Sakramenti Krista i Crkve
1. Večeras u ovoj crkvi sv. Frane prisustvujemo đakonskom ređenju bogoslova fra Pavla Ivića. Kad god pribivamo obredu ređenja, razmišljamo o otajstvu Božjeg plana s ljudima. I sjećamo se Isusovih riječi: „Ne izabraste vi mene, nego sam ja vas izabrao i odredio da idete i rod donosite“. Zato se Crkva u posvetnoj molitvi obraća Bogu djelitelju redova i rasporeditelju službi neka milostivo pogleda na slugu svoga i neka ga darom svoje milosti ojača za vjerno vršenje službe. U ovoj molitvi otkrivamo da je njegova milost što smo postali „rod odabrani, kraljevsko svećenstvo, narod stečen da naviješta silna djela Gospodnja“ (1 Pet 2, 9). Njegova je milost što je i kandidat za ređenje fra Pavle izrekao maloprije svjesno i slobodno svoj: Evo me! Stoga se i veli da je duhovno zvanje „dar i otajstvo“, a u njegovu rađanju i hodu uključeni su Bog i čovjek, obitelj i zajednica vjernika.
Đakonsko ređenje je otajstveni, sakramentalni događaj gdje se po vidljivim činima, događaju nevidljive milosti i Božji darovi. Sveti red đakonata i prezbiterata, skupa sa sakramentom svete ženidbe spada u skupinu sakramenata za koje se veli da su u službi kršćanske zajednice. Druga skupina sakramenata, krštenje, euharistija i potvrda uvode nas u puninu života s Kristom, dok za treću skupinu, pomirenje i bolesničko pomazanje, velimo da su sakramenti ozdravljenja. Svih sedam sakramenata ustanovio je sam Gospodin Isus i dao im spasenjski sadržaj. Sama riječ sakrament označava da je govor o „svetoj tajni“, o „otajstvu“ koje nam na vidljiv način govori o nevidljivim milostima i darovima koje Gospodin izobilja dijeli. Boga nitko nije vidio jer je nedohvatljiv našim osjetilima. Ali, njegovu „otajstvenu prisutnost“ prepoznajemo u „čudesnim djelima spasenja“ i oslobođenja koje je Jahve davno objavio po svojim prorocima: „Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima: konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu“ (Heb1, 1-2) koji nam se darovao u svetim sakramentima.
2. Od početka povijesti Crkve postoji posebna služba „ministerijalnog svećeništva“ koja se povjerava onima koji će služiti zajednici kao njezini predvodnici i učitelji. Đakonat,koji ću danas podijeliti fra Pavlu, prvi je stupanj sakramenta svetoga Reda. A namijenjen je „službi riječi i oltara“, te u „služenju braći i potrebitima“. A da bi to mogao činiti nepodijeljena srca, kandidat za red svetoga đakonata danas će javno odabrati stalež celibata radi nebeskog kraljevstva. Uz to će obećati da će čuvati i razvijati duh molitve, održavati bogoslužje časova, te moliti za Crkvu i čitav svijet. A prekjučer je preda mnom položio Ispovijed vjere i Izjavu pod prisegom da su mu poznata prava i dužnosti svetoga Reda, da shvaća što je celibat, te da bez izvanjske prisile i straha prima đakonat, svjestan obveze poslušnosti koja iz toga proizlazi. Crkva, naime, nije samoupravna zajednica, a niti po svjetovnim mjerilima demokratski ustrojeno društvo. Ne, ona je zajednica vjernih Isusovih učenika, s hijerarhijskim ustrojem koji je Gospodin proglasio na Gori blaženstava.
Đakon će, stoga, danas staviti svoje ruke u ruke zareditelja i prihvatiti takvo uređenje, te pri tom bez uvjeta „obećati poštovanje i poslušnost“. Ne samo svom zakonitom Ordinariju, već i meni i mojim nasljednicima. Ne samo za jedan dan, jednu godinu ili određeno vrijeme, već u poslušnosti i celibatu do konca života. Otajstvo je to veliko, rekao bi sv. Pavao. Uz navještaj Riječi i službu oko oltara u staležu celibata đakoni su osobito pozvani vršiti „službu ljubavi“, poput Krista koji nije došao da bude služen, nego da služi braći i potrebitima. Evanđelist Ivan to opisuje kad u izvješću o blagovanju Pashe dodaje kako „Isus ustaje od stola, odlaže haljinu, uzima vodu pa učenicima pere noge i otire ih ubrusom kojim je bio opasan“ (Iv 13, 4-5). Činom pranja nogu Isus je izrazio smisao svog poslanja. A služenje drugima učinio temeljnim zakonom za izgradnju civilizacije ljubavi u Crkvi i u svijetu.
3. No, dok razmišljamo o služenju valja istaknuti da služenje braći kao blagoslovljeno djelo, nije prva i najvažnija stvar pastoralnog rada. Prva i najvažnija stvar jest služenje Bogu. Jer, Isus je iznad svega sluga Jahvin, a onda sluga ljudi. On je to svojim roditeljima objasnio kad su ga žalosni tražili: „Zar niste znali da mi je boraviti u kući Oca mojega“ (Lk 2,49). Zato kad svećenik, redovnik ili đakon, zanemari služenje Bogu u molitvi i pobožnosti što se od njega s pravom očekuje, onda se ne može tvrditi da je klerik u službi braće. Naime, uslijed utjecaja sekularizma i pretjeranog aktivizma postoji ozbiljna opasnost da se zanemari duhovnost i molitva koja spada u prioritetne obveze zaređenih službenika. Crkva, kao dobra majka i učiteljica, stoga obvezuje i potiče ređenike neka „tumače crkveni nauk, te pobožno i vjerno slave Kristova otajstva“ u duhu poznatog tropleta koji će ređenik doskora čuti: „Vjeruj što razmatraš, druge poučavaj što vjeruješ, i sam vrši ono što druge poučavaš“.
Okupljeni večeras u ovoj crkvi sv. Franje molit ćemo Gospodina da svećenici i redovnici ove Nadbiskupije budu vjerni i odani službenici Isusa Krista i da ih prepoznajemo po njihovoj molitvi i pobožnosti. Osobito ćemo preporučiti da Gospodin obdari našeg ređenika ….darovima poniznosti, postojanosti i pouzdanja u Boga. Neka i on poput Marije poniznim srcem stalno ponavljaju „evo, službenika Gospodnjeg“. Nisam dostojan, ali neka mi bude po tvojoj volji. Govori Gospodine, sluga Tvoj sluša! Neka postojanim duhom dadne do znanja svima da neće biti dvorjanin koji se dodvorava ljudima ovoga svijeta, a niti trstike koju vjetrovi ljuljaju kamo hoće. Neka poput Ivana Krstitelja bude proročki navjestitelj Božje pravde i kraljevstva njegova. Neka pouzdanjem u Boga poput Abrahama stupa siguran da ga on, koji ga je pozvao od utrobe majke njegove, neće ostaviti. I neka s blaženim Alojzijem Stepincem stalno ponavlja: U Tebe sam se Gospodine pouzdao! I kad se budemo obratili nebeskoj Crkvi molimo neka Uskrsnuli Krist Gospodin do kraja izvede u njemu ono što je započeo na njegovom krštenju. Tako neka bude. Amen!
Mons. Želimir Puljić, zadarski nadbiskup
Crkva sv. Frane, 24. listopada 2020.