Svi vele kako se u oblikovanju ljudske osobe odgojitelja ne može ničim zamijeniti. Odgojitelju nije dostatna visoka izobrazba (ona je preduvjet), već razumijevanje umom, srcem i umijećem.
1. Američki psihoterapeut Carl Rogers veli da su za uspjeh u terapiji važne tri stvari :
– Pozitivno vrednovanje sebe i drugih (objektivnost i samokritičnost);
– Empatično shvaćanje (upoznavanje drugih putem srca i intuicije);
– Autentičnost (unutarnja skladnost, iskrenost, naravnost..)
2. Njemački pedagog R. Tausch objašnjava uz pomoć koordinatnog sustava dva unakrsna stava odgojitelja prema drugima: Djeci, učenicima, studentima, roditeljima (vidi skicu).
| Nekoliko kombinacija: a. Stav odbijanja u kombinaciju s maksimalnom kontrolom daje rezultat autoritarizma (diktature). b. Stav odbijanja s minimalnom kontrolom daje kategoriju „laissez-faire“, nereda i anarhije. c. Ako je stav poštivanja negdje u srijedi imamo idealnu poziciju zlatne sredine, umjerenosti i razboritosti. To je jedino polje na kojem je moguć pravi i potpuni odgoj. |
Nekoliko posljedica:
- Kada u rigorističnom odgoju (a.) gojenac doživi samo „granice“, on biva zamlaćen i plašljiv, te prema drugima nepovjerljiv. Zabranjeno za njega dobiva dodatnu draž i čar, pa zlo čini potajno. Jer, samo takav način omogućuje mu da iskusi slobodu.
- Kad u kombinaciji (b.) ne doživi nikakve granice, on neće nikada znati da postoji što je moguće i nemoguće. Neće imati socijalni osjećaj da i drugi imaju neka prava i potrebe.
- U zdravoj atmosferi „zlatne sredine“ (c.) gojenac će na vrijeme doživjet i nužne granice, potrebnu slobodu i razumski red. Odgojitelj će zato postupati prema starom pedagoškom pravilu: „Suaviter in modo, fortiter in re“, blago u postupanje, a jasno u načelima.
3. Nekoliko pitanja za procjenu tvojih međuljudskih odnosa: Razumiješ li druge i jesi li kadar uživiti se u njihovu situaciju? Možeš li uočiti dobre kvalitete kod drugih? Vjeruješ li da je drugi sposoban sâm rješavati svoje probleme? Jesi li kadar pažljivo poslušati drugoga, a da ga ne prekidaš? Povjeravaju li ti ljudi rado svoje poteškoće? Osjećaš li se opuštenim kad slušaš tuđa pitanja, poteškoće i probleme? Jesi li kadar priopćiti drugima njihove dobre kvalitete, ali i slabosti, na ljubazan način? Osjećaš li da su oni time potaknutima da se popravljaju?
Ako je većina odgovora NE, onda se nalaziš u skupini onih koji nisu kadri uživite su poteškoće drugih; ti zapravo svojim stavom „ne pomažeš“, već blokiraš druge. To je alarmantno upozorenje da nešto treba poduzeti i mijenjati. To zahtjeva uloga koju „u ime Crkve vršiš kao odgojitelj drugih u vjeri“.
Ako je većina odgovora DA, onda si na dobrom, putu da iskoristiš sposobnosti pomaganja djeci, mladima i odraslima da „rastu u krjeposti i mudrosti pred Bogom i pred ljudima“ (Lk 2, 52). To je zapravo prilika da pomogneš drugima da se ostvare, te da se i ti s njima ostvariš. Stoga ne gubi vrijeme.
4. Nekoliko opisnih odlika zrelosti: Iz obilne psihološke literature može se zaključiti da zreli pojedinci vide svijet realno, prihvaćaju narav sa slabostima i vrlinama. Ne žale se na vodu „zbog toga što je mokra, niti na stijenje što je tvrdo“. Stvari vide očima bezazlenog djeteta i usredoto-čeni su na probleme. Promatraju svijet „sub specie aeternitatis“ (pod lupom vječnosti). Ozbiljni su radnici i kovači vlastite sreće. Ni , laskanje, ni kritike ne pomućuju njihov temeljni tijek razvoja. Za njih je svako jutro divno, a svako dijete prekrasno stvorenje. Tolerantni su i imaju osobiti smisao za humor, bez sadizma i uvrjeda. Posjeduju izvrsnu moralnost pa bi se moglo reći da „hode putovima Božjim“. Bore se za pravdu i žigošu laž, grijeh i zlo. Vesele se kad mogu nešto dobro učiniti, mrze korupciju, podlost i nepoštenje. Trude se na najbolji način izvršiti povjerene zadatke.
5. Legitimni i nelegitimni autoritet Svećenik, kateheta, roditelj i odgojitelj imaju (ili nemaju) ugled i autoritet u sredini gdje žive. Autoritet nije atribut položaja, niti dio funkcije, već svojstvo koje se može steći i izgubiti. Lückert razlikuje „legitimni i nelegitimni autoritet“. Nelegitimni se postiže silom, sugestijom, fascinacijom, dok se legitimni stvara samo povjerenjem koje proizlazi iz tropleta: priznanje, pažnja i ljubav!
- Ako je svećenik (kateheta, odgojitelj) prožet spomenutim trodimenzionalnim odnosom, onda se neće pozivati na neko „anonimno SE“, na anonimni socijalni diktat (to SE ne radi!) kako bi utemeljio svoj autoritet. To stvara labilne ličnosti koje se okreću kako vjetar puše.
- Isto tako neće se pozivati na odmazdu jer znaju da to stvara „dvostruki moral“ kod pojedinaca uz onu poznatu: „Sve se može raditi, samo pazi da te ne uhvate“.
- Temeljiti sve samo na zakonu i statutima, nije dovoljno: Svaki zakon je skup tumačenja u obliku „treba i mora“. A među ljudskim zakonima ima koji put i loših propisa.
6. Umjesto zaključka:
Što ostaje svećeniku, kateheti, roditeljima i odgojiteljima u ovako kompleksnoj situaciji? Pitamo se ima li „neki recept koji bismo mogli usvojiti, naučiti i provoditi“? Nema ga. Ni Isus, koji je bio izvrstan psiholog i savršen odgojitelj, nije nam ostavio nikakav „pedagoški recept“. Osim što nam se svojim životom postavio kao izazov. I ne samo izazov. On nam je uputio i poziv: „Budite savršeni… (Mt 6,48). A sebe je predstavio kao Put, Istina i Život (Iv 14,6). Dakle recepta nema. Recept koji bismo ipak mogli usvojiti glasi:
- U odnosu na nas same: Rasti u kreposti i mudrosti pred Bogom i ljudima. Svjesni da smo i mi odgojitelji u rastu i dozrijevanju, treba shvatiti, prihvatiti i u život doslovno provoditi Isusov poziv: „Budite savršeni… (Mt 6,48).
- A u svezi našeg odnosa s drugima (posebice gojencima) moglo bi se preporučiti onaj recept od Krech-Chruchfilda (1978, 653): „Bdjeti nad drugima, ali ne gnjaviti ih! Biti čvrst, ali bez oštrine i grubosti“! Ali, nadasve, biti smiren i uživati što si odgojitelj, svećenik, kateheta, roditelj.
✠ Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Zadar-Belafuža, Katehetski dan, 5. rujna 2020.