Nadbiskupova propovijed na euharistijskom slavlju prigodom 50. godišnje svećeničke skupštine, 23. veljače 2011.
Čitanja: Sir 4, 11-19; Mk 9, 38-40)
1. ‘Gdje je ljubav, prijateljstvo, ondje je i Bog’ pjevamo u jednoj crkvenoj pjesmi. Ako je to točno, a vjerujemo jest, onda je Bog svuda, gdje ljudi jedan drugomu pomažu, zauzimaju se jedan za drugoga, nose breme jedan drugoga, kako veli Pavao Galaćanima (Gal 6, 2). Gdje Božji Duh djeluje, zlo uzmiče, razbija se uskogrudnost, nestaje zavisti, pobjeđuje dobro. U kratkom Markovom izvješću čuli smo kako su Apostoli bili na popravnom ispitu. Zahvalni smo Marku što je objektivno izvijestio o apostolima i ništa nije uljepšavao. Tako izvješćuje kako se Isusovi učenici prepiru oko toga ‘tko je od njih najveći i najvažniji’. A danas, evo, slušamo kako su bili ‘netolerantni’ prema nekome čovjeku koji je izgonio zloduhe u Isusovo ime, a nije pripadao njihovom društvu. Apostoli su ga optužili pred Isusom i hvalili se “kako su mu branili da to čini, jer ne ide s nama.” (Mk 9, 38). Očekivali su Isusovu podršku što su uklonili konkurenta stranca. I premda su mu htjeli zabraniti da to radi, on se nije dao smesti. Zbog toga su pošli k Isusu nagovoriti ga neka mu svojim mesijanskim autoritetom to zabrani. A on se stavio na njegovu stranu i uzeo ga u zaštitu: “Ne branite mu!” Tumačeći im kako taj čovjek nije njihov neprijatelj, Isus im daje zlatno pravilo ponašanja: “Tko nije protiv nas, za nas je!” (Mk 9, 39-40).
Nešto slično nalazimo i u Starom Zavjetu, u Mojsijevo vrijeme kada je Duh Božji dao nekim ljudima proročkoga dara pa su stali proricati. Knjiga Brojeva (Br 11, 25-29) spominje dvojicu: Eldada i Medada koji nisu bili s ostalima u taboru. Kod Jozue i čuvara tabora pojavila se zavist. Zbog toga neki mladić požuri javiti Mojsiju kako bi im on zabranio prorokovati. “Mojsije, gospodaru moj, ušutkaj ih!” A Mojsije ga poput Isusa prekorava: “Zar si zavidan! O kad bi sav narod Gospodnji postao prorokom!” (Br 11,29). Oh, kad bi Gospodin na njih izlio svoga duha!” (Br 11,25-29)
2. U današnjem evanđeoskom odlomku učenici se ne ravnaju Isusovim, nego svojim uskogrudnim pravilom: Tko nije s nama, protiv nas je. Ne treba im to odveć zamjeriti. Ta, još su studenti. Tek su prije koju godinu dana upisali studij Isusove trogodišnje teologije. Ispite redovito polažu. Ali, neke i ponavljaju. Isus ih, naime, iznenađuje svojim govorom i tvorom. Zbog toga su već imali nekoliko “popravnih ispita”. Nedavno ih je, npr. povukavši se u Feniciju iznenadio svojim ‘razgovorom’ sa ženom Kanankom, pogankom kojoj je i kćer ozdravio. A nju pohvalio zbog vjere njezine: ‘Ženo, velika je vjera tvoja. Neka ti bude kako si željela’ (Mt 15, 28). A prije par mjeseci, dok je ulazio u Kafarnaum, čuo je molbu jednog poganina satnika koji se zauzeo za svoga bolesnoga slugu. Taj satnik ne traži da Isus dođe u njegov dom, nego ‘neka samo rekne jednu riječ’. Zadivljen takvim ponašanjem Isus veli svojima koji su išli za njim: ‘Zaista, ni u koga u Izraelu ne nađoh tolike vjere’ (Mt 8, 10). A radilo se opet o poganinu kao i u slučaju žene Kananke.
Isus je kao i Mojsije odgajao učenike za toleranciju i širinu pogleda. Premda ih je pripremao da ‘idu po svem svijetu liječiti bolesne, izgoniti zloduhe, navješćivati Radosnu vijest svakomu čovjeku, oni su bili još uvijek uskogrudni i sebični. Još ne shvaćaju, a i ne prihvaćaju kako ‘činiti dobro’ nije ograničio samo na Crkvu. Svi su ljudi na to pozvani. I gdjegod se čini dobro, slavi se Gospodina, raste čovječnost, širi se kraljevstvo Božje. Zbog toga se treba radovati kad se to događa. No, valja to uočiti, priznati i ne biti uskogrudni i zavidni. Tragikomično je, međutim, kad takva netolerancija i isključivosti vlada među crkvenim ljudima, ustanovama i društvima, redovima i družbama, pokretima i karizmama. Mi, pa mi. Mi karizmatici ovoga ili onoga nadahnuća. Mi smo ‘jedini ispravni’. Pogotovu, mi ‘Petrovi ili Pavlovi, Apolonovi ili Benediktovi, Franjini, Dominikovi ili Ignacijevi’.
3. Kad nam dušu obuzimaju osjećaji takve isključivost, budimo sigurno Bog nije na djelu, nego naši uskogrudni interesi. Jer, isključivost nije djelo njegova Duha. A ‘isključivi’ stvaraju ‘svoj geto’, svoju zajednicu, svoje prijatelje i okružje. Zbog toga je Drugi vatikanski sabor pozvao sve vjernike, posebice katolike neka imaju širinu pogleda i shvaćanja. Neka ne zaborave kako Bog djeluje na različite načine u svim ljudima i iskrenim vjernicima. Katolika danas na svijetu ima preko milijardu, a ljudi preko šest milijarda. Zar bi netko mogao pomisliti da ljudi koji nisu katolici ni kršćani, nisu Bogu dragi ako žive iskreno i po svojoj savjesti?! Ili možda, da se oni neće spasiti? Veliki suvremeni teolog Karl Rahner nazivao je one koji ne pripadaju Crkvi, ali se trude živjeti po svojoj savjesti i ispunjavati svoje ljudske dužnosti, anonimnim kršćanima. Oni, dakle, žive kršćanski, a da to i ne znaju. Na taj način i oni pripadaju Kristu i kršćanstvu.
Humanitarna društva, koja se zauzimaju za potrebne u elementarnim nepogodama, u ratom zahvaćenim ili stradalim područjima, za ljude u nerazvijenim, siromašnim zemljama, vrše Božje djelo, makar to ne činili izričito u ime Božje. Isus nas danas u Markovom evanđelju potiče i upozorava da ne upadnemo u napast ljubomore, zavisti i isključivosti. Ne smijemo, dakle, Božjem djelovanju stavljati ograničenja. Njegov Duh puše gdje hoće. A zlatno mjerilo i pravilo ponašanja za kršćane Isus je danas oblikovao riječima: “Tko nije protiv nas, za nas je!”
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup
Zadar, 23. veljače 2011.