također liječnicu kako čitavo vrijeme drži za ruku svoga staroga oca s istim osmjehom kakvog je imala njezina sveta majka. Sv. Ivanka je prva liječnica koja je proglašena svetom, a spomendan joj je 28. travnja.  Proglašena je zaštitnicom trudnica, djece i promicatelja kulture života.

Htio bih još reći dvije riječi o jednoj drugoj ženi koja se kao žena ostvarila u djevičanstvu i postala majka hrvatske autohtone redovničke družbe kojoj je suutemeljitelj bio naš Prečanin, biskup Josip Marčelić. To je blažena Marija Propetog Isusa Petković, koju je blaženom proglasio blaženi Ivan Pavao II., u Dubrovniku 2003. Tim činom proglašenja ona je pred Bogom i pred Crkvom dobila “odlike” iz svih “predmeta” kršćanskog ponašanja i djelovanja. Imala je sve tri bogoslovske kreposti: vjeru, ufanje i ljubav u natprosječnom, herojskom stupnju, kao i ostale četiri stožerne kršćanske krjeposti: pravednost, razboritost, umjerenost, jakost, kao i sve druge vrline koje su s njima povezane: poniznost, poslušnost, moralnu čistoću, ljubav prema bližnjima, strpljivost po kojima je postala uzorom kršćanskog života. Ovu skromnu, ali duhom veliku redovnicu najlakše je upoznati iz njezinih spisa: “Pođite kćeri moje, te svetim ponašanjem, skromnošću i opreznošću vršite djela milosrđa.. Budite ponizne i slijedite propetoga i čuvajte duh jednostavnosti i siromaštva” (str. 21). Preobrazite naše zavode u prave misijske centre, ognjišta Kristove ljubavi, škole kršćanskog života u kojima se najstrože moraju izvršavati naredbe sv. Crkve” (str. 32). Budite poslušne, ponizne i skromne poput Marije (str. 51).

5. Sveta Ivanka Beretta Molla je svojom plemenitom dušom podržavala vatru dobrote u srcu svoga muža Petra i dušama svoje četvero djece. Marija Petković, utemeljiteljica družbe Kćeri milosrđa svojom je ljubavlju prema siromasima zapalila u našoj  zemlji i izvan nje svjetlo Isusove dobrote. –  Kršćanske djevojke i majke! Neka to svjetlo dobrote danas gori i u vašim srcima, i u vašim obiteljima. Budite svjesne svoga dostojanstva i postanite ono što vam je u naravi upisano. Ako još niste svjesne svoga svetog poziva, pa ste zlorabile ili profanirale svoje materinstvo, nemojte to više činiti! Okajte svoje propuste i svoje materinske grijehe. Ispravljajte svoje pogrješke živom vjerom, dobrotom i plemenitošću!  Sinovi i kćeri!  Kršćanska djeco! Štovatelji Majke Božje! Volite i častite svoje majke. I molite se za njih kako bi bile svete i velike žene! Kršćanski muževi! Poštujte u svojim ženama njihovo materinsko dostojanstvo! Omogućite im i pomozite biti pobožne i dobre žene i majke!  Tako će biti više Božjega blagoslova u kući i među vama.

Zahvalni za svjetlo dobrote, koje nam je u Mariji zasjalo, molit ćemo stoga večeras za naše obitelji, očeve i majke kako bi bili dostojni svoga roditeljskog poziva. Molit ćemo i za tolike zavedene žene koje ne drže do svog dostojanstva, kako bi i one čule nebeski glas opomene i upozorenja: majko, ne ubijaj svoje dijete! Ne daj Zmaju svog roda i poroda! Molit ćemo posebno za žene naše nadbiskupije, za sve djevojke i majke kako bi znale Mariji zavjetovati svoju čednost, svoju djecu i svoje muževe. Molit ćemo i za nas da budemo ispunjeni strahopoštovanjem pred Bogom, pred životom i pred vječnošću. Naša nastojanja i naša obećanja kako ćemo Boga priznavati, život poštivati, sakramente slaviti, Crkvu voljeti i Bogu se moliti, okupljeni ovdje stavljamo pod okrilje one koja je “nada svijeta i zora spasenja”. Gospo na nebo uznesena, moli za nas. Amen !

 

Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski