Tko hoće za mnom, neka uzme križ svoj!
(Čitanja: Jr 20, 7-9; Rim 12,1-2; Mt 16, 21-27)
1. Danas župa sv. Ante na Smiljevcu dobiva pastoralnu pomoć iz Družbe Sestara Presvetog Srca Isusova iz Rijeke: č. s. Marijanu i č. s. Velimiru. Dopratila ih je vrhovna predstojnica č. Majka Dobroslava Mlakić sa skupinom sestara, pa im i ovom prigodom izričemo iskrenu dobrodošlicu. S njima je stigao i duh njihove utemeljiteljice Marije Krucifikse Kozulić koja je preminula na glasu svetosti, 29. rujna 1922. godine, a pamte je još kao „majku siromašnih i napuštenih koja je prošla je zemljom blagoslivljajući i čineći dobra djela na slavu Božju“. Opisivali su je biblijskim izrazom „vrsne žene“ (Izr 31,10) koja se cijeloga života posvetila djeci i djevojkama u Rijeci, pa tako postala „utočište siromašnih i napuštenih djevojčica“ za koje je osjećala potrebu voditi brigu ne samo za njihove materijalne potrebe, već i za moralno i duhovno zdravlje, kako njihov životni brod ne bi „potonuo“. Zbog toga će je jedan pisac nazvati „pravom Božjom moreplovkom“.
Današnja liturgija čitanja donosi tri zanimljiva odlomka: Iz knjige proroka Jeremije, iz Pavlove poslanice Rimljanima, te zanimljiv razgovor Isusa i Petra iz Matejevog evanđelja. Pokušajmo ukratko prelistati spomenute tekstove iz kojih možemo izvući pouku i korist za naš duhovni život.
- Divna je ova Jeremijina jadikovka, koju je, tugujući nad svojim pozivom, sricao u teškim okolnostima, na prijelazu iz sedmoga u šesto stoljeće, (625. do 580.) prije Krista. Bog poziva svakog čovjeka u život, a kreševo životnih situacija nameće se samo od sebe. U prvom retku: Ti me, Gospodine, zavede, osjeća se sva vedrina Jeremijine mladosti kad ga je Jahve pozvao u proročku službu, a on se spremno odazvao. Uz kreševo povijesti njegova naroda nadvili su se i nad njim crni oblaci gorčine i čemera. U mladosti je slušao Jahvine riječi i gutao ih. No, uskoro su se pojavili oblaci najezde Babilonskog carstva, u vrijeme velikog rušitelja Nabukodonosora. A kad je morao najaviti narodu predstojeće teške dane, Jeremiji je dojadilo biti u Božjoj službi. Stoga piše da je „svima na podsmjeh“, pa jadikuje nad sobom: „Jao meni, majko moja. Što si me rodila da se svađam i prepirem; i proklinjem dan svoga rođenja (Jer 20,14).
2. U drugom današnjem čitanju Pavao potiče svoje Rimljane i suvremene kršćane neka se „ne suobličuju s ovim svijetom, nego neka obnavljaju svoje pameti da mognu razabrati što je volja Božja, što je dobro i Bogu milo. Ovaj svijet samo je most kojim se ide na drugu stranu. Na mostu nitko ne ostaje, nego po njemu samo prelazi!
- Uz Jeremiju i apostola Pavla slušali smo razgovor Isusa i njegova izabranog učenika Petra. Prošle nedjelje na upit tko je Isus Krist, Petar po nadahnuću Duha veli da je on „Sin Božji“. Stoga mu je Isus najavljuje kako će upravo „na njemu Crkvu sagraditi, koju ni vrata paklena neće nadvladati“. Danas, Isus tumači apostolima kako treba poći u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, te da bude ubijen i treći dan da uskrsne. Petar, vođen „svojim duhom“ i ljudskom pameću zove Isusa na stranu pa mu veli: „Bože sačuvaj, Gospodine, to se tebi ne smije dogoditi” (Mt 16,22).
- Krist apostolima najavljuje odlučujuću bitku s đavlom koja će se odigrati na Golgoti. A tu bitku i pobjedu on će izvojevati kada ga razapnu na križ. Njegovo je jedino i glavno oružje križ. S tim se Petar ne može složiti, pa odvraća Isusa od toga i biva nazvan napasnikom, sotonom. Isus je odriješit i jasan: Samo u znaku križa i s križem može se pobijediti zlo i Zloga. Stoga je prema Petru vrlo odrješit: „Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko” (Mt 16,25). Pa je li onda „evanđelje radosna ili zastrašujuća vijest?! Danas nešto osobito radosno nismo čuli. Dapače, čuli smo Isusov oštar prijekor apostolu Petru, kojega je prošle nedjelje pohvalio i izabrao za prvoga papu. A uz to čuli smo neshvatljiv i za mnoge neprihvatljiv poziv da uzmemo na sebe svoj križ ako želimo biti njegovi učenici.
3. Ljudima je općenito križ i trpljenje veliki problem i ozbiljna zagonetka i nepoznanica. A smrt pogotovo. Tako je bilo od davnina, i tako je ostalo sve do naših dana. Zato donekle razumijemo Petra jer je reagirao onako kako bi vjerojatno svatko od nas reagirao. Isus, naime, najavljuje da se sprema nešto strašno, što Petar nikako ne može razumjeti, ni prihvatiti:
– Jer, kako razumjeti da nedužni Isus mora trpjeti i čak biti ubijen?!
– Kako prihvatiti da pravedni Isus, koji je sama Pravednost, mora trpjeti i umrijeti?!
– To nadilazi Petrove i naše mogućnosti ljudskog umovanja i shvaćanja.
No, Petar će to s vremenom shvatiti, pa će svojim čitateljima napisati da je „uistinu milost ako tko radi Boga podnosi nevolje trpeći nepravedno… Ako dobro čineći trpimo, pa strpljivo podnosimo, to je Bogu milo” (l Pt 2,19-21). Stoga u bolesti se posvećuju samo oni koji bolest primaju kao dar iz Božje ruke i svoju bolest strpljivo nose.
Među takvima bila je sveta Lidvina (1380.-1433.) koja u vlastitom slučaju naučila tu tešku lekciju. Imala je tek 15 godina kad je s kolegicama pošla klizati na ledu, gdje je nespretno pala i ostala ležati. Donijeli su je kući na nosilima i otada više nikada nije ustala. Kroz 38 godina strpljivo je i Bogu odano podnosila svoju bolest i bila uvjerena kako na taj način nadopunjava ono što nedostaje Kristovim mukama. Njezin ispovjednik ju je poticao neka svoju volju podloži Božjoj i neka se suobličuje s Kristom Patnikom kojega „za naše grijehe probodoše i za opačine naše satriješe..” (Iz 53,4-5). Stoga, križ i razmišljanje o Kristovoj Muci postao je Lidvini svakdanje zanimanje i neiscrpivo vrelo osobne utjehe i snage.
4. Vratimo na čas utemeljiteljici Družbe Sestara Presvetog Srca Isusova iz Rijeke, Mariji Krucifiksi Kozulić koja je u dnevnoj patnji, u radu za siromašne, otkrivala smisao križa i života. Poput apostola Pavla i ona je bila sretna ako je mogla dopuniti „što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu“ (Kol. 1, 24). Zato je svom imenu, koje je dobila na krštenju, dodala nadjevak „Krucifiksa“, raspeta za Krista. Još je jedna Hrvatica, utemeljiteljica družbe sestara Kćeri Milosrđa, Marija iz Blata, koju je sveti Ivan Pavao proglasio blaženom 2003. u Dubrovniku, nosila nadjevak ‘raspeta za Krista’, „Marija Propetog Isusa Petković“.
Marija Krucifiksa Kozulić nošena snagom milosti željela je „utažiti žeđ raspetom Kristu“. Poput svoga Učitelja i ona je prošla zemljom čineći dobro, po križu i s križem. Zahvalni Bogu za dar njezinih sestara u ovoj župi sv. Ante, koje po prvi put stupaju na tlo ove Nadbiskupije, poželimo s pjesnikom Albinom Petrovićem neka njezino „sveto stablo širi svoje grane i nastavi i ovdje cjelivati bolne rane“. A njezina karizma i ljubav sveta, neka i u Zadru, na Smiljevcu živi i cvjeta! Tako neka bude. Amen.
✠ Želimir Puljić, nadbiskup
Smiljevac, 30. kolovoza 2020.