Novorođeni neka u opasnostima bude sigurna i čvrsta potpora
Pastiri budni i u iščekivanju
1. Božićno liturgijsko vrijeme uskoro završava. Rimljani su svojevremeno na 25. Prosinca, a Egipćani 6. siječnja, obilježavali zimski solsticij te slavili Nepobjedivo Sunce koje se ‘rađa’. Kršćani su tom uhodanom slavlju dali novi sadržaj: Počeli su slaviti dan rođenja pravog sunca, Isusa Krista. Prije desetak dana proslavili smo rođendan Spasitelja ljudi, a danas obilježavamo njegovo objavljivanje svemu svijetu. I zato ga i zovemo Bogojavljenje. Današnji je blagdan poznat i kao dan blagoslova vode kojom Krist izljeva svoje milosti na sve stvoreno. Njome se škrope naši domovi, polja, tvornice i sve što služi ljudima koji su rođenjem Sina Božjega spašeni i posvećeni. I postali su „sveti puk, kraljevsko svećenstvo, narod stečen da naviješta silna djela Gospodnja“ (1 Pt 2, 9).
Svetkovina Bogojavljenja osim toga opisuje kako je sve u pokretu. Naime, otkada je Bog odlučio sići na zemlju i poći ususret ljudima, i ljudi su krenuli prema njemu. Jaslice nam žele na zoran način dočarati. Uz Mariju i Josipa koji su stigli u Betlehem na popis pučanstva, nalazimo u pokretu skupinu pastira i mudrace s istoka. Među likovima Betlehemske štalice pastiri su najuočljiviji i uloga im je jasno definirana: Oni vode brigu za ispašu, hranu i vodu svoga stada; bdiju i čuvaju stado od opasnosti i vremenskih neprilika. A žive nomadskim životom. Njihova nazočnost kod rođenja Mesije podsjeća i na slavni lik Davida koji je bio pastir stada prije pomazanja za kralja, kao i na cijelu pastirsku kulturu Izraela. A Marijin zaručnik sveti Josip je iz loze Davidove. Pastire se uz to promatra kao ljude koji su budni i u iščekivanju. Oni u stavu divljenja zagledani su u nebo sposobni su vidjeti i onkraj privida. A slušali smo u božićnom izvješću kako prosvijetljeni zovom anđela osluškuju i kreću prema štalici gdje se u stavu klanjanja i adoracije obraćaju Novorođenomu.
Mudraci (kraljevi) u traženju i tumačenju znakova
2. Jedva da je koja biblijska pripovijest toliko potaknula maštu, ali i istraživanje i razmišljanje, kao pripovijest o „mudracima iz zemlje s Istoka“, koju evanđelist Matej stavlja neposredno iza vijesti o Isusovu rođenju: „Kad se Isus rodio u Betlehemu judej-skome u dane Heroda kralja, gle, mudraci (zvjezdoznanci) se s Istoka pojaviše u Jeruzalemu raspitujući se: Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti“ (Mt 2, l).
Katekizam Katoličke Crkve veli kako je ta tajanstvena čežnja za Bogom „upisana je u čovjekovo srce“’ (br. 27). Jer, čovjek samo u Bogu pronalazi pravu istinu i blaženstvo, kako je to svojevremeno pisao sveti Augustin: „Nemirno je ljudsko srce dok se u Bogu ne smiri“. U današnjoj sekulariziranoj kulturi mnogi naši suvremenici vele kako ne osjećaju tu čežnju, pa vele da su nevjernici ili agnostici. Ne ulazeći u razloge takvih izjava, nas zanima otkuda ta čežnja u srcu čovjeka o kojoj Katekizam zbori? „Ljudskom srcu uvijek nešto treba, zadovoljno nikad posve nije“, pjeva naš Preradović i zaključuje kako i onda kad dođe do cilja „sto mu želja iz tog srca klije“. No, ne može se doći do spoznaje Boga polazeći samo od čovjekove čežnje. Čovjek, naime, ostaje misterij i trajni tražitelj Apsolutnog za kojim traga malim i nesigurnim koracima. Međutim, to iskustvo čežnje „nemirnoga srca“ kako je pisao sveti Augustin, vrlo je značajno. Ono nam potvrđuje da je „čovjek u svojoj dubini religiozno biće“ (KKC, 28).
3. Dakle, i u ovom našem dobu koje je nesklono i neosjetljivo za transcendentalnu dimenziju moguće je otpočeti hod traganja za smislom života koji pokazuje da vjera nije apsurdna i iracionalna. U tom vidu današnja trojica Mudraca ili Kraljeva s istoka nude i promiču svojevrsnu pedagogiju čežnje. To pokazuje slikovito današnje izvješće o mudracima s istoka koje nazivamo i kraljevima. Oni se lijepo uklapaju u povijest i značenje jaslica, a objedinjuju u sebi svećeničku, kraljevsku i proročku dimenziju. Oni također predstavljaju ljude koji čitaju znakove vremena. Posebice je uočljiv i znakovit njihov broj, kao i darovi koje donose. Broj tri tumači se kao „punina i zajedništvo“. Trojstvo u sebi obuhvaća tri svojstva: „starost, odraslost i mladost“, „prošlost, sadašnjost i budućnost“; „zoru, podne i sumrak“, kao i „tri različite rase“. Posebice su znakovita tri dara koje donose: smirna, zlato i tamjan.
Novorođeni neka u opasnostima bude čvrsta potpora
Smirna upućuje na novo rađanje i čuva tijelo od raspadanja. Ona je i simbol preoblikovanja života. Zlato nije samo simbol bogatstva, nego je simbol onoga što izlazi iz dubine zemlje, kao najdublja tajna. Ono je i simbol prosvjetljenja. Za zlato se veli kako je ono ‘mineralna svjetlost’. Egipćani koriste istu riječ za sunce (ra) i za zlato (ra). Treći dar, tamjan simbolizira zrak, dim i miris. On nosi naše zazive i molitve prema nebu. Tamjan spaja nebesko sa zemaljskim, jer je u tajni Utjelovljenja, koju jaslice vizualno predstavljaju, očima naše duše sinulo novo svjetlo Božje slave. Pa dok u božićnom djetetu spoznajemo Boga, budi se u nama. Neka nas svetkovina Bogojavljenja potakne poći s djecom do jaslica, maleni Isus neka u dušama našim probudi želju i čežnja za nebeskim dobrima. Jer, On je naš put, istina i život. Njegov je rođendan početak našeg preporođenja. Jer, Gospodin je divno sazdao čovječje dostojanstvo, a još ga divnije po Isusu obnovio. Stoga, njega koji je rođenjem uzeo našu ljudsku narav, molimo neka nam udijeli dioništvo u svom božanstvu. Kad nam se čini kako su sve lađe potonule, On vraća snagu i mir. On, „koji se radi nas ljudi utjelovio“, neka jača našu vjeru. Neka nam na mračnim stazama i u sumnjama bude neugasivo svjetlo, a na strminama i u opasnostima čvrsta potpora. Neka u brojnim životnim teškoćama i borbama bude pouzdani vođa i melem našim ranama. A na kraju životnoga hoda neka bude spasenje našim dušama. Amen.
✠ Želimir, nadbiskup
Zadar, Katedrala sv. Stošije, 6. siječnja 2019.