Komunikacijska osposobljenost vjeroučitelja u školi bila je tema stručnog skupa za vjeroučitelje Zadarske nadbiskupije održanom u subotu 2. travnja u pastoralnom centru Uznesenja BDM u Zadru, u organizaciji nadbiskupijskog Katehetskog ureda i Agencije za odgoj i obrazovanje – podružnice Split. O fenomenu komunikacije u filozofskoj misli izlagala je mr. Ana Jeličić a o komunikacijskoj osposobljenosti vjeroučitelja u školi mr. Mladen Klanac. Pod vodstvom Sabine Marunčić i Snježane Rađe održane su i pedagoške radionice u kojima su vjeroučitelji praktično razmatrali komunikacijske vještine na razrednoj i školskoj razini. Iako je dobra komunikacija temelj uspješnih međuljudskih odnosa, većina ljudi ne komunicira dobro. No komunikacija je vještina koja se može unaprijediti. U govornoj komunikaciji dojam se stvara na temelju govora tijela (držanje, geste, mimika) intonacije glasa i sadržaja poruke. Udio pojedinih sastavnica je: govor tijela 55 %, intonacija 38 % te riječi 7 %. Govorilo se i o obrambenim stilovima u komunikaciji: pomiritelj (moji osjećaji nisu važni u komunikaciji, osoba negira sebe), optužitelj (nisu važni osjećaji drugoga, osoba zanemaruje drugoga), propovijednik (ni moji ni osjećaji drugoga nisu važni, važan je samo sadržaj) i izbjegavatelj (ništa nije važno, osjećaji ni sadržaj komunikacije). Stil koji omogućava kvalitetnu komunikaciju vodi računa o sve tri komponente: važni su moji i osjećaji drugoga te sadržaj komunikacije. U komunikaciji treba prevladati iskrenost i usklađenost, voditi računa o činjenicama, nastojati izraziti sebe i razumjeti druge. U radionicama se opisao o model učinkovite komunikacije; treba biti jasan (izraziti se da svatko može razumjeti), autentičan (izraziti se tako da drugi mogu jasno vidjeti što osoba misli i osjeća), odgovoran (pokazati razumijevanje i podržati daljnju komunikaciju) i empatičan (pokušati razumjeti osjećaje i misli drugoga iz njegove perspektive). Istaknulo se da se slušanje može poboljšati vizualizacijom (ono što se sluša probati vizualizirati), logičkim slušanjem (pratiti strukturu govora i uvidjeti ako je nešto propušteno ili krivo rečeno) te predviđanjem (pokušati predvidjeti što će sugovornik reći). Naznačeni su i poticaji provjere sposobnosti komuniciranja: osoba treba biti svoja, pokazuje li zanimanje, je li izvještačena, kakav je govor tijela, smisao za humor, uspostavlja li kontakt očima, kakv je glas i intonacija, kakva pitanja postavlja. Osnove učinkovite neverbalne komunikacije su osmijeh, zainteresiranost, otvoreni stav, održavanje kontakta očima i poštivanje osobnog prostora.
„O dijalogu se puno više priča nego što ga se sprovodi. Mi sve više participiramo na tuđem dijalogu nego što vodimo vlastiti. Dijalog je sve više tema rasprava i sadržaj je polemika, a sve manje sastavnica naših života i konstitutivni dio naših odnosa“ istaknula je Jeličić upozorivši da i komunikacija, više nego je proces, postaje univerzalna i sveprisutna riječ koja ima puno interpretacija, definicija i značenja i objekt je mnogih studija. Iako je aktulana tema, sve više se udaljava od svog etimološkog značenja – staviti, stajati, biti zajedno. U međusobnoj komunikaciji nedostaju osnovni pojmovi na kojima se inzistiralo u filozofskoj misli misaonih inovatora koji su u susretu, prisutnosti, dijalogu i odgovornosti prepoznali uvjete za autentičnost međuljudske komunikacije, rekla je Jeličić istaknuvši da u obilju zabavnih i zanimljivih sadržaja te privlačnih tehničkih pomagala i sredstava čovjek stvara iluziju ostvarivanja dijaloga i odnosa s drugima ili inzistira na njima ne bi li zamaskirao istinski osjećaj osamljenosti i izoliranosti. „Unatoč mnoštvu kontakata koje je čovjek u mogućnosti ostvariti putem suvremenih medija, nikad se kao prije u povijesti ne žali zbog osjećaja osamljenosti. No razlog je i opravdan jer je čovjek zaista sam ukoliko nema bližnjih i ako nema na koga usmjeriti svoju ljubav. Čovjek je pozvan posredstvom drugog vidjeti i samog sebe“ poručila je Jeličić. Kao što osoba fizički promatra sebe u ogledalu, tako bi na licu i u pogledu drugog mogla vidjeti svoju nutrinu ili dio onoga što bi mogla biti ukoliko bi se uputila prema drugome i upustila se s njim u traženje smisla i ispitivanje svojih potencijala.
Jeličić je predstavila i značajke predstavnika filozofije dijaloga, Martina Bubera i Emmanuela Levinasa, čiji je stav da je jedini prihvatljivi interpersonalni odnos, odnos dva subjekta koji se ne završava na vezi kao nečem statičnom, kao statusu, nego je ono događanje: su-život, su-govor, zajedništvo. Televizija i internet predstavljaju svijet u sličicama, fragmentima i na taj način osiromašuju ljudsko isksutvo. Temeljno za međusobne odnose je sposobnost i spremnost s nekim podijeliti trenutak, situaciju, bol, radost ili život. „Danas je tako nešto teško realizirati jer mjesto izmjene nije zajedništvo nego virtualan svijet u kojem se ne govori o life sharingu nego o file sharingu, ne govori se o dijalogu koliko o dijablogu, a život se svodi na on i off line. Pred nama stoji izazov humanizacije komunikacije koja preuzima obrise masovnosti i tako gubi svaki oblik intimnosti. Taj izazov znači povratak na esencijalno i fundamentalno za ljudski život – povratak na zajedničko iskustvo, zajednički hod u kojem upoznajemo sebe i svijet oko sebe. Takav odnos je autentičan ukoliko uključuje osamljenost, ne izoliranost i tišinu kao stanja u kojima smo osjetljiviji i sposobniji čuti zov drugoga, ostvariti s njim dijalog i najuzvišeniji oblik komunikacije – ljubav“ zaključila je Jeličić. Mr. Klanac je istaknuo da komunikacija predstavlja konstitutivni element ljudskih odnosa i izgradnje našeg identiteta, što zahtjeva neprestanu podršku porukama koje izmjenjujemo s različitim osobama, do zadovoljenja praktičnih potreba te međugeneracijskog prenošenja znanja i ideja koji su podloga za razvoj osobnog i društvenog života. Poziv vjeroučitelja i formatora mladih odvija se u simbiozi s vještinom komunikacije, rekao je Klanac, navodeći i određene komunikacijske probleme. „Ne radi se samo o prenošenju znanja nego i o vjeri u ono što se prenosi, o vlastitom iskustvu te o spremnosti da se sam izloži i izvrgne riziku kako bi pomogao učeniku“ istaknuo je Klanac. Poziv vjeroučitelja zahtjeva veliku komunikacijsku osposobljenost i sposobnost uspostavljanja pozitivnih znakovitih odnosa; i najizvrsnije pripremljeni vjeroučitelji ponekad će se osjetiti nemoćni pred nekim ponašanjima i stavovima učenika, kao što su odbijanje i pasivnost. „Poteškoća u interakciji je i što se komunikacija između vjeroučitelja i učenika odvija u grupi, u kontekstu u kojem se pojačavaju efekti emotivnih stanja i izražavanja a zahtijevaju i kompetencije vodstva, poznavanje grupnih procesa i specifično snalaženje u njima. Nastava vjeronauka odvija se u institucionalnom okviru škole u kojem djeluju i drugi subjekti s kojima vjeroučitelj ima niz kompleksnih odnosa, formalne i neformalne komunikacije. Takvi odnosi i okruženje zahtijevaju od vjeroučitelja dodatne komunikacijske vještine, naročito one rješavanja konflikata, motivacije i usmjerenja“ rekao je Klanac. Komunikacija unutar razreda je vrlo kompleksan pojam i rezultat je tri međuovisna faktora: sadržaja komunikacije, uzajamne definicije odnosa i ambijentalnih uvjeta. Takva kompleksnost stavlja vjeroučitelje pred veliki problem, osobito kad učenici imaju negativan stav prema predmetu ili kad su im očekivanja toliko različita da ih je teško sabrati. Način komunikacije koji bi promovirao odnos vjeroučitelja i učenika mora biti usmjeren dijaloški, u smislu susreta ja-ti, poručio je Klanac, dodavši da takav odnos ima dvije dimenzije – pozitivnu blizinu te suradnju i aktivno sudjelovanje u ostvarivanju zajedničkih ciljeva. „Psihička zrelost vjeroučitelja podrazumijeva primjeren stupanj tolerancije na frustraciju, pomoću kojeg je moguće prepoznati i nositi se s negativnim stanjem protivljenja koji se mogu pojaviti kod vjeroučitelja nakon provokacija učenika. Vjeroučitelj motivacijsku snagu za odnos mora crpiti iz osobe Isusa Krista, a pretpostavka je da ima iskustvo osobnog susreta s Isusovim pashalnim otajstvom. To znači da su upoznali, razumjeli i mogli prihvatiti svoje konflikte i ograničenosti te da imaju iskustvo da su neke od njih prevladali i da ih mogu nositi i dalje u susretu s učenicima“ rekao je Klanac, dodavši da je to preduvjet da učenici uspostave s njima kontakt te prihvate njihov način razmišljanja i djelovanja. „Priroda nastave vjeronauka daje učenicima veće mogućnosti za dijeljenje osobnih iskustava i iznošenje primjera iz svog života. To stvara jedinstven oblik međuljudskih samo-očitovanja, a to znači imati stav povjerenja i ljubavi. Očitovanje je važno jer stvara interpersonalni kontekst u kojem se učenici osjećaju ugodno i spremniji su na interakciju u kojoj će se i vjeroučitelj osjećati ugodnije u komunikaciji s učenicima“ zaključio je Klanac.
Susret je počeo molitvom, a sudionike je pozdravio i predstojnik Katehetskog ureda Zadarske nadbiskupije don Gašpar Dodić.
Ines Grbić