Blagdan sv. Kuzme i Damjana u istoimenoj župi u Slivnici u zadarskom zaleđu svečano je proslavljen u utorak 27. rujna. Koncelebrirano misno slavlje u župnoj crkvi sv. Kuzme i Damjana, potom i procesiju sa svečevim kipovima kroz mjesto predvodio je zadarski nadbiskup koadjutor Milan Zgrablić.
Kuzma i Damjan bili su braća liječnici koji su odlučili da će cijeli život liječiti besplatno, pomoći ljudima iz ljubavi prema Bogu, rekao je mons. Zgrablić. Damjan je samo jedanput primio nagradu da ne uvrijedi osobu koja mu je na taj način htjela zahvaliti. Primitak te nagrade Kuzma je bio jako zamjerio svom bratu.
„Sv. Kuzma i Damjan mogli su lijepo živjeti kao liječnici. I mi danas kažemo da je najveća vrijednost čovjekovo zdravlje. Zvanje ljudi koji se brinu za zdravlje uvijek se cijeni. Prije 1700 godina biti liječnik imalo je još veću čast, za razliku od našeg vremena kada postoji puno liječnika i medicina je puno napredovala. No, Kuzma i Damjan nisu htjeli zarađivati na tome što liječe“ istaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da cilj djelovanja ne bi trebala biti dobit, zarada, nego cilj je činiti dobro.
„Uvijek znati da je Bog na prvom mjestu i da budemo spremni odreći se svoje komocije, našeg egoizma, naše ugode; da smo spremni žrtvovati se, podnijeti neugode, nerazumijevanje i sebe prazniti od svoje sebičnosti. Zato Isus kaže, ‘Hoće li tko za mnom, neka se odreče samog sebe’. Sam Isus je najveće dobro koje nam on hoće darovati, da on bude naša baština, naše dobro, naša sadašnjost i vječnost, najveće bogatstvo. Zato se trebamo odreći sebe. Kuzma i Damjan odrekli su se svoje komocije, svoje zarade i potpuno su se posvetili ljubavi, služeći bližnjemu“ istaknuo je mons. Zgrablić.
Ta dva sveca su nam poticaj i primjer kako se može dogoditi nešto izvanredno u nama, kako možemo doživjeti što nam je Bog kao najdragocjenije darovao, a to je Isus Krist.
„Kuzma i Damjan dali su nam važno svjedočanstvo da je najveće i najvrijednije u osobi Isusa Krista. Takvim stilom života postali su stupovi naše vjere i njihov kult se širio. Želimo participirati na tom temelju. Trebamo ići za Isusom. Kuzma i Damjan su išli za Isusom. To je bila bît njihovog života. Nisu samo ustima ispovijedali vjeru u Boga, nego se to vidjelo u njihovom životu. Zato su besplatno liječili. U ljubavi su postupali prema drugima“ poručio je mons. Zgrablić.
Nadbiskup je upozorio kako smo skloni miješati dvije stvarnosti: vjerovati Bogu i vjerovati u Boga. Vjerovati Bogu znači praktičnu vjeru, to povjerenje treba utjecati na naš život, da mijenja naše loše postupke.
„Kuzma i Damjan nisu se htjeli pokoriti Dioklecijanu, zato su mučeni. No, kad su ih bacili u vruće ulje, nastradali su oni koji su ih htjeli baciti. Htjeli su ih kamenovati, ali se kamenje odbijalo i ozlijedilo je one koji su na njih bacali kamenje. Pokušali su ih razapeti na križ, ni to nisu uspjeli nego su se ozlijedili oni koji su ih htjeli razapeti na križ. Zato su ih ubili odrubivši im glave“ rekao je mons. Zgrablić.
Kuzma i Damjan pokazali su što znači Isusova riječ da budemo „danomice spremni uzimati svoj križ“. Dakle, ne povremeno, nego svaki dan.
Nadbiskup je upozorio da nekad krivo tumačimo što znači nositi križ u životu. Nekada za neku nevolju kažemo: „Bog mi je to dao, poslao, to je moj križ“.
„Na krivi način shvaćamo križ. Bog nikad nikome ne šalje zlo. Bog ne želi da netko trpi, npr. da trpiš od lošeg, pijanog supružnika. To nije Božja volja za nas. Nositi križ znači živjeti ono što nama križ znači. Križ je simbol ljubavi, najveći znak Božje ljubavi prema nama. Nikada te nitko neće voljeti, bez obzira kakav si, kao što te voli Bog u svome Sinu Isusu Kristu. Bog nas bezuvjetno ljubi i to nam je pokazao na križu. Božja ljubav nije nešto časovito, što se dogodi. Bog je uvijek otvoren u svojoj neizmjernoj ljubavi prema nama kako je i posvjedočio na križu. U tom svjetlu uzimati križ znači, tom ljubavlju i snagom, Božjom dobrotom sve činiti svakog dana u svom životu“ rekao je mons. Zgrablić, pojasnivši kako su teškoće u našem životu prilika da pokažemo našu ljubav.
„Kad je netko bolestan, u to ugradi ljubav, daj priliku za ljubav. Ako služiš nekome dok je bolestan, Gospodin ti je darovao da se tu možeš odricati svoje sebičnosti, možeš služiti tom čovjeku, možeš rasti u ljubavi. Tu se možeš približiti Bogu kao nigdje drugdje, nego kada se odričeš sebe i svoje komocije, svoga slobodnog vremena, kada služiš drugome u svakodnevnom životu, u obitelji, na radnom mjestu“ potaknuo je mons. Zgrablić.
„Gdje je prilika da činimo dobro, to ne činimo jer će nam drugi uzvratiti, jer će nam platiti i za to ćemo dobiti nagradu, nego po načelu sv. Kuzme i Damjana – kroz to odricanje od naše sebičnosti i komocije, ispražnjujemo našu nutrinu od sebe samih i u tu slobodu, u tu prazninu dolazi velika Božja ljubav. Bog ispunja naše biće i Bog postaje snaga našeg života. On postaje dio nas, naša ljubav. Ako mu dozvolimo da uđe u našu nutrinu, u naše srce, Bog postaje naša snaga u boli, trpljenju, nerazumijevanju i teškoći. Jer, kad god nešto činimo s ljubavlju, nije nam teško“ istaknuo je mons. Zgrablić, citirajući sv. Majku Tereziju: „Ne perite tanjure zato što su prljavi, nego iz ljubavi prema onima koji će iz tih tanjura jesti“.
Sv. Kuzma i Damjan su pokazali da „ako s ljubavlju nešto činimo, ta ljubav postaje snaga i Bog nas nosi u toj ljubavi u životu. Na tome trebamo temeljiti naš život. Takva ljubav nas dovodi Bogu. Našom slobodom, našim izborom i življenjem možemo dodirnuti živoga Boga koji postaje radost i snaga našeg života“ naglasio je zadarski koadjutor. Slijediti takav primjer znači ispravno slaviti sv. Kuzmu i Damjana.
U kontekstu značenja naše slobode, poticaja da u njoj donosimo ispravne izbore u nasljedovanju Krista, mons. Zgrablić je naveo primjer umjetničke slike Michelangela koja prikazuje stvaranje čovjeka.
Na njoj umjetnik prikazuje Boga u ljudskom obliku, kako pruža prst i stvara Adama, a Adam, prvi čovjek, pruža prst prema Bogu. Na pitanje, ako je Bog stvorio čovjeka, zašto se ta dva prsta na slici ne dodiruju – prst Božji i prst čovjekov, Michelangelo je odgovorio: „To ne smije biti tako, jer to ovisi o svakom čovjeku, hoće li čovjek dodirnuti Božji prst ili neće“.
„Božji prst je uvijek usmjeren prema nama i uvijek nam se daruje. Hodom u procesiji za Kuzmom i Damjanom želimo se svrstati u takve Isusove učenike i na temelju njihove potvrđene vjere graditi život – da bi Bog bio živ u našoj sredini, da Bog ne bude samo tradicija, nego naš Spasitelj. Da bismo vječnost ugradili u sadašnjost, a sadašnjost uranjali u vječnost, u Boga.
Neka nam zagovor, primjer, blizina i molitva sv. Kuzme i Damjana pomogne u nastojanju da služimo drugome slijedeći Krista“ potaknuo je mons. Zgrablić.
Uz don Luku Šustića, župnika Slivnice, suslavila su još sedmorica svećenika.
Ines Grbić
