U Zadru je prošle godine od 23. do 24. rujna održan Međunarodni znanstveni simpozij o novom Direktoriju za katehezu s izazovima za današnji pastoral. Koliko mi je poznato bio je to prvi znanstveni pristup novom Katehetskom Direktoriju kod nas, pa pohvale idu na račun našeg Teološko-katehetskog odjela Sveučilišta u Zadru s našim profesorima č. s. Marijanom Mohorići i prof. Zdenkom Dundovićem. Kako nisam mogao osobnno nazočiti tom skupu pripremio sam uvodno slovo za zbornik s naslovom „San o misijskoj Crkvi s otvorenim vratima“.
Ne kanim ponavljati što sam u predgovoru napisao. No, čini mi se korisnim podsjetiti da je Direktorij donio „proročku“ novinu premještanja kateheze iz područja redovitog pastorala prema „evangelizaciji i misijskom djelovanju Crkve“. A to je onda vrlo konkretan zahtjev prema nama koji smo poslani katehizirati i biti „pravi i ponizni svjedoci vjere“, koji poštuju slobodu drugih, te drže katehezu i uz pomoć umjetnosti, glazbe i drugih pomagala koja omogućuju iskustvo susreta s Bogom i potiču u dušama želju za beskonačnim. A sve to zahvaljujući konkretnim datostima kojima je čovjek obdaren od rođenja.
Na priloženoj skici uočavamo dva kvadrata (manji i veći) na kojima su ispisane četiri antropološke datosti usmjerene prema četiri ćoška koje potiču težnju i želju za beskonačnim. Iznad spomenutih ćoškova uočavamo četiri kružnice u kojima su upisana četiri oblika crkvene nazočnosti opisane kao kerigma, diakonija, koinonija i liturgija. One su zapravo „prirodni produkt“ četiriju antropoloških datosti po kojima je čovjeka osobito biće.
1. Četiri antropološke datosti i četiri oblika crkvene prisutnosti
Uz trajnu konstantu da čovjek pita, traga za korijenima i smislom života, usredotočimo našu pozornost sada na njegove četiri tipične ljudske datosti koje ga čine osobitim bićem u svemiru (prvi kvadrat). Na priloženoj skici vidimo u središtu prvoga kvadrata upisane četiri antropološke datosti: misao, odnos, djelovanje i slavljenje koji pokazuju četiri ljudske sposobnosti. Pogledajmo svaku od njih zasebno, povezujući prvi s drugim kvadratom:
a. Pođimo od prve antropološke datosti misli i prijeđimo u drugi kvadrat gdje otkrivam tri nova podatka o čovjeku: on je razumsko biće (homo rationalis) koji ima svijest i služi se logikom.
b. Preko druge datosti odnosa (u donjem lijevom kutu) kad prijeđemo u drugi kvadrat otkrivamo da je društveno biće (homo socialis) koje putem svijesti stvara etiku.
c. Preko treće datosti djelovanja (u gornjem desnom kutu) kad prijeđemo u drugi kvadrat otkrivamo da on posjeduje osjete preko kojih biva stvaratelj tehnike (homo faber).
d. Preko treće datosti slavljenja (u donjem desnom kutu) kad prijeđemo u drugi kvadrat otkrivamo da on posjeduje i osjećaje, te kao životno, „zaigrano biće“ (homo ludens) stvara kulturu.
S druge strane na četiri ruba crteža nalazimo četiri kružnice u kojima su upisana četiri temeljna oblika crkvene prisutnosti: kerigma, koinonia, diakonia i liturgia. One su prirodan plod spomenutih ljudskih darova i sposobnosti po kojima Crkva nudi smisao i tumačenje povijesti, odgovara na vjekovne težnje ljudskog srca za bratstvom, zajedništvom i služenjem, te putem obreda i slavlja naviješta puninu života.
Pogledajmo sada kako četiri antropološke kategorije i ljudska svojstva i sposobnosti nalaze smisao i značenje u četiri temeljna oblika crkvene prisutnosti u svijetu.
– Čovjek je biće koje misli i zaključuje. Ta njegova osobitost čini ga „uzvišenijim nad drugim bićima“, jer sposoban je misliti, prosuđivati i zaključivati. Takav mentalni proces nijedno drugo živo biće nije kadro uraditi. Čin prosuđivanja i zaključivanja pretpostavlja sposobnost apstrakcije i stvaranja pojmova. Dok gleda mala i velika, zelena i požutjela stabla, on stvara zaključak kako drvo pripada „području biljaka“, a ne životinja ili minerala. Životinje također vide stabla. Ali, nisu sposobne stvoriti pojam o stablu. Čovjek i apstraktno razmišlja, pa je kadar „misliti i o samoj misli“, o dobroti, mudrosti, pravdi, miru. Obdaren razumom i slobodom on je sposoban unaprijed gledati, predviđati i programirati. To ga izvlači iz „kaveza determinizma“ i osposobljava „pisati stranice povijesti“. Budući da je sposoban stvarati i prelaziti iz „svijeta nature (naravi) u svijet kulture“, velimo da je civilizacija počela pojavom čovjeka. Stoga je čovjek po slobodi i razumu iznad ostalog dijela svijeta, iznad biljaka i životinja koje nemaju ni povijesti, ni civilizacije.
– Čovjek ima savjest kojom usvaja i podržava etičko i moralno ponašanje. Uz sposobnost misli i zaključivanja, što ga čini sposobnim pisati povijest civilizacije, čovjek ima nešto što ga čini skroz različitim od „svijeta biljaka, životinja i minerala..“ On je, naime, kadar reći: „ja mislim, osjećam i vjerujem“. Izgovoriti „JA“ može samo čovjek. Druga živa bića nisu toga svjesne, jer nalaze se u nekoj vrsti „životnog sna“. Čovjek je naprotiv svjestan svega što se oko njega događa. Posebice je svjestan da će doći kraj života kada napušta svijet u kojem je živio, a ide nekamo gdje ne zna kako je. Stoga se i veli kako životinje nestaju, ugibaju ili krepaju, a čovjek umire. Moralni osjećaj, kao plod savjesti prisutan je u svim kulturama. Posjeduje ga samo čovjek i uobličen je u formulaciji da „ima stvari koje su dobre i treba ih podržavati, kao i to da ima i loših stvari koje treba izbjegavati“. Životinjama instinkt upravlja pa ne poznaju takvo „moralno ponašanje“.
– Čovjek nije samo svjesno i savjesno biće (homo rationalis i homo socialis). On je i stvaralačko biće (homo faber). Preko tehnike koju je stvorio on je u napasti da se osili i zaboravi da je i on stvorenje. Zbog toga često izabere logiku „vladanja“, „nasilja“ i „gospodarenja“. To onda truje zajedničke međuljudske odnose. Kršćanska zajednica, prožeta kerigmom i nadahnuta koinonijom pozvana je da svjedoči „novi način vladanja“ u obliku zalaganja za druge, služenja, diakonije. Taj novi način suživota ili bolje reći „života za druge“ toliko je bitan za ostvarenje „kraljevstva Božjeg“ da postaje presudnim i važnim znakom kršćanske autentičnosti.
– Preko savjesti, koja se u njemu „glasa glasnim glasom”, čovjek otkriva da u svijetu nije sâm. Spoznaje da on kao društveno biće (homo socialis) čezne za zajedništvom i bratstvom. To je utopija „kraljevstva pravde, ljubavi i mira”; to je čežnja za novim načinom zajedničkog suživota i bivovanja u prihvaćanju, poštivanju i uvažavanju drugih. Pred „ovozemaljskim stvarnostima“ u kojima prevladava častoljublje i želja za vlašću, te ograničavanje prava i slobode drugih, kršćani se osjećaju pozvanim ponuditi drugačiji način života i bivovanja; a to je koinonija koja se očituje u crkvenom zajedništvu.
2. Četiri temeljna oblika crkvene prisutnosti
Crkva kao zajednica Božjeg naroda prisutna je i vidljiva u svijetu putem četiri temeljna i prepoznatljiva oblika nazočnosti. Ona je prisutna i objavljuje se u svijetu kao zrno Božjeg kraljevstva koje se ostvaruje u ljubavi i služenju (DIAKONIA), kao i u bratskom životu i zajedništvu (KOINONIA).
Svjesni da su Božjom milošću zamilovani i spašeni kršćani bez straha očituju radost oslobođenja od grijeha. Kao razumsko biće čovjek preko svijesti stvara logiku, pa uz njezinu pomoć otkriva smisao. KERIGMA se tako pojavljuje kao navještaj i osloboditeljska ponuda koja pruža i tumači smisao života i povijesti. Pred iskustvom zla i besmisla koje vodi fatalizmu i beznađu, kršćani se osjećaju pozvanima biti nositeljima nade, protivnici besmisla, a proroci smisla prema Petrovoj „uvijek spremni na odgovor svakome tko zatraži razloge nade koja je u njima” (l Pt 3,15).
Tako postaju živi svjedoci Božjega kraljevstva koje se slavi svečanim liturgijskim obredima (LITURGIJA), što odgovara dubokim težnjama njegova srca. Pred granicama racionalnosti u svijetu koji suzbija i ograničava slobodu, pred nasiljem koje osuđuje na samoću, kršćanska zajednica trudi se „otklanjati zidove koji dijele“ i osjeća se pozvanom graditi mostove koji povezuju. Crkva se predstavlja svijetu kao mjesto služenja, bratstva, životnog smisla i slavlja. Ova četiri načina njezine prisutnosti zapravo su odgovor na četiri temeljne antropološke datosti kojima je čovjek obdaren, a to je njegova misao, djelovanje, odnos i slavljenje. Jer, čovjek je po klasičnoj definicije „homo rationalis, socialis, faber i cultualis (ludens) koji snagom Božje Riječi i sakramenata traži novi način života za druge (diakonia), kao i nove oblike bratskog služenja i zajedništva (koinonia). Novim tumačenjem života i povijesti on otkriva smisao (kerigma) te na koncu pruža mogućnost slavlja i očitovanje života u punini (liturgia).
Mons. Želimir Puljić,
nadbiskup zadarski
Katehetski dan Zadarske nadbiskupije, 3. rujna 2022.
Katolička osnovna škola Ivo Mašina, Zadar