Blagdan sv. Roka u nedjelju 16. kolovoza svečano je proslavljen u župi sv. Roka u Bibinjama. Krčki biskup Ivica Petanjak predvodio je svečano koncelebrirano slavlje za vanjskim oltarom pokraj crkve sv. Roka, uz obalu, koja je nekadašnja bibinjska župna crkva. Nakon mise, brojni vjernici i svećenici sudjelovali su u svečanoj procesiji s barjacima kroz mjesto, a ophod je predvodio biskup Petanjak noseći ispred svečevog kipa relikvijar sv. Roka.
Istaknuvši misao fra Bonaventure Dude da je sv. Roko svetac kojega je narod kanonizirao, biskup Petanjak je poručio: „Postoje sveci koji su se tako duboko uvukli pod kožu ljudima, da je nemoguće zamisliti da bi bilo razdvojenosti između toga sveca i ljudi. Jedan od takvih je sv. Roko koji se jako štuje u Bibinjama i s kojim su Bibinjci jako povezani. Ti sveci mogu se usporediti s narodnim junacima, herojima. U određeno vrijeme, kad se narod nađe u potrebi, u velikim teškoćama, kad ne može sam riješiti probleme, potrebna mu je pomoć sa strane. Kad je riječ o kršćanima, potrebna je pomoć Neba. Ljudi pronađu svece za koje smatraju da su im u takvom trenutku blizu, da ih razumiju, da im mogu biti od pomoći“ rekao je mons. Petanjak.
Propovjednik je aktualizirao poruku života sv. Roka temeljem događaja koje je proživio Roko i time potvrdio svoje svetačko čovještvo. Roko se rodio 1295. g. u južnoj Francuskoj. „Roditelji su mu bili jako imućni, ali nisu imali djece. Isprosili su Roka od Boga, izmolili ga pod stare dane. Vjerojatno nisu mogli dočekati ni vidjeti kako njihov jedinac odrasta, a ostavili su veliki imetak kojega je Roko baštinio. On je to prodao, podijelio siromasima i krenuo kao hodočasnik u Rim“ rekao je biskup Petanjak, istaknuvši da „biti hodočasnik u 13. st. i danas nije isto. Danas se mi ponašamo više kao turisti, sve je točno određeno, gdje ćemo boraviti, unaprijed je određen raspored. Nekada nije bilo tako. Hodočasnik je zaista hodao, koliko je mogao ići, prenoćiti gdje ga budu primili“.
Sv. Roko je krenuo iz Francuske u Rim i na tom putu je prošao kroz mnoge gradove u kojima je vladala kuga. „U 13. st. kuga je zaista odnijela po dvije trećine stanovnika jednog grada, pokrajine ili naroda. Zapisano je u maticama i u spomenicama naših župa da bi ljudi navečer zdravi legli, a ujutro su ih našli mrtve. Cijele obitelji bi nestale u jednu noć, od kuge. Sv. Roko se našao u takvim uvjetima. Dok su drugi zaobilazili takva mjesta u širokom luku, sv. Roko se učinio bližnjim tima koji su oboljeli i dvorio ih je“ rekao je biskup Petanjak, istaknuvši da je Roko činio brojna tjelesna djela milosrđa.
Postoje i duhovna djela milosrđa koja čovjek ne prima tako lako. Grešnika pokarati, a osoba će onome tko ga pokara uzvratiti, kod dvoumna savjetovati, opomenuta osoba koja čini zlo će onome koji ga kori uzvratiti: ‘Pogledaj sebe, kakav si ti, hoćeš ti meni lekciju držati’.
Tjelesna djela milosrđa su opipljiva i prihvatljiva, a duhovna djela milosrđa mogu osobu koja ih čini koštati i života, istaknuo je mons. Petanjak. „To je koštalo i sv. Roka. Posluživao je oboljele od kuge pa je i sam obolio. Povukao se u šumu i čekao smrt. Ali Bog to nije dopustio, nego je Roku poslao psa koji mu je svaki dan donosio kruh. Tako je Roko preživio i vratio se u svoju domovinu. Tijelo i lice mu je bilo toliko iznakaženo od kuge koju je prebolio, da ga ljudi u domovini nisu prepoznali, smatrali su da je špijun. Pa su ga bacili u tamnicu, gdje je umro nakon pet godina. Tada su prepoznali da je to Roko, njihov sugrađanin, jer je imao znak križa na prsima. Križ mu je bio utisnut od rođenja“ rekao je mons. Petanjak.
Biskup je opisao što je oduševljavajuće kod sv. Roka kojega su mnogi uzeli za zaštitnika. „Roko je bio mlad čovjek, sin jedinac, bogat. Bogatstvo je razdao siromasima, krenuo na put, dvorio oboljele od kuge, sam obolio, vratio se natrag i prihvatio tamnicu u kojoj je završio život. Kao mladi čovjek mogao je svoje bogatstvo iskoristiti za sebe, da proživi, a nije nego ga je podijelio siromasima i krenuo kao hodočasnik. Mlad, a nenavezan na svoja materijalna dobra“ istaknuo je mons. Petanjak veliku pouku iz života sv. Roka. „Ima i danas takvih mladih, iako ne puno. Zato je dobro u svakom vremenu prepoznati svece među nama“ potaknuo je propovjednik, podsjetivši da su mnogi mladi u Hrvatskoj išli u Domovinski rat.
Dok je bio bolnički kapelan na Firulama u Splitu, biskup je rekao kako mu je žena koja je umirala od raka kazala: „Mladi imaju ideale, a stari se grčevitije hvataju za zemlju i grabe“. „Stari su već bolesni i umjesto da se spremaju za vječnost, još se čvrsto drže za ovu zemlju. Teško je napustiti, osobito ako iza čovjeka nešto ostane. A događa se da se imovina razgrabi, a preminuloga se ne sjete ni jednim Oče našom“ upozorio je mons. Petanjak.
Ispričao je i kako je jedan mladi branitelj, sudionik Oluje, svom zapovjedniku koji je plakao nad njegovim ranjavanjem, rekao: „Nemoj plakati. Da je nama mladima bilo teško otići u rat, ne bismo otišli. Nama se lakše rastaviti od zemlje jer nemamo materijalnoga, imamo svoju mladost i život. Zato možemo lakše otići s ovog svijeta“. Biskup je rekao da takvi mladi imaju ideale, a ne materijalno i bankovne ušteđevine koje ih nezasitno zarobljavaju za zemlju.
„Dobro je o tome razmisliti na blagdan sv. Roka. Što to roditelji, bake, djedovi ostavljaju svojoj djeci i unucima? Hoće li vas oni, kad vas više ne bude, blagoslivljati ili proklinjati zato što je nekome ostao kvadratni metar više, a drugome manje? Kažu da će se imetak ostaviti onome tko osobi prije nego umre zadnji dadne čašu vode, tko ga dogleda“ istaknuo je mons. Petanjak.
„Sv. Roko je bio mladi čovjek, spreman sve ostaviti, krenuti na put i ići dvoriti bolesnike oboljele od kuge, svjestan da se tako može i sam zaraziti i izgubiti život. Sv. Roko nije štedio svoga života ni svoje mladosti nego se učinio bližnjima onima kojima je bio potreban. Kad se vratio u svoju domovinu, mogli su saznati je li to zaista on da su ga pitali tko je, koje mu je porijeklo. Imao je od rođenja križ na prsima, rodio se s tim znakom. Kako su tek nakon pet godina robije shvatili da se radi o Roku, njihovom sugrađaninu? To što je sv. Roko podnio i da pritom nije nikoga proklinjao, i to spada u duhovna djela milosrđa – nepravdu podnositi“ istaknuo je mons. Petanjak, upitavši: „Tko je to od nas spreman? Itekako se znamo boriti za pravicu i dokazivati da smo u pravu“.
„Sv. Roko je podnio nepravdu do mučeničke smrti. Koliko smo spremni i nepravdu podnijeti? Koliko kao kršćani vjerujemo da postoji neka nagrada i naplata i na nebu? Nije sve ovdje na zemlji, nego nas čeka i nagrada na nebu. Marija se također mogla pitati ima li smisla sve što proživljava, kako će sve završiti, kuda vodi život s Isusom kojega je dobila od Neba? Zato Božja riječ kaže da je Marija sve to pohranjivala u srcu i razmišljala o tim događajima. To je kršćanin – kad čuje Božju riječ, kad slavi nekog sveca i promotri njegov život, da razmisli što to znači za njegov život. Da proslava samo ne prođe, nego ima li toga svetačkog traga u našem životu i mjestu? To je smisao našeg okupljanja. Hoće li sv. Roko išta zapaliti u našem srcu, glavi i odnosima ili će sve biti kao i dosada? Ako bude sve isto, nema smisla da se molimo sv. Roku, ako nećemo od toga svetog čovjeka barem neki dio primijeniti u svom životu“ poručio je biskup Petanjak, potaknuvši puk na duhovna i tjelesna djela milosrđa i da vjerujemo kako je Bog onaj koji osmišljava naš život.
„Riječ Božja je vječna, podiže u svim vremenima, situacijama i stanjima ljude, svece, heroje, koji su spremni radikalno živjeti Kristovo evanđelje, posvetiti njemu sav svoj život, vjerujući da im je nagrada u Bogu, vjerujući da ne mogu i neće dobiti zadovoljštinu za sve ovdje na zemlji“ rekao je biskup Petanjak, potaknuvši da kao kršćani izgrađujemo kraljevstvo nebesko, usađujemo Božju riječ u ovu zemlju. Tako zemlja postaje kraljevstvo nebesko, da bi nas jedanput Isus, zajedno sa svetima, proslavio u svom nebeskom kraljevstvu, u vječnosti koja nema kraja nego je nagrada života na zemlji koji je proživljen u vjernosti, ljubavi, milosrđu i dobroti prema ljudima. Tako onda slavimo i častimo samoga Boga“ poručio je biskup Petanjak. Zato je i navješteno evanđelje u kojemu Isus kaže da smo njemu i samom Bogu učinili ono što smo učinili nekome u raznim duhovnim i tjelesnim potrebama, što je svojim životom do mučeničkog služenja ljudima potvrdio i sv. Roko.
Ines Grbić
