Nadbiskupova homilija na Veliki Petak, 22. travnja 2011.
Treća ura na Veliki Petak poslije podne, o kojoj izvješćuju avanđelisti, bila je najkrvavije i najbezumnije ljudsko djelo. Okrvavljena Golgota ušla je u povijest kao mjesto koju je oblila Božanska krv Isusa Krista, nevinog Božjeg Jaganjca. Pred neukrotivom svjetinom koja je kao pomahnitala tražila njegovu smrt, priroda se zastidjela, sunce je pomrčalo, a zemlja se potresla. Čuli smo u evanđeoskom izvješću kako se pred nama u ovom prežalosnom procesu redaju predstavnici različitih zvanja i staleža: mogućnici, suci, svećenici, vođe stranaka, bogataši, intelektualci, dvorani, građani, vojska, narod, sluge, služavke, muškarci i žene, pojedinci i društvo. Opisani događaj davno se zbio. Ali njegova jeka i danas se čuje. Ne samo jeka, već i akteri su tu. Svi smo mi naime obuhvaćeni u pripoviJesti o Isusovom trpljenju i muci. “Puče moj, što učini Tebi, ili u čemu ožalostih tebe, odgovori meni !”
Istina, u napasti smo ustvrditi da se ovaj tvoj prijekor ne odnosi na nas, već na ljude koji su te uhapsili, mučili i razapeli. Posebice mi muškarci, Kriste, bili smo aktivni sudionici tvoga procesa i tvoje osude. Preko učenika Jude smo te izdali, preko političara Pilata osudili, preko vojnika mučili i razapeli. To je naša bijedna muška uloga u tvojoj muci i umiranju. Smijemo li iznijeti jednu olakšavajuću okolnost u našu obranu. Preko Josipa iz Arimateje skinuli smo te s križa i položili u grob. Uzmi nam to za dobro i udijeli nam oproštenje za naše grubosti, bezosjećajnosti, vrijeđanja i psovke. To te usrdno molimo.
“Puče moj, što učini tebi..?!” I mi žene iz ovoga grada spadamo u taj “puk” kojeg opetovano zoveš na odgovornost. I mi smo našim grijesima anticipirano utkane u onu razjarenu svjetinu koja je vikala: “raspni ga, raspni!” Naši krištavi glasovi nadjačavali su sve pa se ni Pilat, ni Kaifa nisu osudili drugačije razmišljati osim suda i razapinjanja. No, ipak Gospodine, dopusti nam koju rečenicu i u našu obranu. Pokušavale smo nagovoriti Pilata (preko njegove žene) da te oslobodi osude; u jednoj od jeruzalemskih ulica Veronikinim rubcem smo pokušale obrisati tvoje iznakaženo lice, a preko pobožnih žena, koje su te pratile do Golgote, oplakati tvoju muku i stradanje. Smijemo li se zbog te pozitivne uloge u tvom procesu nadati oproštenju ?! Oprosti, Isuse. Oprosti i zaboravi naše grijehe zavođenja, nečednosti, svadljivosti, zavisti, ogovoranja i klevete. Ne daj, Isuse, da neizmjerna vrijednost tvoje svete krvi bude za nas izgubljena. Udijeli nam svoju milost i uvedi nas poslije ovoga života u vječnu radost. “Vrelo milja, slatka mati, bol mi gorku osjećati. Daj da s tobom procvilim.
Križ i trpljenje nije bila glavna namjera Isusovog dolaska na svijet. Njegova je namjera bila spasenje, uskrsnuće i život vječni. Ali, nema drugog puta koji bi tamo vodio osim onoga preko Maslinske Gore, Golgote i Kalvarije. Do velikih stvari u životu dolazi se samo preko tih strmina. Per aspera ad astra! S križem dolazi i blagoslov. Svjesni da je križ naš lijek, naša snaga, utjeha i inspiracija mi ćemo sudjelovati u divnim obredima Velikoga Petka i u pokorničkoj procesiji do svetoga Šime. Naš mimohod ulicama grada izraz je naše vjere, molitve, nade i počasti svetom drvu križa na kojem Isus umrije. “Častimo te križu sveti, na kom umrije Isus naš. Ustma srcem častimo te, sveti križu Isusov.”
Zadar, 22. travnja 2011.
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski