Blagdan sv. Vinka Paulskog svečano je proslavljen u samostanu sv. Vinka u Zadru večernjim koncelebriranim slavljem u utorak, 27. rujna, koje je u kapeli samostana predvodio zadarski nadbiskup Želimir Puljić, a okupilo je milosrdnice djelatne u Zadarskoj nadbiskupiji.
Milosrdnice sujedna od najbrojnijih redovničkih zajednica u Zadarskoj nadbiskupiji. U zadarskom samostanu trenutno živi 20 sestara. Četiri sestre djeluju u Svećeničkom domu, dvije sestre u Nadbiskupskom domu, tri u samostanu sv. Frane, dvije u župi Srca Isusova na Voštarnici i dvije u župi Sv. Ivana Krstitelja na Relji u Zadru.
U zahvalnosti i poštovanju za njihovo djelovanje, u misi su koncelebrirala osmorica svećenika djelatnih u tim župama i samostanima.
Tri su stupa Vinkovske duhovnosti: Utjelovljenje, Presveto Trojstvo i Presveta Euharistijia, rekao je mons. Puljić u propovijedi. Podsjetio je na poticaje vrhovnog poglavara Vinkovske obitelji, vlč. Tomaža Mavriča, koji je u svom Pismu 2017. sestre potaknuo neka „prije slavlja mise uzmu vremena te u šutnji prate Isusa na putu prema Kalvariji, smrti i uskrsnuću“. Poslije mise neka u tišini „zahvale Isusu što nam je dao mogućnost sudjelovati u njegovoj žrtvi po kojoj je spasio i otkupio svijet“.
Uz to, jednom tjedno neka obave „polusatno klanjanje pred Presvetim Sakramentom“ ili sudjeluju na klanjanju koje je upriličeno u župi ili samostanima. Lijepo je da „svaki put kad izlaze iz kuće, zaustave se u kapelici na trenutak pred svetohraništem i zamole blagoslov da ih prati na putu i radu“. Neka ne zaborave „preporučiti Isusu u tabernakulu sve siromašne i bolesne“ i neka mu zahvale za sve radosti i blagoslove koje su primili“. Posebice neka ga mole da im pomogne „podnijeti moguće uvrede i poniženja“ te da „budu kadre sabrati se i obnavljati unutarnji mir“. To je kadra činiti samo Euharistija kojoj je i utemeljitelj sv. Vinko pridavao izrazitu ulogu i važnost u duhovnom životu.
Stoga on potiče sestre neka u svakoj misi kod prikazanja i podizanja prikažu svoj život i čitavu Crkvu Gospodinu i zahvale za primljene milosti, darove i blagoslov“ rekao je nadbiskup Puljić.
Istaknuvši kako je „ljubav beskrajno domišljata“ a čovjek sve ima u Euharistiji, nadbiskup je citirao vlč. Mavriča da se u Euharistiji, u osobnom susretu s Kristom, može razmatrati o svim razdobljima Isusovog života poslije Utjelovljenja: „kako ga Marija drži u krilu, kako spava u jaslicama; kako šeće s roditeljima po Nazaretu; kako hoda i poučava ljude diljem Galileje i Samarije;kako umire u strašnim mukama na križu, ali i kako uskrisava i na nebo uzlazi.
U prigodi svoje Posljednje večere rekao je svojim apostolima da je „svom dušom želio tu posljednju Pashu blagovati s njima“. Ako je on to svom dušom želio, „nije li onda dostojno i pravedno da ga i naše srce primi kao najuzvišeniji dar i najveće dobro“, kaže vlč. Tomaž i dodaje: „Budite uvjerene, kćeri moje, da to što je rekao svojim apostolima, govori danas i svakoj od vas““ poručio je mons. Puljić.
Čestitavši milosrdnicama veliki dan njihovog velikog utemeljitelja, sv. Vinka, koji je bio “Božji čovjek koji je živio od euharistije, a Božje lice prepoznavao je u ljudima, odbačenima, koji Boga trebaju”, nadbiskup je rekao da “razgranata obitelj sv. Vinka Paulskog diljem svijeta nosi pečat neuništivosti. A njegova teologija vrlo je jednostavna, neposredna i jasna: služiti čovjeku u njegovim tjelesnim i duhovnim potrebama, znači kraljevati. Sv. Vinko potiče nas da prepoznajemo Isusa u siromašnima i prezrenima“ istaknuo je mons. Puljić.
Izučavanje te škole i spremnost služiti siromasima koji su naši „istinski gospodari“ zadobiva se u slavlju Euharistije koja je pravi i istinski izvor. „Po euharistiji postajemo slični Isusu jer nam je ostavio spasonosnu poputbinu po kojoj već na zemlji imamo predokus neba. Nama putnicima u prolaznom svijetu potrebna je neprolazna hrana. Prolazi svijet i njegova slava, a mi putujemo u kuću Očevu. Gospodin je blizu” rekao je nadbiskup Puljić.
Za dvije godine, 2024., milosrdnice u Zadru će proslaviti visoki jubilej, 150 godina djelovanja sestara milosrdnica u Zadarskoj nadbiskupiji, što će obilježiti i znanstvenim simpozijem na kojem će se prikazati njihovo bogato djelovanje kroz povijest, a imale su teške i zahtjevne početke.
Na vrata samostana milosrdnica u Zadru i danas kucaju siromašne žene i muškarci kojima sestre daju hranu i odjeću. U sklopu samostana nalazi se dječji vrtić Blagovijest koji je jako tražen u Zadru. U vrtiću s dvije grupe, sveukupno 40 djece, rade jedna redovnica i tri tete odgajateljice, zaposlena je i spremačica.
U zgradi samostana u ul. Sv. Vinka Paulskog u Zadru sestre žive od 1961. godine. Prije toga, čak 20 godina milosrdnice su požrtvovno živjele u Općoj bolnici Zadar gdje su i radile, što pokazuje koliko su dijelile sudbinu naroda kojemu su služile i koliko su bile identificirane sa svojom službom i poslanjem, služeći najranjivijima, bolesnima.
Sestre su u Zadru radile u zdravstvu, u bolnici, po župama, u katehizaciji, kod siromaha. U župi sestre katehiziraju, vode brigu o crkvenom ruhu i pjevanju, sviraju orgulje, uređuju crkvu, kite i pospremaju.
“Milosrdnica može raditi u bolnici i bilo gdje, uvijek može biti sljedbenica sv. Vinka, odnosno sljedbenica Isusova, po Vinkovom primjeru. Bolesnik je bliže Bogu. Čim vidi redovnicu, u svojoj bolesti osjeća se bolje, kao da mu je Bog bliži. To nam je drago i to je naše mjesto. Bitan je stav prema čovjeku, pronaći potrebnika u svojoj blizini. To može biti u samostanu, bolnici, župi, gdje god se čovjek nalazi” rekla je s. Vilma Šurjak, dijagnostička laborantica koja radi u Općoj bolnici Zadar.
S. Vilmu privukle su milosrdnice dok su djelovale u njenoj rodnoj župi, prvi susret s njima. “Gledala sam ih, sviđalo mi se kako djeluju. U jednom trenutku sam rekla, ‘Pa mogla bih i ja’. I tako je krenulo, nije bilo nekih izvanrednih božanskih objava. Redoviti put, zvanje normalnog razvoja, sa sela.
U sv. Vinku mi je posebno to što je bio svetac, normalan čovjek. On nije bio od činjenja čudesa, nije imao ekstaze. On je živio normalan život čovjeka koji je otvoren. Prepoznavao je potrebe svoga vremena. Meni je to najvažnije. Mislim da bi nam to svima trebalo biti najvažnije i tu možemo svi nešto napraviti. U susretu s ljudima, sestre u vrtiću koje odgajaju djecu, starije sestre, naše moliteljice su nam i najvažnije” rekla je s. Vilma.
Koliko je snažna karizma milosrdnica koje rade u zdravstvu pokazuje i primjer najstarije redovnice u zadarskom samostanu. To je s. Antica Žuljević. Ima 99 godina. Redovnica je 80 godina, a 38 godina je radila u zdravstvu. “Čudim se, ne mogu se načuditi da mi je Bog dao toliko godina. U 60-oj godini života sam govorila, ‘Ne mogu toliko živjeti’. Drži me, što ću mu ja. Ja sam pobjegla od kuće, mater sam ostavila samu kod kuće. Rekla sam joj ‘Vratit ću se ja, samo idem’. Nisam se nikad više vratila kući’, s osmijehom je rekla s. Antica.
Još u davno vrijeme završila je srednju medicinsku i višu medicinsku školu, polagala stručne ispite i potrebno za rad u zdravstvu. Svojim sestrama 99-godišnja s. Antica poručuje: “Neka svak’ uzme svoj križ i nosi ga za svojim Bogom. Da budemo Božje i Isusove, kako smo se i uputile. Dragi Bog neka nas čuva, mene još ovo malo, a njih neka još prati. Neka čine dobra djela i neka ih ljudi vide da su Božje. Nema drugog puta nego Božji put”.
S. Anđelka Bešlić je predstojnica samostana sv. Vinka u Zadru. Istaknula je Vinkovu ljubav prema bratu čovjeku koji je u potrebi, a povrh svega slava Božja i Presveta Euharistija koju je sv. Vinko preporučivao, da se sestre klanjaju i slave euharistiju.
S. Anđelka je uvijek željela pomagati drugima, biti na usluzi potrebnima. To je prepoznala da se ostvaruje u Družbi milosrdnica i zato je išla u tu Družbu.
I ta je redovnička zajednica pogođena padom zvanja. S. Anđelka poručuje: “Mi stalno molimo Boga i nadamo se. Bog uvijek poziva, samo se mladi teško odlučuju. Mi se nadamo da će Bog u neko vrijeme učiniti, ako ne u ovo vrijeme. Vjerujemo da će Bog to učiniti. Ako ne ovako kao što mi provodimo život, možda će mladi na neki drugi način služiti Bogu i činiti dobro drugim ljudima, hvaliti i slaviti Boga”.
S. Vilma Šurjak je poručila: “Isus je bio jedan, a apostola je bilo 12. Kad su prve sestre došle u Zadar, u bolnicu, bilo ih je 12. To je bilo kao 12 apostola. Daj Bože da još više izrastemo. Mislim da nikad nema mjesta pesimizmu u kršćanstvu. Bog čini čudesa svaki dan”.
Ines Grbić
