Na desetu godišnjicu smrti zadarskog nadbiskupa Ivana Prenđe, misu za blagopokojnog nadbiskupa Prenđu u katedrali sv. Stošije u Zadru u subotu 25. siječnja predvodio je zadarski nadbiskup Želimir Puljić. Nadbiskup Prenđa preminuo je iznenada 25. siječnja 2010. g. u Nadbiskupskom domu u Zagrebu u 71. godini života, 46. godini svećeništva i 20. godini biskupstva. Njegovo biskupsko geslo bilo je ‘Ljubiti Crkvu’, a svećeničko geslo ‘Dođi, Kraljevstvo tvoje!’. Nakon mise nadbiskup, svećenici i puk pomolili su se nad grobnicom nadbiskupa Prenđe u kapeli sv. Stošije u pokrajnjoj lađi zadarske katedrale.
„Liturgijski blagdan Obraćenje svetoga Pavla ujedno je i dan preminuća mons. Prenđe koji se godinama poput Mojsija riječju i molitvom zauzimao kod Boga za svoj narod, zauzetim radom i molitvom svoj narod zagovarao kod Boga. Biskup nije „privatni vjernik, već javni svjedok vjere“ koji je dužan poticati i hrabriti ljude neka svoju brigu povjere Bogu, Gospodaru povijesti, svjedočiti vjeru i njegovati sve što vjeri pomaže. Zbog toga Biskupski ceremonijal potiče neka vjernici mole za svoje pastire, za žive i za one koji su preminuli. Neka se uz godišnjicu smrti „prema časnoj predaji svake godine obilježi godišnjica posljednjeg pokojnog biskupa“ koji je Riječ Božju naviještao i euharistiju slavio“ rekao je mons. Puljić. Apostol Pavao nakon obraćenja postao je izabrana Gospodinova posuda, a na „spisima sv. Pavla nadahnjivao se i nadbiskup Prenđa“ rekao je mons. Puljić, u zahvalnom sjećanju istaknuvši: „Nadbiskup Prenđa je 46 godina kao liturg i djelitelj svetih Tajna lomio kruh nebeski. I on je poput neumornog apostola Pavla okupljao zajednicu Božjeg naroda oko stola Gospodnjeg“.
Dinamiku Pavlovog djelovanja Luka u navještenoj Božjoj riječi naglašava glagolima „ustati i poći“. Upravo su te odlike, stalnog pokreta i podizanja pojedinaca, zajednica i projekata krasile život nadbiskupa Prenđe neumornog u djelovanju za Gospodina i služenju Crkvi. „Otkada se Pavao digao pred Damašćanskim vratima, on se nije zaustavljao. Ni onda kada su ga kamenovali i polumrtva izbacili izvan zidina. A gdje nije stigao osobno doći, pisao je svoja nezaboravna pisma koja su draga uspomena na prve dane kršćanstva i glavna teološka podloga koju se na učilištima uči i produbljuje. Uz to, i obvezatan dio liturgijskih čitanja tijekom godine uzet je iz bogatog inventara njegovih poslanica koje nam pomažu ući u otajstvo Božje Riječi i Gospodinova plana spasenja ljudi“ rekao je mons. Puljić, a i nadbiskupa Prenđa krasile su Pavlove apostolske vrline: snaga uma i volje, zanos i energičan rad u svećeništvu i biskupstvu.
Bogatstvo osobe mons. Prenđe sabire se u njegovoj karakteristici da je u odnosu prema svima nastupao kao otac. Bio je brižni i svakome bliski pastir s dušom predanog odgojitelja, što potvrđuje i služba duhovnika i rektora koju je 24 godine obavljao u zadarskom sjemeništu ‘Zmajević’ (1968.-1992.). Jako je podržavao djelovanje vjernika laika, s laicima je njegovao suradničke odnose, davao im povjerenje te je utemeljio mnoge službe u Nadbiskupskom ordinarijatu u Zadru. U vrijeme djelovanja mons. Prenđe osobiti zamah u Zadarskoj nadbiskupiji doživjelo je djelovanje crkvenih pokreta i udruga.
To djelo Nove evangelizacije pohvalio je i sv. Ivan Pavao II. u nagovoru na Forumu za svog pohoda Zadru 2003., kad je ispred pozornice s koje je Papa predmolio Slavlje šestog časa bilo 7500 članova crkvenih pokreta. Papa je tada s Foruma poručio: “Marijine su riječi i njen primjer uzvišena škola života u kojoj se školuju apostoli, kako oni jučer, tako i ovi danas. Marija ih neprestano pripravlja za poslanje svojom ustrajnom molitvom Ocu, svojom odanošću Sinu, svojim spremnim prihvaćanjem poticaja Duha. Raduje me spoznaja da je ova Nadbiskupija prošlih godina doživjela procvat i višestruki rast raznovrsnih oblika zalaganja i apostolske djelatnosti vjernika svjetovnjaka. Od Marije naučite biti vjerodostojni svjedoci i velikodušni apostoli, pružajući svoj doprinos velikom djelu nove evangelizacije. I uvijek imajte na umu da pravi apostolat kao preduvjet traži osobni susret s Isusom, živim Gospodinom”. Papa je pohodio Zadar na duhovski ponedjeljak, blagdan Marije Majke Crkve. Toga 9. lipnja 2003. g. mons. Prenđa ujedno je proslavio 13. obljetnicu svoga biskupskog ređenja.
Nadbiskup Prenđa dao je snažni zamah radu brojnih službi Caritasa Zadarske nadbiskupije, nadbiskup je bio i predsjednik Hrvatskog Caritasa od 1998. do 2004. g. Mons. Prenđa počeo je svoju nadbiskupsku službu u teško vrijeme Domovinskog rata kad je veliki dio Nadbiskupije bio okupiran a puk prognan i u izbjeglištvu. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je nadbiskupom koadjutorom 29. ožujka 1990., a za biskupa je zaređen 9. lipnja 1990. u zadarskoj prvostolnici. Službu nadbiskupa ordinarija preuzeo je 2. veljače 1996. godine.
U poraću je nadbiskup bio obnovitelj 34 župne crkve i 24 župne kuće diljem Zadarske nadbiskupije za što je osobno išao u svijet tražiti sredstva od dobročinitelja. U 20 godina svoga biskupstva, posvećivao je tri crkvena objekta godišnje, što je zahtijevalo iznimne napore i zalaganje. Nadbiskup Prenđa podržavao je razvoj pastorala sa svim dobnim skupinama i ljudima u potrebi. Osobno je subraći biskupima predložio da se Susret hrvatske katoličke mladeži 2010. g. održi u Zadru. U njegovoj je pripremi puno sudjelovao, osobno pohodeći središta dekanata i župe, animirajući župnike, organizirajući duhove pripremne događaje na nadbiskupijskoj razini. Sam događaj nije dočekao zbog smrti, ali susret mladih koji je okupio 30 000 sudionika, najviše dotad, bio je rezultat rada i koncepta nadbiskupa Prenđe i njegovog suradnika, tadašnjeg generalnog vikara, blagopokojnog mons. Ivana Mustaća.
Među svećenicima koji su bili na misi zadušnici u katedrali bio je i don Tihomir Vulin, župnik Posedarja. U sjećanju na svoga odgojitelja, rekao je da mu nadbiskup Prenđa kao svećeniku puno znači. „Poveo me u sjemenište. Zahvaljujući njemu postao sam svećenik. Jednom smo brat i ja pješice išli iz Draga na hodočašće u Vranu, a nadbiskup nam je tada stao i povezao nas autom u Vranu. Pratio me na mom životnom putu i cijeli život. Puno mi je utkao sebe. Bio mi je uzor i primjer u puno toga. Mislim da sam ga tako iščitavao da mi danas to puno služi. Neke vrline sam od njega pokupio. Mnogi mi kažu da imam neke njegove manire“ rekao je don Tihomir Vulin.
Od rodbine nadbiskupa, na misi su bili njegov brat dr. Marko Prenđa, sestre Miljenka i Zora te drugi članovi. Miljenka je najmlađa sestra mons. Prenđe koji je bio najstariji od njih sedmero djece. „Bio mi je uzor u svemu, prijatelj i otac. Znam da je u Očevom zagrljaju i prati nas, ali nedostaje mi njegova tjelesna blizina i prisutnost“ rekla je Miljenka, istaknuvši da je nadbiskup Prenđa bio „prijateljski naklonjen prema svim ljudima, nije radio razlike između visoko školovanih, obrazovanih ljudi i ratara, običnih radnika. Sa svima je bio prijatelj. S malim ljudima je uspostavljao osobito srdačne kontakte. Bio je prisan, očinski, bratski raspoložen. Imao je empatiju prema ljudima u potrebi, siromašnima i ljudima u bilo kojoj nevolji. Veliki su njegova radišnost, marljivost, bio je kao mrav. Išao je, radio je, borio se, ta njegova energija je prelazila na suradnike. S Ivanom je uvijek bilo naprijed, nikad uzmicanja“ rekla je nadbiskupova sestra Miljenka.
Nadbiskup Prenđa rođen je 31. prosinca 1939. g. u Zemuniku Gornjem. Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju završio je u Zadru. Katolički bogoslovni fakultet pohađao je u Zagrebu te je 1967. postigao licencijat iz teologije. Zaređen je za svećenika 29. lipnja 1964. g. u Zadru. Župnik u Škabrnji, Nadinu i Smilčiću bio je od 1964. do 1968. g. Bio je profesor Pastorala na Visokoj bogoslovnoj školi u Zadru. Od 1968. do 1970. g. bio je duhovnik u sjemeništu Zmajević, a od 1970. do 1992. ravnatelj toga sjemeništa. Od 1970. do 1972. bio je kateheta mladih u Zadru, dopisnik Glasa Koncila (1981.-1990.) te voditelj odjela za zvanja u Zadarskoj nadbiskupiji (1970.-1992.).
U Hrvatskoj biskupskoj konferenciji bio je potpredsjednik HBK i član Stalnog vijeća HBK, predsjednik Vijeća HBK za kler, predsjednik Vijeća za sjemeništa i duhovna zvanja HBK, član Mješovite komisije HBK, Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i Hrvatske unije viših redovničkih poglavarica, član Komisije HBK za Zavod sv. Jeronima u Rimu, član Komisije za stvaranje novog sustava financiranja u Crkvi u Hrvata. Uz nadbiskupa Marijana Oblaka, mons. Prenđa bio je 1993. g. suosnivačem Visoke teološko katehetske škole u Zadru.
Nadbiskup Prenđa pokopan je 30. siječnja 2010. g. u grobnici zadarskih nadbiskupa u katedrali Sv. Stošije. Misu zadušnicu i sprovodne obrede predvodio je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić.
Kardinal Bozanić istaknuo je u propovijedi sprovodne mise da je nadbiskup Prenđa „ostavio vidljivo svjedočanstvo življene nade. Kao svećenik i nadbiskup spašavao je što se moglo spasiti“. „Sjemenište Zmajević, osobito u teškim sedamdesetim i osamdesetim godinama 20. st., njegovim požrtvovnim zalaganjem postalo je veliki znak nade za sigurni hod ranjene Crkve zadarske. Uvijek je bio pouzdani oslonac svom nadbiskupu mons. Marijanu Oblaku. Dugotrajnom službom u Sjemeništu odgojio je naraštaje mlađih svećenika kojima je postao pravi duhovni otac, pun ljubavi blagog i milosrdnog Pastira, jer, kako je znao reći, ‘Ja drugačije ne mogu’“ rekao je tada kardinal Bozanić.
Na euharistijskom slavlju koncelebrirali su apostolski nuncij u Hrvatskoj nadbiskup Mario Roberto Cassari, četrdeset biskupa iz Hrvatske, BiH i susjednih zemalja i tristo svećenika a ispratilo ga je tisuće vjernika u katedrali i na Trgu sv. Stošije.
Nadbiskup Prenđa posthumno je 2010. g. dobio nagradu Zadarske županije za životno djelo kao duhovni i materijalni obnovitelj Zadarske nadbiskupije nakon Domovinskog rata i za velike zasluge u pastoralnom i kulturnom radu.
Nadbiskup Prenđa je i autor izdanja „Ljubiti Crkvu – Nadbiskupova riječ svećenicima“. Ta zbirka eseja sabire duhovno – pastoralne poticaje mons. Prenđe dijecezanskom kleru od godine kada je postao nadbiskup ordinarij, 1996. do 2005. g.
U tim je nagovorima svećenicima na svećeničkim rekolekcijama i u uvodnicima Vjesnika Zadarske nadbiskupije nadbiskup ponirao u crkvenu i društvenu stvarnost, a aktualne prilike promatrao je u svjetlu vjere. Govorio je otvoreno, kritički i samokritički, potičući svećenike na osobna preispitivanja njihovog rada i požrtvovnosti u pastirskoj službi. Podizao je iz malodušja i imao dar ohrabrivanja temeljen na evanđeoskom optimizmu i radosti utemeljenoj u Kristu.
Nadbiskup Prenđa je u tekstu iz 2000. g. primijetio stanje o kojem se govori i sada: „Već izvjesno vrijeme narod ne misli o mnogim stvarima kao i njegovi pastiri. Štoviše, puk misli, neki ozbiljni vjernici tako kažu, da nismo kadri čitati stvarnost, jer smo postigli određenu materijalnu sigurnost i prestali smo biti osjetljivi za tolike siromašne, ugrožene i potrebne. Kad više nismo pošteđeni ni razmišljanja naglas, na javnim mjestima, moramo uzeti ozbiljno te konstatacije, prosudbe, a koji put i suđenja i osuđivanja. Jesmo li, dakle, neinformirani, jesmo li neosjetljivi za tolike probleme svoga vjerničkog puka i drugih ljudi? Ta pitanja nisu jednako upućena nama svima. Ima u njima istine…
Što se tiče neizvjesnosti, ona ne može biti presudna za naše stavove. Ova Crkva ima golemo iskustvo patnje, pritisnutosti, ograničavanja i mučeništva. Pa ipak, nije zato ustuknula nikada ni pred kim. Znala je tko stoji iza nje, tko je vodi i kome služi. Nema, međutim, mjesta nikakvom malodušju, čak iako bude neprilika. Možda ćemo biti izloženi natjecanju u vrednotama. Tim bolje! Mi znamo da imamo što ponuditi čovjeku našeg vremena, na ovim prostorima, i to ono u čemu nas nitko drugi ne može zamijeniti. Bitno je hoćemo li i znamo li ljudima ponuditi bitno i uvijek vrijedno na čemu će graditi i svoju državu, svoju kulturu, privredu i sve strukture svoga postojanja, a to je Kristovo evanđelje, to je istina u pravednosti i ljubavi, poštovanje i zalaganje za čovjeka, neumorno nastojanje da ga odgojimo u vjeri. Bitno je imamo li mi orijentacije u vremenu i prostoru i znamo li što i kako treba činiti da izvršimo svoje poslanje, od Krista povjereno u ovom narodu. Nema dvojbe trebamo li poštivati i voljeti ovaj narod, ma kojim putem krenuo u svom građanskom odlučivanju. Vratimo se, dakle, svom iskonskom i istinskom duhovnom poslu, ako procijenimo da smo se uljuljali ili čak promašili, da smo se pasivizirali i postali ponešto neosjetljivi za ozbiljne probleme ljudi oko nas. U svemu, Krist uči. I povijest uči“.
Ines Grbić