U pismu koje sam uputio župnicima, katehetama, roditeljima i učenicima poželio sam blagoslovljen početak nove školske godine. Potakao sam sve, posebice učenike neka ove godine upoznaju jednoga svoga vršnjaka, koji je od posljedica razorne leukemije preminuo u petnaestoj godina života, a zove se Karlo Acutis (1991.-2006.). On je još kao dijete i tinejdžer pokazao osobitu ljubav prema euharistije. Uz njega bih u ovoj prigodi spomenuo još jednog posvećenog laika, Giorgia La Piru, koji je u mističnom doživljaju uskrsne pričesti 1924. otkrio „zoru svoga života“, pa nije „mogao suspregnuti pjesmu posvemašnje sreće“. Obojica su bili osobiti štovatelji euharistije.
1. Naš suvremenik Karlo Acutis (1991. – 2006.) – tinejdžer i zaljubljenik euharistije
Za njega pišu da je posebice volio računala, koristio društvene mreže, uživao u filmovima i stripovima, a imao je i svoj profil na Facebooku. Nešto se osobito zbilo na njegovoj Prvoj pričlesti kad mu je bilo sedam godina, pa je nakon toga skoro svaki dan nazočio svetoj misi i primao svetu pričest. Svi su primjećivali da je mali Karlo zaljubljenik Euharistije, jer je nakon pričesti uvijek ostajao ispred tabernakula u molitvi. Jedna njegova bilješka to objašnjava: „Primanjem euharistije sličniji smo Isusu i već na Zemlji imamo predokus neba”. No, početkom listopada 2006. na liječničkom pregledu otkriveno je da Karlo ima „agresivni oblik leukemije“. Vrhunac životne drame bila je šokantna spoznaja da će uskoro umrijeti. Pisac njegove biografije veli da je Karlo „prihvatio vlastitu bolest i smrt kao dio životnog puta i sazrijevanja“. A bolest i patnju prinio je za Papu i Crkvu. Preminuo je u dobi od 15 godina (2006.), a u veljači 2020. proglašen je blaženim u Asizu. (Nakladničke kuće Verbum i Salesiana objavila je Karlov životopis. Preporučuje se roditeljima i kumovima neka nabave knjigu kao poklon prvopričesnicima i krizmanicima).
2. Političar Giorgio La Pira (1904. – 1977.) – posvećeni laik u svijetu punom problema
Giorgio La Pira je za vrijeme studija u Messini stanovao kod ujaka Alojzija Occhipinta, koji kao mason i antiklerikalac dobro je pazio da mu nećak ne hoda po crkvama, ili dobije kakvu vjersku formaciju. Baš u to doba La Piru počinju zanimati duhovne teme i pitanja. Postupno približavanje svetim stvarima pospješilo je njegovu odluku da kao „posvećeni laik“ radi oko zbrinjavanja ljudi koji su u potrebi. Divan primjer čovjeka koji je u mladenačkim godinama u pjesmi iz samostana otkrio da postoje neka „viša dimenzija“, a u mističnom doživljaju uskrsne pričesti (1924.) „zoru svoga života“, pa nije „mogao suspregnuti pjesmu posvemašnje sreće“. Nošen tim vrhunaravnim osjećajem odlučio je posvetiti se Bogu u svijetu, povezujući „kontemplaciju i akciju“, te „molitvu i socijalne i društvene aktivnosti“.
Godine 1947. izabran je za gradonačelnika Firenze, što mu je omogućilo provesti neke od svojih ideja gledom na potrebne i ugrožene. Doživio je veliku oporbu u skupštini, ali nije se dao zbuniti. „Vi imate pravo, dragi članovi skupštine, izglasati mi nepovjerenje, ali nemate pravo reći da se ne interesiram za beskućnike, otpuštene s posla, zaboravljene, stare i bolesne“. Uz to bio je vrlo aktivan u crkvenim krugovima na planu dijaloga, ekumenizma i laičkih aktivnosti. Preminuo je 5. studenog 1977., u 73. godini života. Kongregacija je 5. srpnja 2018. objavila dekret o „herojskim krjepostima“, pa je Girogia La Pire proglašen „slugom Božjim“.
3. Ivan Merz (1896. – 1928.) i Ivo Mašina (1927. – 1961.) – osobiti štovatelji euharistije
Ovoj dvojici duhovnih velikana, laika talijana, koji su otkrili značenje i ljepotu euharistije, možemo pribrojiti i dvojicu sinova našega roda, koji su također posebice častili euharistiju i od nje živjeli. To su dva Ivana, Ivan Merz i Ivo Mašina. Obojica su voljeli Crkvu i čeznuli za mirom koji euharistija dariva.
Ivanu Merzu „ljubav prema Isusu u Euharistiji bila je ishodište njegovih apostolskih pothvata“, kako piše u svom dnevniku: „Pričest je izvor života… Kod mise sam se tako uživio da sam imao dojam nekog tajanstvenog i lijepog sna kad zaboravim na sve.Euharistija, naime, krijepi i smiruje. Ona je prava radost jer po njoj postajemo dionicima buduće nebeske slave; „imamo predokus neba“, pisao je Karlo Acutis. Kao odgojitelj hrvatske mladeži Merz je često ponavljao svakom križaru: „Moli se, pričešćuj, žrtvuj se i budi apostol u duhu naše lozinke: „Žrtva-Euharistija-Apostolat“.
Drugi naš velikan i štovatelj Mise i Euharistije bio je Ivo Mašina komu je posvećena osmogodišnja škola u kojoj ćemo nakon klanjanja nastaviti svoj rad i druženje. U dnevniku od 21. kolovoza 1947. on je zabilježio: „Pošao sam ujutro na sv. Misu, primio sv. Pričest. Molio sam Isusa, da mi dadne milost, da izdržim sve kušnje ovoga života i da smjerno ustrajem uz Kristov barjak Ljubavi, Dobrote i Mira. Neka iz mojih mladenačkih oluja izađe moja duša prekaljena i očeličena, čista i netaknuta. Daj, o moj Kriste, da Ti do kraja ostanem Tvoj vjerni borac, te da za vjeru uvijek budem spreman sve podnijeti.” (D2, str. 55). Četiri godine kasnije, 1. veljače 1951. zapisao je u dnevniku: „Što više razmišljam o prilikama u svijetu, o društvu u kojem živim, o okolini u kojoj se krećem, to sve više dolazim do zaključka, da je put kojim me vodi vjera i kršćanstvo jedino ispravni put i da moram biti neizrecivo zahvalan Bogu na velikoj milosti koju mi je dao, što sam se rodio kao kršćanin i što sam uza sve perturbacije ipak uspio sačuvati u svojoj duši vjeru u Isusa Krista, vjeru u Boga i evanđeoske ideale… ” (D6, str. 56).
Dok Bogu zahvaljujemo za dva talijanska velikana, Giorgia La Piru i Karla Akutisa, ponosni smo na našu dvojicu Ivana, Merza i Mašinu, za divne riječi koje su napisali o vjeri i euharistiji u svojim dnevnicima. One nam mogu biti inspiracija i poticaj. Posebice smo ponosni na našega Prečanina Ivu što nije dao da ga zavedu ili slome prijetnjama, zatrašivanjem i progonom sluge totalitarnog komunističkog sustava u kojem je živio 16 godina. Njegov rodoljubni osjećaj i ljubav prema obitelji i Crkvi, gdje je primio katolički odgoj koji mu je pomogao usvajati zdrave kršćanske i humanističke stavove i nazore, bili su smetnja ondašnjim moćnicima. Zato su sve činili da ga unište. Pao ja kao mučenik i žrtva u Staroj Gradišci i postao putokaz mnogima. A vrijednosti za koje je živio i umro „nose pečat neuništivosti“. Ivo Mašina, „ne smije biti prepušten zaboravu; radi njega, i radi nas”, kako stoji u monografiji „Kršćanski borac za slobodnu i pravednu Hrvatsku“ (Zadar 2002., str.76.). Stoga sam mu posvetio Katoličku osnovnu školu na Bokanjcu i odredio neka svake godine dan njegove smrti bude Dan škole kada će se moći progovoriti o temama i idealima za koje je živio ovaj dični katolički i hrvatski vitez s Jadrana.
Ova četiri divna primjera vjernika-laika pokazali su što im je vjera značila u životu, pa i nama otkrivaju da po „euharistiji postajemo sličniji Isusu, te već ovdje na zemlji „imamo predokus neba” (I. Mašina), te njezinim primanjem „postajemo dionicima buduće nebeske slave“ (K. Acutis). I mi počinjemo ovo zborovanje euharistijskim klanjanjem, svjesni da nam je kao putnicima u prolaznome svijetu potrebna je neprolazna hrana. Jer, prolazi svijet i njegova slava, a mi putujemo u kuću Očevu. Gospodin je blizu. Misna pretvorba i euharistijska nazočnost doista je predokus neba, pa nakon pretvorbe i velimo kako „njegov slavni dolazak iščekujemo“.
Na zamolbu učenika iz Emausa neka „ostane s njima“, Isus je odgovorio većim darom: sakramentom euharistije našao je način kako ostati u njima, pa su kasnije govorili da im je „srce gorjelo dok im je putem tumačio pisma“. Bog je tako uredio čovjekovo srce da gladuje za njegovom Riječju (Am 8, 11), pa On jedini može utažiti njegovu glad. „Nemirno je, naime, ljudsko srce dok u njemu ne otpočine“ (sv. Augustin). Stoga, ustani brate i sestro, i ne umaraj se upravljati molitveni vapaj euharistijskom Isusu koji je čežnja duša naših. On je Emanuel, Bog s nama. On je mir, nada i snaga naša. Njegova su vremena i vjekovi!
Stoga, prije početka školske godine upravljamo svoja srca i molitve prema nebu i molimo: Dođi, Gospodine Isuse! Dođi i blagoslovi naše đake, njihove roditelje, ravnatelje, učitelje i pomoćno osoblje. Dođi u naše obitelji i obdari sve svojim mirom i blagoslovom. Posebice blagoslovi nas svećenike i katehete ove Zadarske nadbiskupije koji poslanjem i po mandatu Crkve vršimo službu tumača i navjestitelja Božje Riječi i odgojitelja povjerenoga puka. Dođi euharistijski Isuse i blagoslovi nas! Amen.
✠ Želimir Puljić, nadbiskup
Crkva sv. Pavla, 3. rujna 2022.