Ivan je svjedočio istinu bez kompromisa
(Iz 49, 1-6; Ps 139; Dj 13, 22-26; Lk 1, 57-66)
1. Draga braćo i sestre, liturgija danas slavi svetkovinu Rođenja Ivana Krstitelja. Njemu je Providnost udijelila ulogu biti Isusov preteča da „pripravi put” Jaganjcu Božjem koji oduzima grijehe svijeta. Čuli smo odlomak iz Djela Apostolskih kako Pavao tumači povijest spasenja: ”Izraelci i vi svi koji se Boga bojite, čujte me: Iz Davidova potomstva izvede Bog Spasitelja Isusa, a pred njegovim dolaskom Ivan je propovijedao obraćenje svemu narodu” (Dj 13, 25). To je taj Ivan čiji rođendan danas slavimo, a kojeg Luka opisuje u društvu svojih roditelja, Elizabete i Zaharije, koji se radovahu neizmjerno jer im Gospodin iskaza obilnu dobrotu.
Pođimo stoga za trenutak u dom ovo dvoje staraca kako bismo razumjeli otajstvo koje danas slavimo. Njih oboje živjeli su prema zapovijedima Gospodnjim. Bili su ”besprijekorni i savršeni predstavnici starozavjetnih pravednika”. Zaharija, bio je iz svećeničke loze, pa je mogao služiti u svetištu, te kao zastupnik Božjeg naroda prinijeti kâd Gospodinu. Možemo samo pretpostaviti kako je kucalo Zaharijino srce kad je tog znakovitog dana ušao do zastora koji je skrivao Svetinju nad svetinjama. Kad mu se u molitvi ukaza Božji glasnik, Zahariju strah spopade pa ga je anđeo tješio neka se ne boji, jer ”uslišana mu je molitva. Njegova žena Elizabeta rodit će sina, pa neka mu nadjene ime Ivan. On će im biti radost i veselje, a njegovo rođenje mnoge će obradovati”.
2. Luki zapravo dugujemo što imamo bogato izvješće o Ivanovom i Isusovom rođenju i prvim godinama života. Zbog toga je njegovo evanđelje ”najljepša knjiga”, ne samo s povijesnog ili književnog zrenika, nego i s onog teološkog. On vjerno prenosi što je vidio i čuo, te opisuje vjeru prve zajednice koja sve te događaje duboko proživljava i navješćuje u liturgiji. Luka započinje svoje izvješće liturgijskim činom: „Dok je Zaharija prinosio kad sve ono mnoštvo naroda vani je molilo”. Sličnim liturgijskim činom on završava i svoje evanđelje: „Dok je Isus uzlazio na nebo i blagoslivljao ih”, apostoli „padoše ničice a onda puni radosti vratiše se u Jeruzalem, te sve vrijeme u hramu blagoslivljahu Boga” (Lk 24,52-53).
Zato je liturgija bit Crkve. Ona, naime, slavi euharistiju i od euharistije živi, te bez Krista i euharistije ne može. Jer, Isus je svojim utjelovljenjem ušao u ljudsku povijest i učinio je svojom. A liturgija je to doživljeno opisala i opjevala. U tom kontekstu valja gledati i Ivana Krstitelja koji je svojim radom, propovijedanjem i molitvom ostavio vidljive tragove. Ni pred kim nije imao straha, niti su mu koljena klecala. Imao je jasna načela kojima je ostao vjeran do kraja. Nije popustio ni pred Herodom i njegovom priležnicom Herodijadom. Bio je pravi granit značaj i karakter. Zato je Isusu bio drag pa ga je pohvalio kako se takav „od žene rodio nije”. Svojom dosljednošću i žrtvom postao drag i našem čovjeku, a po sudbini blizak vjerniku Hrvatu. Puno je Ivanâ stradalo širom Lijepe Naše, samo zato što nisu htjeli pogaziti svoju vjeru, zanijekati svoje korijene i odreći se kršćanskih načela. Gdje bismo, zapravo, danas bili da nije bilo tih naših hrabrih, neustrašivih i svjesnih očeva i majki?!
3. Povijest nam naša govori da je Katolička Crkva morala često polagati dva teška ispita i voditi dvije ozbiljne bitke: Jednu za goli život i opstanak s moćnicima ovoga svijeta koji su je htjeli učiniti svojom sluškinjom: od rimskih careva do boljševičkih i komunističkih komesara. Drugu bitku vodila je za očuvanje svetih tajna u svom krilu, s vlastitom djecom. Crkvu je, dakle, kroz stoljeća pogađalo unutarnje rastakanje i izvanjsko ugrožavanje. I dok se s jedne strane udaralo po njezinoj strukturi i obaralo na njezinu hijerarhiju, s druge strane kušalo se zanijekati njezin nadnaravni karakter i posvjetovnjačiti je. A zaboravljalo se da je ona „glasnica vječnosti i nadzemaljske istine”, te navjestiteljica „novoga neba i nove zemlje’.
Što nam onda u tom kontekstu mogu pomoći sveci koje u liturgiji slavimo?! Koja je njihova poruku današnjem čovjeku pred brojnim izazovima, zastrašivanjima i zavođenjima kojima su izloženi u ovom vremenu u kojem živimo?! I posebice što sveti Ivan Krstitelj može reći današnjim vjernicima?! Najprije, valja znati da je štovanje svetaca tihi, ali radikalni otklon svih zavođenja, progona i zastrašivanja. Ono je potvrda onog milosnog i evanđeoskog kršćanstva koje su ispovijedali i prakticirali naši vjernici kroz stoljeća. Očevi naši s vjerom su prihvaćali i liturgijom slavili svete događaje iz Povijesti spasenja. Jer, znali su i vjerovali da je Sveta Misa predokus Božjeg Kraljevstva i navještaj njegovog konačnog dolaska ”jednog dana”. Stoga, i vi dragi vjernici župe Barbat i stanovnici zaseoka Kustići, želite ovim blagoslovom kapele u čast sv. Ivana Krstitelja ispovjediti da čvrsto vjerujete u Jaganjca Božjega koji oduzima grijehe svijeta.
U ovoj prigodi valja odati priznanje i zahvaliti donatorima ovog plemenitog djela, u prvom redu Gradskoj upravi iz Novalje na čelu s gradonačelnikom gospodinom Antom Dabom, kao i svim drugima koji su se uključili u dovršetak ovog projekta. S velikim prorokom Ivanom i Isusovim pretečom, koji nas upućuje prema Božjem Jaganjcu koji oduzima grijehe svijet, i mi okupljeni na ovom slavlju radosno molimo i pjevamo: Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo. Tvoje uskrsnuće slavimo. Tvoj slavni dolazak iščekujemo! Dođi Gospodine Isuse!
✠ Želimir Puljić, nadbiskup
Kustići – Barbat, 24. 06. 2020