Prinesimo patnje i stradanja kao dar naše zahvalnosti
(1Mak 1,10-15, 54-57; Ps 119,53.61.; Lk 18,35-43)
1. Čuli smo kratki odlomak iz Prve knjige o Makabejcima koja je pisana oko 100. prije Krista. Makabejci su židovska junačka obitelj u vrijeme kada je Izraelom vladao Aleksandar Makedonski (do smrti 323.). A onda je vlast preuzeo Antioh IV. Epifan Seleukovići iz Egipta koji je ograničavao židovsku vjeru, kulturu i tradiciju. Zabranjivao je obrezivanje, svetkovanje subote i bogoslužje. A kada je Seleukidsko carstvo bilo pred raspadom, Makabejci su uspjeli (162. pr. Kr.) uspostaviti nezavisnu židovsku državu. Tada su Jeruzalem, Hram i hramska liturgija, te vjernost Zakonu sa Siona ponovno postali središtem njihovoga društvenog i vjerničkog života. A Makabejci su u povijesti spasenja postajali borci za slobodu i na političkom i na religioznom području. Borili su se protiv Seleukovića onako kao i Mojsije protiv faraona, kako bi doveli narod do gore Siona i zemlje Obećanja u kojoj su čekali doba ispunjenja. A ono će nastupiti rođenjem Emanuela koji će do kraja ispuniti dana obećanja i oplemeniti povijest spasenja.
Mi Hrvati otkrivamo na stranicama ove knjige o Makabejcima određene sličnosti i našega hoda i prolaza kroz brojne povijesne Scile i Haribde. Nakon gubitka naša državne samostalnosti po „Pacta Coventa“ (1102.) počelo je teško i tamno doba „hrvanja s našim Seleukovićima“ koji su stolovali u Pešti, Beču, Carigradu, Mletcima i Beogradu. Trebalo je kroz devet stoljeća „podnositi brojne zabrane“ koje su se krojile u vidu zatomljenja narodnog, kulturnog i vjerničkog identiteta. No, Bogu hvala za naše očeve jer su poput židovske obitelji Makabejaca bili svjesni svojih narodnih i vjerskih korjena. Bogu hvala i za crkvene pastire koji su navještajem Radosne vijesti na narodnom jeziku i u liturgiji podržavali onaj plamičak vjere, ponosa i narodne svijesti. Sa zahvalnošću se sjećamo i svih onih odvažnih „makabejskih sinova“ koji su poput „uskoka“, „gusara“ i „hrabrih branitelja“ davali do znanja svim okupatorima kako se narod ne miri s gubitkom države, već stremi za slobodom i neovisnošću. Jer, želi biti „svoj na svome“.
2. U drugom tekstu iz evanđelja slušali smo kako se Isus nalazi na putu prema Jeruzalemu gdje će proslaviti svoju posljednju Pashu. Isus je koristio putovanja da izgovori svojim učenicima i narodu neku prispodobu, pouku ili pak učini kakvo čudo iscjeljenja ljudskih bolesti. Kad su se tako približili Jerihonu, gradu od palmi i balzama, tu se zatekao i jedan slijepac. Kad su mu rekli da prolazi Isus, čudotvorac, stao je vikati iza glasa: „Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!“ I što su ga više ušutkivali, on je jače vikao: „Sine Davidov, smiluj mi se; Sine Davidov, smiluj mi se!“
Isus ga je čuo, zaustavio se i zapovjedio neka ga dovedu. A kad ga je upitao: „Što želiš da ti učinim“, čuo je odgovor: „Gospodine, da progledam!“ Isus mu je na to rekao: „Progledaj! Vjera te tvoja spasila.“ Slijepac je u teškoj nevolji jer ništa ne vidi. Ali, viče i traži pomoć da progleda. Ako želiš Božju pomoć, moraš moliti, tražiti i ustrajno vikati. Istina, Bog zna što na fali i što nam treba. Ali, on želi vidjeti i osjetiti koliko si dugo kadar tražiti, vjerovati, biti strpljiv i moliti…
3. Mi, evo, svake godine 18. studenoga obilježavamo događaj kada je vojska JNA okupirala jedan grad i jedno selo, Vukovar i Škabrnju. Uništavajući kulturu i tisuće života lijepoga baroknoga grada na plavom Dunavu, te paleći kuće i ubijajući 86 nevinih života ponosnoga hrvatskoga mjesta Škabrnje, okupator je mislio zauvijek ugasiti neutaživu čežnju ljudi za slobodom koju, eto, ništa nije moglo obustaviti. Čak ni strašna stradanja grada Vukovara i sela Škabrnje koji su se dogodili u studenom 1991. godine. Skloništa su u to vrijeme postala mjesta molitve gdje se vapilo Gospi i pjevalo pobožne i rodoljubne pjesme. Ljudi su tugovali, molili i vapili poput ovog Jerihonskog slijepca koji je u gas vikao: „Isuse, Sine Davidov, smiluj se!“ U molitvi i trpljenju bili smo skupa s Marijom majkom Isusovom i našim zadarskim zaštitnicima koji su nam ulijevali zraku nade i svjetlosti.
Toga se, evo, danas sjećamo sa zahvalnošću, pa sve patnje i boli, kao i radosti naše i nadanja donosimo ovdje na oltar gdje se prinosi žrtva Novoga zavjeta, koja je najveći i najsvetiji žrtveni dar naše zahvalnosti.
Ovaj dan simbolično označava namjeru zločinačke vojske koja je „taktikom spaljene zemlje“ krenula u osvajanje Vukovara i Škabrnje koji nisu odoljeli silini napada i nisu izdržali. Ali, izdržala je Hrvatska zahvaljujući nadljudskim naporima njezinih branitelja i molitvenoj potpori njezinih građana. U ovoj prigodi spominjemo i tadašnje čelništvo RH s predsjednikom Tuđmanom koji je u tim teškim danima znao pregovarati, zapovijedati i vojsku stvarati. Škabrnja mu je iz poštovanja i zahvalnosti s pravom postavila spomenik jer je kao vrhovni komandant vojnim akcijama „Bljesak i Oluja“ u kolovozu 1995., kojom su rukovodili naši generali, oslobodio najveći dio okupirane Domovine. A onda pregovorima reintegrirao istočnu Slavoniju s gradom Vukovarom.
4. Večeras će se diljem Hrvatske oglasiti crkvena zvona da nas pozovu na sjećanje i molitvu za sve stradalnike u Domovinskom ratu. Paljenjem svijeća, krunicom i euharistijskom molitvom želimo reći Bogu hvala na njihovu daru. Vukovar i Škabrnja simbol su narodnog stradanja i bolni podsjetnik žrtava koje su pale za slobodu i samostalnost Hrvatske. Uz obvezu sjećati se tih događaja i u molitve preporučivati sve pokojne i stradale, osjećam kako oni nama nešto poručuju. Tu je poruku u više odmjerenih i kratkih obraćanja izgovorio general Ante Gotovina u jednoj rečenici: Nakon izvojevane pobjede i ostvarene slobode, okrenimo se budućnosti. A svojom molitvom u zadarskoj katedrali i poklonom pred relikvijama svete Stošije, usmjerio je naše oči i srca, te pokazao odakle nam je tražiti pomoć i blagoslov za našu budućnost.
Uz molitvu za žrtve Škabrnje i Vukovara uključimo i sve koji su za iste ciljeve i ideale stradali tijekom dugih stoljeća. Neka im Uskrsnuli otvori rajska vrata, oslobodi ih od svih spona smrti i pribroji zboru svojih izabranih i svetih. Jer, njegova su vremena i vjekovi. Njemu slava u vijeke vjekova. Amen.
Škabrnja, 18. studenog 2019.
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski