Knjigu ‘Kotorski misal Sv. Jakova od Lođe’ predstavili su u četvrtak 12. prosinca u dvorani Nadbiskupskog sjemeništa ‘Zmajević’ u Zadru dr. fra Domagoj Volarević, OFM, s KBF-a u Splitu i prof. dr. Josip Lisac. Prigodne govore uputili su zadarski nadbiskup Želimir Puljić i Zvonimir Deković, predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća Crne Gore, nakladnika toga vrijednog fototipskog izdanja koje predstavlja europski spomenik nulte kategorije dalmatinsko – dukljanske katoličke tradicije.
Kotorski misal je latinski rukopisni kodeks, liturgijska knjiga pisana krajem 12. i početkom 13. st. beneventanskim pismom (srednjovjekovno latinsko pismo oblih i uglatih slova) oko čijeg se mjesta nastanka znanstvenici još nisu usuglasili, je li napisan na jugu Italije. Atribut kotorski nosi jer se taj Misal najduže vremenski koristio u Kotoru. Originalni primjerak Misala nalazi se od 1920. g. u Nacionalnoj biblioteci u Berlinu.
Dr. Volarević opisao je povijesni kontekst nastajanja misala u Crkvi uopće te značajke Kotorskog misala. „Beneventansko pismo kojim je pisan Kotorski misal prirođen je jugu Italije i Dalmacije i nigdje drugdje. Niti na sjeveru Italije ili preko Alpa“ istaknuo je dr. Volarević, dodavši da je Kotorski misal vjerojatno „šetao“ kroz povijest. „Još je pitanje gdje je Kotorski misal nastao, prigovori su da nije nastao u Bariju, da bi trebao nastati na Lokrumu. Ali je točno da je pisan tzv. bareškom beneventanom. Zato vuče na jug Italije. Gledajući tipologiju i imena nekih svetaca, ja mislim da je Kotorski misal nastao u južnoj Italiji, ali je bio prisutan na istočnoj obali Jadrana. Smatram da je najprije došao u Dubrovnik gdje je bio kraće vrijeme, a nakon Dubrovnika došao je u Kotor gdje se najduže zadržao. Kako je došao u Berlin još uvijek se ne zna“ istaknuo je dr. fra Domagoj Volarević. Otkrio je imena i tzv. transalpinskih svetaca „koje ni u kom slučaju ne mogu biti ispod Alpa, a upisani su beneventanskim pismom. To je i začuđujuće“ rekao je predavač.
„Ta knjiga upućuje na razvijeni duhovni život Kotora. Koliko god mi željeli da taj Misal nastane u Hrvatskoj, mislim da je to preuzetno reći. Misal je liturgijska knjiga i treba ga prvenstveno tako iščitavati. To je osnova bez koje se ne može shvatiti ta knjiga. Misal nas najprije uči duhovnosti, ispravnoj vjeri i ispravnom slavljenju liturgije. To mu je glavna svrha“ poručio je dr. Volarević, rekavši da njegovo istraživanje treba odgovoriti na mnoga pitanja, spominjanje sv. Blaža i sv. Tripuna u kalendaru.
Taj su Kodeks proučavali razni znanstvenici, otprije je poznat pogotovo paleografima. „Vidjeti bilo koji manuskript iz Srednjeg vijeka je veliko. Dodirnuti tu pergamenu, osjetiti njenu debljinu, nataloženu prašinu i miris, to je stvarno lijepo. Tada dodatno upoznajete njihovu stvarnu vrijednost. Kotorski misal je fotografsko, tzv. mehaničko izdanje koje može pomoći u daljnjem istraživanju njegovih posebnosti. S time je ta knjiga dobila osobnu iskaznicu koja je može definirati. To je i znanstveno popularno izdanje koje ne nudi konačne odgovore. Taj Misal je i vremenska kapsula pa nam ona nešto govori. Govori ponajprije o misama, odnosno o liturgiji. Budući da se najveći dio svoje povijesti ta knjiga koristila u Kotoru, govori puno i o Kotoru i o općoj crkvenoj povijesti. Jezik kojim knjiga govori nije latinski, tim jezikom su napisane riječi, ali kompletan kodeks ima svoj poseban jezik. Jezik kojim govori ta knjiga je liturgija. To je njena najvažnija označnica. To je liturgijska knjiga. Liturgija je osnovni medij, osnova iz koje je ta knjiga izrasla i u koju je uronjena. Da bismo je pravilno shvatili, treba ući u tajne srednjovjekovne liturgije, u kontekste 12. i 13. st., u kontekste zapadnih liturgija. To je knjiga zapadne, rimske liturgije i govori o načinu slavlja liturgije u svom vremenu“ istaknuo je dr. Volarević, rekavši da je „povijesna, umjetnička i leksikografska vrijednost te knjige, njena važnost u životu Kotorske Crkve gdje se koristila na drugom mjestu, razinu niže od liturgijskog značenja i liturgijskog konteksta kojemu ta knjiga pripada“.
Kotorski misal je knjiga koja se koristi u liturgijskim slavljima. Liturgija je djelatnost kojom se znakovima i simbolima slavi Boga. Misal je knjiga zapadnih obreda, u ovom slučaju, rimskoga. Tumačeći kompleksnu tipologiju liturgijskih knjiga, dr. Volarević je rekao kako jedna od glavnih knjiga nije misal nego sakramentar. Iz sakramentara će nastati misal. „Misal i sakramentar u svim obredima su glavna i nosiva knjiga. Prije pojave misala, za misna slavlja u Srednjem vijeku koristilo se puno različitih knjiga. Za misno slavlje koristili su se sakramentar, lekcionar, evanđelistar kao jedna od najvažnijih knjiga, antifonar, gradual, fortines. Iz tih raznih knjiga službenici koji su pored svećenika posluživali, koristili su se nekom od tih knjiga vršeći svoju ulogu u liturgiji u proslavi Boga. Time se liturgija slavila kao djelo naroda, zajednice“ rekao je dr. Volarević. Prvi misali pojavljuju se u 10. stoljeću.
„U određenom povijesnom trenutku dijelovi raznih knjiga će se kompilirati, uzimati kao zasebne jedinice i stavljati u jednu novu knjigu. Misal je logični produkt svih navedenih knjiga. Kao osnovu uzmete dio iz sakramentara, dodajete mu čitanja, dijelove iz lekcionara i evanđelistara, dodate još pjesama i napjeva za misu iz antifonara i graduala, iz ceremonijara dodate uputu kako lijepo vršiti obred. I to je jedna praktična knjiga u kojoj je sve na jednom mjestu, tako da ne moramo koristiti više knjiga. Misal nije evolutivni produkt kako se može činiti, nego je produkt nekoliko povijesnih, liturgijskih i crkvenih okolnosti koje su utjecale na to da se dijelovi navedenih knjiga počinju izdvajati i spajati u jednu knjigu“ istaknuo je dr. Volarević. Pojasnio je vrijeme nastajanja misala u kontekstu pastorizacije, odnosa u društvu i političkih odnosa.
„U većem dijelu prvog tisućljeća, do 8. st., euharistijsko slavlje bilo je uglavnom slavlje kršćanske zajednice u kojem je zajednica aktivno sudjelovala. Od 7./8. st. sve više kršćana je nepoučeno. Sve veći broj kršćana dovodi do toga da se vjera ne navješćuje žarom kao u prva kršćanska vremena“ rekao je predavač. Kršćanstvo je tada u političkom sustavu stabilno. Jedan od prvih koraka i pretpostavki u razvoju misala je da u Europi tada postoji veliki ruralni dio u kojemu većinom žive ljudi vezani za život na zemlji. Sve je više seoskih župa, njima dolaze svećenici, putujući propovjednici i teško bi im bilo nositi puno knjiga za slavlje raznih dijelova liturgije. Knjige su tada i jako skupe, jedna knjiga koštala je u današnjoj protuvrijednosti jednog automobila. Među svećenicima je prisutno necjelovito poznavanje latinskoga. „Promjena društvenih prilika Srednjeg vijeka stvara kontekst koji pogoduje razvoju novog tipa liturgijske knjige. Prije se točno znalo: sakramentar je koristio svećenik i biskup kao predvoditelj liturgijskog slavlja. Gradualom su se koristili kantori, lekcionarom lektori, evanđelistarom đakoni. Sada toga više nema. Evanđelistar i lekcionar su osnova svakog misala.
Liturgičari navode četiri razloga spajanja i nastanka Misala. Prvo, razvoj privatnih misa. Razvijaju se privatne mise svećenika ili mise s narodom koje su često privatne jer narod razumije puno toga, a svećenik sam moli i izgovara sve dijelove mise. Drugo, promjena socijalnih društvenih odnosa. Treće, pastoralne potrebe. Pastoral se uvijek prilagođava mjestu i vremenu, pogotovo u Srednjem vijeku. Četvrto, utjecaj svećeničke pobožnosti koja je vezana s običnom pobožnošću. Svećenička pobožnost je išla za tim da se u Misalu nalaze ispravne molitve, da je najbolja pobožnost ona koja se uzima iz liturgije, koju nam liturgija nudi, da se ništa bitno ne izostavi. Sve što nije nadahnuto na Svetom Pismu, liturgiji i ocima, upitno je“ naglasio je dr. Volarević. Jedna od najpopularnijih pobožnosti i sada je prisutna – krunica. „Nastala je na temelju časoslova, odnosno na temelju liturgije. Krunica je liturgijska pobožnost. Nastala je kao oblik liturgije za one koji nisu znali čitati. Zato je ta pobožnost vrlo dobra, vrlo aktivna i vrlo ispravna“ poručio je predavač.
Iako su politički odnosi u Srednjem vijeku stabilni, unutar kršćanstva su poremećaji, hereze. U vrijeme nastanka Kotorskog misala u Europi se pojavila hereza, Albigenzi i Katari. Oni su nijekali Kristu božanstvo i tjelesnost. Krist nije bio shvaćan kao utjelovljeni Bog i čovjek, nego kao anđeo svjetla koji je bio poslan ljudima da im pročisti um i navijesti im pravoga Boga. „To je klasična hereza koju su još ubacili stari sabori. Hereze u Srednjem vijeku proširile su se po Europi. Liturgijom se borilo protiv hereza da se sačuva prava vjera. Sve je to utjecalo na razvoj misala kao forme. Dominikanci i franjevci distribuirali su ga po cijeloj Europi jer se i time bore protiv hereza. Kotorski misal nastaje u to vrijeme“ rekao je dr. Volarević. Čestitao je nakladniku i poželio im još takvih radova „jer nas oni uče o povijesti, pokazuju nam tko smo u sadašnjosti i trasiraju put u budućnost. Kažu nam, ostavimo se prošlosti. Ne možemo ići u budućnost ako puno toga ne naučimo iz prošlosti“ poručio je dr. fra Domagoj Volarević.
Dr. Lisac pohvalio je to izdanje kao „spomenik hrvatske kulture na prostoru Crne Gore“ i u kontekstu značaja prisutnosti Hrvata gdje god žive u svijetu. Istaknuo je da bismo se institucionalno trebali brinuti o baštini Srednjeg vijeka, podsjetivši da su mnoge dragocjene glagoljaške knjige i misali otuđeni.
Nadbiskup Puljić podsjetio je da se predstavljanje održava u sjemeništu Zmajević i nedaleko crkve Gospe od Zdravlja gdje počivaju zemni ostaci nekadašnjeg barskog i zadarskog nadbiskupa Vicka Zmajevića koji je rodom iz kotorskog mjesta Perasta (1670.-1745.). On je najznamenitiji biskup iz prve polovice 18. st., pobornik glagoljice i mecena, promicatelj hrvatskog književnog i pučkog jezika. Zmajević je u Zadarsku nadbiskupiju došao kao zaređeni biskup iz Bara, mons. Puljić iz Dubrovnika, a povezuje ih rimsko sveučilište Urbaniana gdje su obojica studirali teologiju, krajem 17. st., odnosno 20. st.
„Povijest je svjedok vremena, učiteljica života i glasnica starine, pisao je davno Marko Tullio Ciceron. Razdoblje Srednjeg vijeka slabo je poznato pa povijesni izvori iz toga razdoblja ponekad ne mogu biti svjedok vremena ni glasnici starine, jer nedostaju preživjeli dokumenti. Zato je potrebno pojedine događaje i povijesne hipoteze dokazivati, provjeravati. Tomu uvelike služe znanstveni skupovi, prezentacije djela, kolokviji i drugi znanstveni pristupi kako bi se temeljem novih otkrića povijesne pretpostavke utvrdilo, problematiziralo ili odbacilo“ rekao je nadbiskup Puljić.
Misal je početkom srpnja 2019. g. prvi put predstavljen u Kotoru a krajem listopada u Zagrebu. „Na predstavljanju Misala u Zagrebu, Zvonimir Deković, predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća Crne Gore rekao je kako „sve što je vezano za hrvatski autohtoni etnos ili Katoličku Crkvu u Crnoj Gori, poglavito u Boki kotorskoj, HNV trudi se otrgnuti zaboravu“, jer žele biti „generacija kontinuiteta koja iznimno poštuje kulturu pamćenja i strasno se bori protiv kulture zaborava“. O tome govori i tiskanje Kotorskog misala“ rekao je mons. Puljić.
Podsjetio je da je nedavno u Glasu Koncila objavljen osvrt umirovljenog muzikologa iz Dubrovnika, maestra Mihe Demovića koji se ne slaže sa stavom dr. Lenke Blehove Čelebić koja je paleografski obradila i iščitala Kotorski misal. „Demović kategorički odbacuje „nagađanje dr. Čelebić da je rukopis napisan u južnoj Italiji u gradu Bariju“. Temeljem analize tekstova povezanih s kultom svetaca ‘iz dubrovačkoga okružja’ on smatra kako je „Misal napisan u opatiji svete Marije na otočiću Lokrumu, ispred Dubrovnika 1072. godine“. Radi se o novoj hipotezi maestra Demovića koju je objavio u GK (17. 11. 2019., str. 24) te najavio opširniju studiju o toj temi. O Kotorskom misalu, dakle, bit će još govora“ rekao je mons. Puljić. Zahvalio je HNVCG-u iz Tivta u Boki kotorskoj koje je izdalo faksimilni rukopis Kotorskog misala, rekavši kako „to kulturno djelo potvrđuje da su Hrvati iz Zaljeva svetaca generacija koja poštuje kulturu pamćenja i bori se protiv kulture zaborava“.
Zvonimir Deković, predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća Crne Gore, rekao je da je za to Vijeće „čast, zadovoljstvo i privilegija predstaviti jednu od najstarijih knjiga s područja današnje Crne Gore. To je knjiga stara više od osam stoljeća“. Podsjetio je na misao dr. Lenke Blehove Čelebić zapisane u uvodu knjige da je taj Misal nastao u benediktinskom samostanu, na što upućuje sadržaj Misala sv. Jakova od Lođe u kojem se spominje misa za Papu i opata. Crkva sv. Jakova od Lođe u Kotoru sada više ne postoji, ali je na kotorskom Trgu od Oružja upisan njen arheološki tlocrt u pločniku posebnim kamenom. „Prvo predstavljanje Misala održano je u kotorskoj katedrali sv. Tripuna a na početku je izveden napjev iz kotorskog pontifikala ‘Otvorite vrata’ koji se slušao u katedrali otkad je pontifikal bio u upotrebi još od njene posvete 1166. g. Kotorski lekcionar i pontifikal danas se čuvaju u Sankt Petersbrugu. Ta izdanja su u pripremi. Te knjige pisane su u vrijeme kad nije bilo papira ni tiskara. Pisalo se na pergameni i guščjim perom, malo tko je znao čitati. Misal je jedna od najvećih vrijednosti koju su posjedovale tadašnje bogate crkve. Kotorski misal pisan je beneventanom koji je osobito zastupljen od 7. do 15. st.“ rekao je Deković, istaknuvši da Kotorski misal krase prelijepi kurzivni manuskript, prekrasne minijature i najstariji poznati lik sv. Tripuna u Kotorskoj biskupiji.
Kotorski misal predstavlja „povijest zapisanu na pergameni staroj više od osam stoljeća. To je svjedočenje da je Boka tijekom dva tisućljeća bila prostor europske, mediteranske, zapadno – rimske civilizacije. Kulturno – povijesna memorija Boke sačuvana je najviše upravo zahvaljujući Kotorskoj biskupiji, a Misal je mali segment toga bogatog fundusa“ rekao je Deković, upozorivši da je Hrvate u Crnoj Gori „društveno – politička stvarnost posljednjih 70 godina stavila na margine društva, ali ne i života, bez obzira na mentalno nasljeđe koje je gore od fizičkog uništenja artefakata. Ekonomski razvlašteni ostali smo ne samo na onome što je Crkva bila u Boki, nego što su predstavljali njeni ljudi. Povijesni usudi su uništili puno toga što se nalazi u privatnim kućama i institucijama“ rekao je Deković, citirajući pokojnog don Branka Sbutegu da je „Crkva odgovorno sačuvala značajan dio kako bismo mi danas imali mogućnost predstaviti rekonstrukciju onoga što smo bili“.
„Samo ta memorija uvjetovala je da budemo ono što danas jesmo. Još se odupiremo demografskom nestanku, ali ne možemo više sami se oduprijeti svim izazovima. Ako od Boke ne preživi barem materijalno svjedočanstvo jedne kulture koja je prošla, Boka i Bokeljski Hrvati nemaju se čemu nadati“ upozorio je Deković, poručivši da će se HNVCG i dalje zalagati raditi na zajedništvu i čuvati hrvatske i katoličke vrednote.
Dr. Lenka Blehova je po podacima Nijemaca koji čuvaju Kotorski misal četvrta osoba koja ga je istraživala. Njeni su prethodnici bili trojica muzikologa. Maestro Miho Demović Kotorski misal datira stoljeće prije od Blehove. Po tom izdanju, Misal je sada dostupan u Boki Kotorskoj i u Hrvatskoj svima kojima može biti podloga za interdisciplinarna istraživanja: muzikolozima, paleografima, liturgičarima, kodikolozima, povjesničarima umjetnosti, povjesničarima pisma i minijaturistima. Deković je zahvalio akademiku Stjepanu Damjanoviću koji je napisao recenziju Misala i direktorici Nacionalne biblioteke u Berlinu. Podsjetio je da je Zadar bio glavni grad svih Bokelja od 1420. g., osobito tijekom 120 godina austrijske uprave nakon toga, jer su Hrvati iz Boke u Zadru imali svoje zastupnike u Dalmatinskom saboru čije je sjedište bilo u Zadru.
Moderatorica prof. dr. Vanda Babić rekla je da je „lijep osjećaj kada netko iz arhive izvuče spis koji zabljesne svojom važnošću za našu povijest, kulturu i tradiciju. Taj Misal to zaista jest – svjetlo koje nas veže s precima, s našom Crkvom, vjerom i nadom“.
Nakladnik HNVCG darovalo je primjerak Kotorskog predstavnicima značajnih pet ustanova u Zadru. Misal su na dar primili: nadbiskup Puljić, dr. Pavuša Vežić, povjesničar umjetnosti, zaljubljenik u Boku koji je puno pisao o kotorskoj katedrali, dr. Tado Oršolić, upravitelj Zavoda za povijesne znanosti HAZU-a Zadar, dr. Ante Gverić, ravnatelj Državnog arhiva u Zadru i dr. Miro Jurić, predsjednik zadarskog ogranka Matice Hrvatske. Događaj su organizirali Zadarska nadbiskupija, Odjel za kroatistiku Sveučilišta u Zadru i HKD Napredak Zadar.
Ines Grbić