Svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Isusove
1. Slavimo svetkovinu Tijelova, svetkovinu Presvetoga Tijela i Krvi Isusove kojom ispovijedamo ono što je Crkva stoljećima naučavala: Krist je stvarno i bitno nazočan u Presvetom oltarskom sakramentu. Mi ćemo u toj vjeri radosno pjevati: „Veselo braćo, kliknimo na radost roda svog, pjevajmo bijeloj hostiji: u njoj je živi Bog“. Zahvalni Kristu što nam je ostavio sebe kao hranu i popudbinu, molit ćemo ga onom našom drugom pjesmom: „Ne ostavi nas nigdar, blagoslovi nas svigdar, budi s nama svaki čas, Isuse, Spasitelju naš“. Stoga nam je draga ova svetkovina kojom zahvalna srca ispovijedamo da je Krist onaj „kruh živi koji je s neba sišao“. On je među nama, Emanuel, Bog-s-nama; naš suputnik i supatnik; nebeska hrana i popudbina na našem ovozemaljskom putovanju.
„Budući je jedan kruh i mi mnogi jedno smo tijelo; ta svi smo dionici jednog kruha“, tumači nam večeras sveti Pavao u poslanici Korinćanima (1 Kor 10, 16-17). Sudjelovati, dakle, na pričesti znači biti jedno s Kristom i ostati jedno u njemu: „Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ostaje u meni i ja u njemu“ (Iv 6,56), govori nam Isus u večerašnjem evanđelju. A „ostati u njemu“ označava zajedništvo u tri smjera: Zajedništvo s Kristom, s njegovom Crkvom i svim ljudima, posebice s onima koji pate zbog bolesti, gladi, rata i drugih problema.
2. Crkva, stoga prinosi Ocu nebeskom nekrvnu žrtvu Novog Saveza. Ona slavi euharistiju i od euharistije živi. Isus, koji je prošao svijetom čineći dobro, nastavlja i danas po euharistiji liječiti bolesne, hraniti gladne, tješiti žalosne i praštati grijehe. Euharistija je, dakle, čudo Božje nazočnosti među nama. Kad je Isus na Posljednjoj večeri izgovorio riječi „ovo je čaša moje krvi, novog i vječnoga saveza“, bilo je jasno da nastupa mesijansko razdoblje; novi savez u krivi Kristovoj po kojoj se čovječanstvo povezuje s Bogom i Bog s ljudima. Po činu Isusove Golgotske žrtve zbilo se otkupljenje i sklopljen je novi savez. Svečanost Tijelova dobra je prigoda posvijestiti to naše savezništvo s Bogom i doživjeti blizinu koja se iz tog novog saveza rađa.
Svetkovina Tijelova u tom vidu vodi nas do nezaboravne Večere Gospodnje koju je -kako pišu evanđelisti- „Krist vruće želio blagovati sa svojim učenicima“. Nešto je, ipak, bilo neuobičajeno u tom Kristovom posljednjem slavlju Pashe. Nakon blagoslova, naime, Isus je dao učenicima kruh uz riječi: „Uzmite i jedite, ovo je tijelo moje“. Jednako tako dao im je i čašu govoreći: „Uzmite i pijte, ovo je krv moja, novoga i vječnoga saveza, koja se prolijeva za vas i za mnoge na oproštenje grijeha“. Nakon toga izrekao je i svoju oporučnu želju: „Ovo činite meni na spomen“.
3. Dok slavimo svetkovinu Presvetog Tijela i krvi Kristove, razmišljamo o svetom otajstvu koje po Kristovu nalogu večeras slavimo. Već dvije tisuće godina Crkva to s poštovanjem i zahvalnošću čini. „Nedjeljno misno slavlje, središte je obiteljskog, župskog i kršćanskog života“. Apostoli su to shvatili pa su „svaki dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, te u radosti i prostodušnosti srca, zajednički uzimali hranu, hvaleći Boga i uživajući naklonost svega naroda“ (Dj 2, 46-47). „Nauk dvanaestorice apostola“ (Didache) preporučuje vjernicima neka se „u dan Gospodnji okupljaju, lome kruh i slave Euharistiju“. Iako smo tijekom prošlih tjedana imali prigodu pratiti svetu misu putem medija, osjećali smo nedostatak zajedničke euharistijske gozbe. Kad smo se opet zbog popuštanja zdravstvenih mjera počeli okupljati u našim crkvama, „bilo nam je ko da snivamo“ (Ps 126, 1). Molitvenom sabranošću i klanjanjem nakon mise, umjesto procesije, večeras ćemo zahvaliti Isusu što nam se po euharistiji „duša napunja milošću i daje zalog buduće slave“.
Naime, neposredno pred dramu suočenja sa snagama zla i smrti, on nam je ostavio simbole vjernosti i ljubavi. To nam je najdraža i najdragocjenija uspomena: Spomen-čin koji najavljuje novo doba, „novo nebo i novu zemlju“. To je čudesna Božanska pretvorba koja nadilazi vremena i prostore. To je ono što večeras zahvalno slavimo, ispovijedamo i radosno spominjemo. Bože, koji si nam u divnom Sakramentu ostavio uspomenu muke svoje, podaj nam, molimo, tako častiti sveta otajstva Tijela i Krvi tvoje, da vazda osjećamo u sebi plod otkupljenja tvojega. Vjerujemo da je svaka misna pretvorba navještaj onog konačnog Tvoga dolaska „jednog dana“. Zato nas pjesnik poziva: „Budimo, stoga, zahvalni i vjerni Kristu svom, svoj život njemu darujmo, obitelj i svoj dom“. Jer, Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo. Tvoje uskrsnuće slavimo i Tvoj slavni dolazak iščekujemo! Dođi Gospodine Isuse!
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup
Katedrala sv. Stošije, 11. lipnja 2020., u 19 sati