1. Današnja svetkovina Svih Svetih s popratnim spomenom Dana svih vjernih mrtvih finale svečanog oratorija onih koji su za nebo predodređeni. U tom smislu liturgija nam danas otvara knjigu Otkrivenja pa slušamo kako u njoj «Ivan nešto vidi..» Riječi ‘gledati’ i ‘vidjeti’ često nalazimo na stranicama Svetoga Pisma. – «Mojsije, što vidiš, pita Jahve? Vidim grm koji gori, ali ne izgara!» (Izl 3, 4) – «Što ti vidiš Jeremija? Vidim rascvjetanu bademovu granu koja je navještaj sigurnog proljeća. – Ivane, što vidiš? «Vidim jednog drugog anđela gdje uzlazi s istoka s pečatom Boga živoga koji viče iza glasa: Ne udite ni zemlji, ni moru, ni drveću dok ne opečatimo sluge Boga našega… Što još vidiš Ivane? Eno, velikoga mnoštva što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakog naroda, plemena, puka i jezika. Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem, odjeveni u bijele haljine, s palmama u rukama».
Na današnji blagdan, kojeg su naši stari zvali ‘prvim Božićem’, čuli smo biblijske tekstove koji su vezani uz organ vida, pa prva rečenica knjige Otkrivenja započinje: ‘Ja Ivan vidjeh’, a prva rečenica drugog čitanja iz prve Ivanove poslanice glasi: ‘Gledajte, koliku nam je ljubav darovao Otac; djeca se Božja zovemo i jesmo’. Matejevo pak evanđelje pripovijeda kako ‘Isus uziđe na goru ugledavši mnoštvo’. Gledati i vidjeti upućuje na nešto ispred nas, na budućnost, na nešto što nas usmjerava prema Bogu, nebu i budućnosti. Lakše je, naime, izdržavati patnje sadašnjosti, koje nisu ni male, ni lake, a ni bezazlene, kad imamo oči koje s povjerenjem gledaju u budućnost. Zato je blagdan Svih svetih blagdan Crkve nebeske i zemaljske. Jer, njime se slavi uzlazak u nebo onog silnog mnoštva ljudi koji su odjeveni svetošću, urešeni milošću i uzdignutih u sfere Božje i nebeske.
2. Što poručuju biblijski tekstovi kao i svetkovina Svih Svetih i Dan mrtvih koje danas i sutra obilježavamo? Što ćemo vidjeti danas poslije podne i sutra kada se nađemo na groblju gdje ćemo upaliti svijeće svojim dragim pokojnima? Naš odgovor na upit „što vidiš“, brate i sestro, vjerojatno bi glasio kako vidimo mnoštvo grobova i križeva, bijelih krizantema i upaljenih svijeća. A uz to slušamo kako Isus tumači i razlaže svoje nove propise i zakone. Pojavljuje se, međutim, pitanje mogu li receptori suvremenog čovjeka primiti njegove riječi i razumjeti njihovu poruku? Komu je Isus namijenio svoj govor blaženstava s novim propisima i zakonima? Promotrimo li suvremenog čovjeka i okružje u kojem živi i raste, doći ćemo do gorke spoznaje kako su njegovi receptori za prijem vijesti ‘onkraj života’ sve više i više zakržljali. Nisu kadri uhvatiti ni melodiju prvoga dječjega krika koji najavljuje radost života, niti naći odgovore na pitanja koja će mu život kasnije postavljati. A još manje shvatiti govor o Bogu darovatelju života, milosti i svetosti.
Još u drugoj polovici devetnaestog stoljeća Friedrich Nietzsche je najavio „svečanim tonom da je Bog mrtav“. I nije ostao usamljen. Pridružio mu se Karl Marx i Sigmund Freud i stotine nadobudnih spisatelja koji su mislili da će ‘oslobađajući se Božjeg autoriteta’, osloboditi čovjeka. A onda je zaveden takvim i sličnim umovanjem zaključio: „Kada Boga nema, nema ni konačnih istina. Sve je relativno i „sve dopušteno“ (Dostojevski). Jer, kada se prekriži Boga i prigrabi moć oružja i medija, postoji realna opasnost bespravlja i divljaštva. A kad god se Boga otpiše iz svoje sredine, odmah zapuše ledeni vjetar međuljudskih odnosa, pa dostojanstvo čovjeka biva ugroženo i napadnuto sa svih strana.
3. Isusov govor o blaženstvima obrana su ugroženoga ljudskoga dostojanstva. Stoga njegove riječi nisu upućene onima koji misle da su jedini gospodari svijeta i ljudskih sudbina. Isus njima ne govori, jer zna da su im antene zakržljale i neće ga razumjeti. Pogotovu kad se zna da u tiskovine, radijska i televizijska izvješća prepuni slučajeva i skandala, pljačke i kriminala. Isus je, naime, želio i htio probleme rješavati dobrotom, oružjem istine i snagom duha, a ne nasiljem. To je bila njegova strategija kojom je započeo osvajati ljude. Ne mačem i bičem, kletvom i zastrašivanjem, nego toplom i blagom riječju koja dušu krijepi. Stoga su blaženstva temelj kršćanske civilizacije, evanđeoske humanosti, ljudske, obiteljske i socijalne sreće. Ona su nam danas najpotrebnija. Blago svima koji pođu za Isusom i uđu u to novo i drugačije kraljevstvo koje je pripravljeno malenima, siromašnima, umornima i uplakanima, nevinima i jednostavnima. Blago svima koji Isusove riječi s Gore shvate i prihvate. Slavimo danas „svoju domovinu, nebeski grad Jeruzalem“. Današnjim blagdanom Isus nas želi osokoliti, ohrabriti, podržati… da ne klonemo na putu dobra, u hodu prema svojoj velikoj i vječnoj budućnosti.
Dok se u tišini budemo križali nad grobovima svojih dragih pokojnika, pridružimo se u duhu onom silnom mnoštvu spašenih (Otkr 7,9) koje pada ničice pred prijestoljem Svevišnjega. Pokojnici, za koje ćemo se moliti i svijeće zapaliti, trajna su opomena u ovom nemirnom i nesigurnom vremenu. Nema, naime, ovdje trajnog prebivališta. I naše će putovanje jednom završiti. Putujemo, dakle, u kuću Očevu, u društvo onih koji su Isusov zakon prihvatili, usvojili i vršili. I koji su stigli pred Jaganjca, odjeveni u bijele haljine, s palmama u rukama. Rado bismo se našli u njihovome društvu, „umiješali se u zbor patrijarha, proroka, vijeće apostola, u društvo mučenika, ispovijedalaca, djevica, u zajedništvu svih svetih, kako slikovito piše sveti Bernard i poziva: „Požurimo onima koji nas čekaju i želimo one koji nas žele“ (Govor 2, 5/1968/, 364). Pridružimo se, stoga, onom silnom mnoštvu spašenih iz Ivanovog Otkrivenja pjevajući: „Blagoslov i slava, mudrost i zahvalnica, čast, moć i snaga Bogu našemu. U vijeke vjekova. Amen”!
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Zadar, 1. studenoga 2022.