Malo je župnika imalo tako časnog gosta za ‘kapelana’, svoga nadbiskupa, rekao je mons. Juraj Batelja, postulator za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca u ponedjeljak 28. ožujka u svečanoj dvorani Sveučilišta u Zadru na predstavljanju knjige Josipa Vranekovića “Dnevnik – Život u Krašiću zasužnjenog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca” koju je Batelja priredio u izdanju Postulature. Zahvalio je na odazivu brojnom zadarskom puku sa svećenicima i redovništvom podsjetivši da je prije 20 godina prva tribina o Stepincu u slobodnoj Hrvatskoj bila baš u Zadru. Knjiga je svjedok bezakonja koji je zagorčao život nevino osuđenoga i pokazuje perfidnost progonitelja kao dio sustava. „Pisma su najvjerodostojniji svjedok nečije nutrine i duhovnih puteva usavršavanja. Dnevnik je osobita radost i ponos Crkvi u Hrvata i narodu jer se iz pepela i prašine uzdizala jedna veličina i narod koji je sačuvao svoju svijest i ishodio samostalnost. Taj narod i njegova Crkva nisu se spominjali, ali je svijet znao da u Lepoglavi, Krašiću, u kutku zarobljene Hrvatske kuca srce koje ljubi svoj narod i čuva svjedočanstvo o dragome Bogu“ rekao je Batelja istaknuvši Stepinčevu snagu suživljavanja sa sudbinom cijelog naroda. Tito mu je nudio da ode iz zemlje kako bi lakše pokorio Crkvu, no Stepinac je rekao ‘Dok sam tu, ne popuštam’. Istančanu osjetljivost Stepinčeve savjesti koja se uvijek propitkivala potvrđuje i sljedeće. Kad je Stepinac čuo da se svi redovnici i svećenci u Sloveniji upisuju u svećeničko staleško udruženje koje vodi i nadzire UDBA, rekao je Vranekoviću da cijelu noć nije spavao od pomisli je li njegov stav ispravan, je li na pravom putu kad toliki misle drugačije. A onda je za nekoliko dana, 1956. g., papa Pio XII. izdao okružno pismo četvorici kardinala, među njima i Stepincu, u kojem ih moli da ni pod koju cijenu ne odustaju od svog stava, makar za to trebali proliti vlastitu krv. „Župnik je čuo tu vijest na Radio Madridu, a kardinal mu je rekao: ‘Nabavite mi što prije taj tekst, umnožit ćemo ga i poslati svima. Sjećate se da sam Vam rekao da nisam spavao od pomisli je li moj stav ispravan. Ali kad papa traži mučeništvo, onda dileme nema“ podsjetio je Batelja istaknuvši da se rijetko našla osoba s toliko vjernosti Svetom Ocu i papa poput Pia XII., koji je jednom rezidencijalnom biskupu pokazao toliku privrženost i poštovanje, kao što je Pio XII. nadbiskupu Stepincu. S time je povezana i cijela naša povijest.
Sveta Stolica je proglasila Stepinca blaženim temeljem 42 000 stranica dokumenata, među kojima je i 220 sačuvanih pisama u znaku Stepinčevih uzdaha ‘Neka bude’. Pisan perom neposrednog očevica, nakon napornih dana kao svjedoka nadbiskupovih uzbuđenja nad činjenicom ‘Da sam slobodan, bio bih zdrav’, iz memoarskog pristupa može se osjetiti sve što se događalo; pred sobom vidite čovjeka kojem srce otkucava, rekao je Batelja. Dnevnik u pet svezaka otvara oči onima koji stvaraju javno mnijenje, rekao je Batelja, dodavši da je tih 900 stranica korisno teolozima, povjesnicima, politolozima, sociolozima, komunikolozima, pedagozima, prirodoznanstvenicima i drugima. Knjiga je svjedok na koji je sve suptilan način jedna ideologija gušila slobodu svojih građana, te je Batelja upozorio da se povijest ne zatvara uz ‘blagoslov’ onoga što je gušilo hrvatski katolički i nacionalni identitet. Pritom je podsjetio na riječi Ivana Supeka u knjizi ‘Krivovjernik na ljevici’: „Kad smo dolazili iz Rusije, nastojali smo iskorijeniti hrvatsku i katoličku tradiciju u hrvatskom narodu“. Stepinac je lučio državu koju vode lideri od naroda, svjestan da je faktor narodnog identiteta narod; zato je bio za pravo naroda da se izjasni o svojoj stvarnosti. Batelja je podsjetio da je svim partijskim ćelijama bilo naređeno da se šalju telegrami potpore Vrhovnom sudu u Zagrebu ili Centralnom komitetu u vidu gušenja protudržavnog djelovanja nadbiskupa i ‘reakcionarnih’ snaga. U arhivu UDBE postoje tomovi svezaka kako su agenti UDBE pitali ljude po selima i mjestima što misle o uhićenju Stepinca; neki su odgovorili iz straha a neki hrabro i odvažno. Čitatelj Dnevnika uočava poveznicu između života u zatvoru u Lepoglavi i na uvjetnoj slobodi u sužanjstvu u Krašiću, rekao je Batelja, dodavši da je 6. prosinca 1951. g., po premještaju u Krašić, na pitanje novinara kako se osjeća, Stepinac rekao: „Ovdje jednako kao i tamo, u Lepoglavi. Meni je svejedno gdje sam, u Lepoglavi, Krašiću ili Zagrebu, jer gdje god bio, tu vršim svoju dužnost“. Tu dužnost protumačio je riječima ‘Trpjeti i raditi za Katoličku Crkvu’, rekao je Batelja, upozorivši da Stepinac nije prebačen u Krašić radi dolara koje su SAD tražile kao ustupak da ga se pusti iz zatvora, nego zato što je prijetila neposredna nadbiskupova smrt u zatvoru što bi dodatno kompliciralo položaj Jugoslavije. Stepinčeva hrabrost, odvažnost, postojanost, čvrstina i upornost sačuvali su kičmu hrvatskom narodu, istaknuo je Batelja, dodavši da su svi stvaratelji bivše države zasnivali je na ‘bratstvu’ južnoslavenskih naroda. Jedino je Stepinac na sudu rekao ‘Ako svaki narod ima pravo na svoju državu, zašto bi se to pravo priječilo hrvatskom narodu koji ima pravo na svoju samostojnost’. Velikan, Kristov vjernik i pastir Crkve, čovjek koji je opečatio povijest Crkve iz koje potječe i naroda iz kojeg je nikao, opisao je Batelja Stepinca, dodavši da je kardinal iz Krašića pisao biskupima o potrebi unutarnjeg jedinstva, spremnosti na žrtvu i progone, jer „ne možemo se prepustiti ni interese Crkve i savjesti preuzeti za oglodane kosti koje nam dobacuje bezbožni progonitelj“. Ti zapisi otkrivaju kardinala kao velikog teologa, citira Sveto Pismo, pobožan vjernik, osjetljiv na čovjekovu ranjivost, moli za progonitelje, duboko je pogođen ljudskim tragedijama.
Batelja je govorio i o župniku Vranekoviću rekavši da je iznimna svećenička duša i značajan kroničar u 20. st. u hrvatskom narodu. Postao je suputnik i supatnik najsvijetlijeg lika Crkve u Hrvata. Bio je uzoran svećenik i gorljivi pastir te će mnogi svećenici poželjeti neki ideal koji je na Vranekoviću privlačan i oduševljavajući, rekao je Batelja. Odlazio bi u službu izvan kuće na biciklu, a kad su komunisti i to zarobili, išao bi pješice. Metci su mu fijukali iznad glave, policija ga je pratila u stopu, otuđivala mu nezakonito i nepovratno dokumente i novce, prijetila mu i ucjenjivala ga, ali on je ostajao uspravan i ispravan. Želio je svom narodu u trajno sjećanje sačuvati tužno i tegobno razdoblje njegove povijesti. „Radio je to hranjen Kristovom ljubavlju koja sve podnosi i koja ga je vezivala uz dragog gosta kojem je bio do kraja vjeran domaćin. Zanemarivao je liječiti sebe da bi zasužnjenog kardinala manje boljele njegove rane prouzročene bolešću i progonom. Bio je pravi Šimunc Cirenac koji pomaže Isusu nositi križ. Rekao je: Sve što poduzimam za dragog gosta nije izgubljeno vrijeme, kad mi je jedna od prvih dužnosti sve žrtvovati za njegovu osobu“ rekao je Batelja dodavši kako je Vraneković prve promjene na svom tijelu primjetio 1958. g. Trebao je otići na pregled u Vinogradsku bolnicu u Zagreb radi dijagnoze, no tog je dana bila pljenidba svih stvari u krašićkom župnom dvoru jer nije imao čime platiti porez. Da ne ostavi nadbiskupa samog, ostao je kod kuće. Umro je 1964. g. od raka, od iste bolesti od koje i kardinal, rekao je Batelja, dodavši: Poslije njega još su dvojica krašićkih župnika umrla od raka. Na pljenidbi su im oduzeli vino iz podruma, žito s tavana i jedinu kravu koja je davala mlijeko. Kardinal je rekao: ‘Velečasni, nisam čuo ni pročitao igdje u povijesti Crkve da je svećenik umro od gladi. Pa nećemo ni mi. Recimo samo s Jobom ‘Gospod dao, Gospod oduzeo’. Onaj koji odijeva ljiljane u polju i hrani ptice u zraku, neće dati da i mi poginemo“ rekao je Batelja podsjetivši na kardinalove riječi Vranekoviću: ‘Oni nisu htjeli Vas poniziti. Vas su kaznili da mene ujedu’.
Nadbiskup je dijete sa sela, rekao je Batelja, istaknuvši da ga je veselio pas Campek kojeg je dobio za poklon. Bio je radostan kad je išao s njima u šetnju i vrzmao mu se oko nogu. „Da mu oduzmu i tu radost, župnik je morao platiti 300 dinara globe jer je pas skočio na jednog policajca. Župnik je na saslušanju rekao: ‘U naše dvorište ulaze vatrogasac, poštar, svi su u uniformi i ni na jednoga pas ne skače. Ne znam zašto je baš navalio na njega’. No, novčana kazna i pas na lanac. Jednog dana Stepinac je pošao u šetnju, a pas je počeo trčati uz lanac kad je čuo da dolazi. Policajci su sa zida gledali što se dolje zbiva; znali su pljunuti i ponižavati. Stepinac pogleda čuvara, stane milovati psa pa kaže: ‘Campek, Campek, kaj se srdiš? Tek si tri dana na reštu i tolika galama? Ja sam sedam let pa čkomim (šutim)“ pripovijedio je Batelja. Ispričao je i kako je Stepinčev brat iz Vrhovca došao pozdraviti nadbiskupa; nije smio doći u župnu kuću nego su se sreli prema Hrženiku. „Brat sretan, vidi ga, pruža ruku, a policajac skoči: ‘Ti njega ne smiješ pozdraviti – narodnog zločinca’. Nadbiskup je rekao: ‘Osjetio sam da mi je krv navrla u lice. I bio bih ga najradije udario’. Ali ne, rekao je Stepinac: ‘Mi njih ne smijemo mrziti, mi za njih moramo moliti“ zaključio je Batelja.
O Dnevniku je govorio i povjesničar dr. Zlatko Begonja. Događaj su organizirali Zmajski Stol u Zadru Družbe Braće hrvatskog zmaja s predsjednikom dr. Josipom Faričićem i Zadarska nadbiskupija. Prisutne je kao domaćin pozdravio i Ive Livljanić a u uvodnom dijelu večeri nastupila je klapa Intrade.
Ines Grbić