Neka zajednica Božjeg naroda moli za svoje pastire
Godišnji spomen uz dan smrti nadbiskupa Prenđe
(Dj 22, 3-16; Ps 117, 1-2; Mk 16, 15-17)
1. Liturgijski blagdan Obraćenje svetoga Pavla ujedno je i dan preminuća mons. Ivana Prenđe, koji je u lipnju prije 30 godina (1990.) zaređen za biskupa u ovoj prvostolnici. On je godinama poput Mojisija zauzetim radom i molitvom zagovarao kod Boga svoj narod. A vjerni puk sa svećenicima i Bogu posvećenim osobama molio je za njega. Kako u euharistijskom slavlju i Božanskom časoslovu, tako i u osobnim dnevnim preporukama. Jer, biskup nije „privatni vjernik, već javni svjedok vjere“, koji je dužan svjedočiti vjeru i njegovati sve ono što vjeri po maže. Zbog toga Biskupski ceremonijal potiče neka vjernici mole za svoje pastire, kako one koji su živi, tako i za one koji su preminuli. A vezano uz godišnjicu smrti dodaje neka se „prema časnoj predaji svake godine obilježi godišnjica posljednjeg pokojnog biskupa“ koji je Riječ Božju naviještao i euharistiju slavio“ (br 1168).
Liturgija čitanja sugerira nam večeras razmišljati o apostolu Pavlu koji je kako znamo nakon obraćenja postao „izabrana Gospodinova posuda“. On kao rođeni farizej i progonitelj Krisotivh sljedbeneika „predstavlja pravo čudo obraćenja“. Želio je, naime, iskorijeniti kršćane koje je „sektom nazivao“, pa se zbog toga uputio u Damask. Ali, pao je u ruke Istine i digao se kao čovjek pravednik“, kako piše o njemu Victor Hugo. Naš poznati spisatelj Ivon Ćuk rekao je za Pavla da je „magnet koji privlači, zvijezda koja zavodi, otkriće koje zanosi i život koji oživljuje“. Nikakvo onda čudo što mu liturgijska godine posvećeuje ne samo dva blagdana, već i skoro svakodnevne tekstove u misama i drugim liturgijskim svečanostima. Jednostavno bez tekstova apostola Pavla ne možemo liturgiju slaviti. Uz molitveno sjećanje na pokojnoga nadbiskupa Ivana, koji je na ovaj dan preminuo, obratit ćemo našu pozornost na prigodna čitanja koja nam sugerira blagdan Obraćenja sv. Pavla.
2. Budući da i nakon golgotske tragedije aktivnosti „misterioznog Nazarenca“ nisu prestale, Savao se vratio u Jeruzalem i vidio da je raspeti Krist postao sada opasniji poslije smrti, nego za života. Jer, broj njegovih sljedbenika stalno se povećavao. Savao je pozorno proučavao situaciju i primijetio kako se ta „kršćanska zaraza opasno širi“. I to ga „u živac pogađalo“. On je vjerojatno nešto čuo o Isusu dok je bio živ, ali ga nikada nije vidio. No, čuo je kako je i njegov kolega sa studija, đakon Stjepan, pristupio toj sekti, te kako drži predavanja i žestoko polemizira sa Židovima u sinagogama. A kad ga je „razjarena svjetina kamenovala“, nitko nije tako uživao u njegovoj smrti kao Savao, premda nije bacio ni jednoga kamena na njega.
Stjepanova smrt bila je potresan događaj za Crkvu. Sada je trebalo pronaći novoga snažnog apostola i glasonošu koji će povezati Istok i Zapad i pronijeti snagu Božje riječi diljem tada poznatoga svijeta. Priprosti galilejski ribari i carinici nisu bili tome dorasli. A takav je već bio tu, u osobi progonitelja kršćana Savla. Rođen u kozmopolitskom gradu na obalama Cidna poznavao je dobro Pisma, a s majčinim mlijekom upio grčku kulturu. On će još neko vrijeme divljati i progoniti kršćane, ali brzo će ga zapljusnuti milost s neba i učiniti vrsnim navjestitteljem Kristove smrti i uskrsnuća.
3. Jeruzalem je u to vrijeme već bio „očišćen od kršćana“ koji su se sklonili u Jopu gdje ih je Petar tješio i sokolio. Savao pun bijesa juri prema Damasku gdje je čuo da su se kršćani sklonili i da ih ima dosta. A Nevidljivi mu je za petama. I što je bio bliže tome gradu, u njemu se dizala plima mržnje i prijezira. No, tada se dogodilo nešto što smo večeras slušali u Pavlovoj ispovijedi pred starješinama u Jeruzalemu. Gigantski bljesak munje srušio ga je na zemlju. A onda se začuo glas poput proljetnog lahora i žaloban kao tužaljka koji je dva puta ponovio njegovo ime i pitao: „Savle, Savle, zašto me progoniš?“ Ležeći na zemlji sasvim zbunjen Savao zamuckuje i odvaži se upitati: „Tko si ti, Gospodine?“ U to čuje rečenicu koju nikada više neće zaboraviti: „Ja sam Isus kojega ti progoniš“. Pavlov um toga trenutka posve je kapitulirao, a volja umrla. Po mističnom valu svjetla u dušu mu je ulazila nova snaga, zanos i energija. Zagonetni Bog zagonetno djeluje, pa ruši i stvara, obara i podiže.
Tako je podigao i preobrazio i Pavla koji će od toga dana dijeliti svoj život na dva dijela: na onaj dio bez Krista i ovaj u Kristu! Prvi obuhvaća rušilačku snagu koja se očitovala u kamenovanju đakona Stjepana i žestotkom progonu kršćana u Judeji i u Damasku. U ovom „drugom dijelu koji ga veže uz Krista“ gledamo apostola Pavla kao „lučonošu istine koji pali krijesove vjere po obalama i otocima Sredozemlja, na slobodi i u okovima, dok mu ne klone glava pod udarcem mača u zelenom gaju kraj Tri Fontane vječnoga Rima. Pisac Djela Apostolskih koristi dva puta glagole „ustati i poći“: Uskrsnuli nakon Savlova pitanja „što mi je činit, Gospodine“, određuje „neka ustane i pođe u Damask gdje će mu se reći što mu je činiti“. A pri kraju večerašnjeg izvješća iz Djela Apostolskih čuli smo Ananiju kako poziva Pavla neka „ne oklijeva, već ustane i krsti se prozovjući ime Isusovo“.
4. Glagolima „ustati i poći“ Sveti Luka, pisac Djela Apostolskih, htio je intonirati dinamiku kasnijega Pavlova djelovanja. Naime, otkada se digao pred Damašćanskim vratima, on se nije zaustavljao. Ni onda kada su ga kamenovali i polumrtva izbacili izvan zidina. A gdje nije stigao osobno doći, pisao je svoja nezaboravna pisma koja su ne samo draga uspomena na prve dane kršćanstva, već i glavna teološka podloga koju se na učilištima uči i produbljuje. A uz to i obvezatan dio liturgijskih čitanja tijekom godine uzet je iz bogatog inventara njegovih poslanica koje nam pomažu ući u otajstvo Božje Riječi i Gospodinopva plana spasenja ljudi.
I pokojni zadarski nadbiskup, mons. Ivan Prendja, koga večeras posebice u molitvama spominjemo, punih je 46 godina, kao liturg i djelitelj svetih Tajna, lomio kruh nebeski i nadahnjivao se na spisima svetoga Pavla. I on je poput ovog neumornog apostola okupljao zajednicu Božjeg naroda oko stola Gospodnjeg. I dok ga sa zahvalnošću pod ovom svetom Misom u naše molitve preporučujemo, s vjerom ćemo ponaviti ono što je i on činio kad je sveta otajstva slavio: „Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje usrksnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo“. Dođi Gospodine Isuse.
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup
Katedrala Sv. Stošije, 25. 01. 2020.