Izložba ‘Svitlo hrvatskoga križa’ hrvatskog branitelja i umjetnika Zlatka Franića otvorena je u petak 15. studenog u Klasičnoj gimnaziji Ivan Pavao II. u Zadru. Izložba je jedinstveni primjer tzv. ‘topovske umjetnosti’ a predstavlja 33 simbolične svjetlosne instalacije koje je Franić izradio od čahura haubica i topovskih granata iz Domovinskog rata. Na čahurama je izrezbario vjerske motive i svaka šalje duhovnu i domovinsku poruku.
„Ljudi se začude kad vide ta djela, da se na materijalu koji je bio ubojit može napraviti nešto lijepo. Uvijek se vodim mišlju, prekujmo mačeve u plugove i od tame napravimo svjetlo. Svaki rat je tama, a mir je svjetlo“ rekao je Franić. Na otvorenju je sudjelovao i zadarski nadbiskup Želimir Puljić koji je upalio svjetlo instalacije ‘U spomen 1991. – 1995.’. Taj je svijećnjak inače postavljen u crkvi sv. Frane na Podpragu na Velebitu posvećen svim poginulima na Velebitu u Domovinskom ratu. Sastoji se od dva križa koja se dodiruju. Kad se gleda jedan križ, u sjeni se dobije slovo H, a kad se gleda slovo H, u sjeni svjetla vidi se križ s pleterom.
Mesingane čahure različitih veličina preostali su dio nekadašnjeg topovskog oružja, a Franić je u svaku čahuru stavio crvenu ili bijelu žarulju te ta djela zrače toplinom, šire svjetlost i šalju poruku mira. „Umjetnik Franić svoje stvaranje jednostavno objašnjava rečenicom iz Knjige proroka Izaije koji je nekoliko stoljeća prije mironosca, Isusa Krista koji je obećan da će doći i donijeti mir, objavio tu poruku: Hajdemo u Dom Gospodnji, jer dolazi vrijeme kada će se mačevi pretvoriti u plugove, a strijele u srpove. Znači, Spasitelj je blizu i dolazi vrijeme mira. Tim djelima autor je htio dati mironosno značenje, želi da budućnost gradimo plugovima, obrađujući zemlju i slaveći Boga. Izložba ima to značenje. Neka paljenje svijeće bude znak da nas čeka bolja budućnost, rad i obnova naše zemlje“ poručio je nadbiskup Puljić.
„Kad to radim, misli mi odu na suborce, na poginule i djecu koja su tada bila mala, a sad su odrasli ljudi. Tim radom na human način želim otrgnuti Domovinski rat od zaborava. Tko je bio za Hrvatsku 1991. g., bio je tamo gdje treba. Potrebno je obilježavati sva mjesta gdje su bila stradanja. Osobito mi je drago kad je izložba u školi gdje dolaze djeca. Da se ne zaboravi zlo koje smo proživjeli i da se ne zaboravi veličanstvena pobjeda koju su hrvatski branitelji donijeli svojoj domovini“ poručio je Franić, pojašnjavajući pojedina djela: „Krunicu smo nosili oko vrata, na ramenu, u srcu. Golubicom mira poručujem da smo svi težili kad će nam doći mir. Krist na žalu znači – Krist je tražio ljude za velika djela, a ja mislim da su hrvatski branitelji bili baš ti, ljudi za velika djela. Ornament na skulpturi Sv. Nediljica nalazi se na činovima Hrvatske vojske i na odorama naših vojnika. Mač pokazuje srce u junaka, u sredini mača je srce. Hrvatskom Golgotom, prikazom tri križa na hrvatskom grbu želim reći kako su Hrvate uvijek razapinjali na nekakve golgote. Na dvanaest redarstvenika podsjećam znakom križa s hrvatskim grbom i dvanaest zrna žita koji su znak ravnice u Slavoniji. Štit sv. Krševana pokazuje motiv Sv. Krševana konjanika koji je bio i zaštitni znak 112. brigade. Alfa i Omega simbolizira Krista koji je Alfa i Omega, početak i kraj“. Dominantan motiv na čahurama je križ. Ta djela poticaj su na življenje duhovnosti. „Kad ti je teško, kada ti je život u pitanju, kome ćeš se obratiti, koga zazivaš? Nego, Bože pomozi, Majko mila“ rekao je Franić.
Kao branitelj bio je u topništvu, a u poraću taj otpad od oružja iz vremena obrane preobrazio je u novu namjenu koje širi svjetlo. Svaka čahura – svjetlo ima naziv i duhovnu poruku koju šalje s obzirom na izrezbareni vjerski i domovinski simbol. Uz nju je povezana obrambena epizoda s obzirom na mjesto u ratu gdje je bila, Franić poznaje situacije koje se kriju iza svake čahure.
Nazivi tih umjetničkih radova su: Gospa (Marijanski zavjet za domovinu), Krist na žalu, Hrvatski pleter, Stop 3. 01. 1992., Svitlo s nebesa, Sveta Nediljica, Mač, Gajeta, Srce, Hrvatska Golgota, Sv. Stomorica (Ključ Sv. Petra), Od stoljeća sedmog, Sunce na istoku, Red hrvatskog pletera, Moj Krist Kralj, 1991. svi zajedno, Raspelo, Krunica, Golubica mira, Hvala Majkama što su sinove dale, Škabrnja – žrtva srbočetničke agresije, Štit Sv. Krševana, Sv. Donat, Ruža Hrvatska, Od stoljeća sedmog, 12 redarstvenika, Alfa i Omega.
Osim 33 izložene instalacije, Franić je čahure – svjetla darovao i kolegama suborcima koji su mu davali čahure za izradu iz svih dijelova Hrvatske. Rad s križem i pleterom s izložbe ‘Krhotine života’ u Gospiću darovao je kardinalu Vinku Puljiću. Čahuru s likom Gospe Franić je poklonio članovima Marijanskog zavjeta za domovinu koji na svom barjaku imaju lik Gospe. Prije par godina Franić ih je dočekao kod crkve sv. Frane na velebitskom Podpragu i predao im je to djelo.
„Te čahure ostajale su kod naših branitelja. Svaka čahura ima svoje zrno, granatu koja, kada se opali, izlazi iz cijevi topa i ide prema cilju koji treba pogoditi. Naši branitelji nisu imali zalihe streljiva kao neprijatelj. Naša druga topnička divizija imala je geslo ‘Gađati, a ne pucati’. Pucati se može cijeli dan i ništa ne pogoditi. Treba gađati da pogodiš. S trećim projektilom smo htjeli riješiti cilj, inače smo gledali gdje smo pogriješili. Ističem da nikad nismo gađali civilne ciljeve, nego samo vojne. Ono što su neki pokušavali prekomjerno granatiranje staviti na teret generalu Anti Gotovini, to su laži. Mi nismo nikad imali za prekomjerno granatiranje“ istaknuo je Franić.
Rad ‘Stop 3. 1. 1992. Suhovare – Zemunik’, krilce avio kazetne bombe bačene u područje Dračevca Ninskog, podsjeća na datum kad je bio zadnji neprijateljski napad, pokušaj prodora preko Zemunika do mora i prema Paškom mostu. Hrvatski branitelji zaustavili su agresora a oni su s avionima u krugu pet kilometara od branitelja bacili deset avionskih kazetnih bombi. Neprijatelj nije pogodio hrvatske branitelje koji su odbili i zaustavili taj napad. ‘Svitlo s nebesea’ izrađeno je od tijela minobacačke osvjetljavajuće mine koje je Franić pronašao kad su branitelji ušli u Rovanjsku u akciji Maslenica, a iz mora je izvadio glavu upaljača. Čahura Hrvatski pleter III prikazuje točkasti zavjetni križ, što predstavlja prvu fazu u izradi. Kad se te točkice poveže dobije se udubina prizora kakvi su na drugim djelima. Čahura bestrzajnog topa je u originalu tvornički šupljikava pa daje mrežastu svjetlost koja ističe znak križa. Na čahuri Škabrnja Franić je izrezbario 86 križića koji oblikuju veliki križ, unutar kojega je hrvatski grb, a križevi simboliziraju 86 škabrnjskih žrtava stradalih u Domovinskom ratu.
Osobitost predstavlja rad ‘Najmanja od najveće’, mala čahurica (inicijalna kapisla) duga svega 5 cm. Ona je od haubice 203 mm, a to je najveći kalibar koji su branitelji imali. Njeno zrno, njena granata je teška 96 kg. „Četiri osobe zajedno donesu tu granatu do otvora cijevi, ugura se unutra, onda idu kese s barutom i u zatvarač ide ta mala čahurica koja to sve aktivira kad se opali. Jedan prijatelj mi je dao tu čahuricu i rekao: ‘Ovu nemaš i nećeš moći na nju ništa napraviti’. Odgovorio sam mu: ‘Stvarno je nemam, ali napravit ću’. I uspio sam napraviti na njoj križić, ubacili smo sijalicu iz komandne ploče starog Fiata 128 i ispravljač za 12 volti od mobitela. I ona svijetli“ rekao je Franić.
Instalacije pokazuju veliku preciznost Franićevog rada i istančane konture koji su odraz njegovog talenta i sabranosti. Za izradu čahure treba mu najmanje desetak sati rada. Proces izgleda tako da sliku motiva uz pomoć indiga prenese na čahuru, onda pojača linije s vodootpornim flomasterom markerom da se ne obriše prikaz. Zatim ga buši bušilicom, finom tankom turpijicom za ključeve i za lanac od motorne pile. Radi i s ubodnom pilom i s listom za metal. Završno glanca, polira, lakira čahuru kako mesing ne bi oksidirao.
Franić je u ratu bio u topništvu te podsjeća da u početku nisu imali dovoljno oružja za obranu. Na noćnim dežurstvima u ratu kako bi ostao budan radio je drvene brodiće, male avione, gajetu od bakrene žice, gelera, od vodilice od granate izradio je malo srce.
S izradom čahura počeo je 2000. g. kad je na poticaj tadašnjeg zadarskog vojnog kapelana don Tomislava Baričevića izradio svijećnjak za crkvu sv. Frane na Podpragu jer se postavljala spomen ploča poginulih branitelja na Velebitu. Franić je bio u 112. brigadi, u sastavu Drugi mješoviti topnički divizion. Od 1995. g. bio je u Termitima, to je bila 9. gardijska brigada, gdje je bio do umirovljenja 2003. g. Ima spomenicu Domovinskog rata, Spomenicu domovinske zahvalnosti, Medalje Ljeto 95., Oluja, Red hrvatskog pletera.
Kolinda Grabar Kitarović, predsjednica RH, nagradila je Franića 2018. g. Redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske jer je Franić dobrovoljni darovatelj krvi koji je 105 puta dao krv. I to potvrđuje njegov duh u želji da pomogne u obrani života. „Ne znam nijedno ime i prezime kome je moja krv pomogla, ali to je poseban osjećaj. Nekad su me zvali da je hitno da dođem na transfuziju, par puta je bilo: ‘Dođi, treba nam za dijete novorođenče’, ‘Treba nam za rodilju’. Kad promisliš da majci spašavaš dijete i da djetetu spašavaš majku, nema veće radosti i ponosa. To je važnije od svih medalja koje se mogu dobiti. Jer ljudska krv je lijek koji je nezamjenjiv. Može se dati samo iz žile, iz sebe, iz tijela“ istaknuo je Franić.
Na otvorenju izložbe bili su učenici Klasične gimnazije s ravnateljem mr. don Antom Sorićem i učenici Katoličke osnovne škole Ivo Mašina s ravnateljem don Rolandom Jelićem. U sjećanju na Vukovar i Škabrnju, klasičari su izradili i prigodne panoe na kojima su, između ostalog, zapisani stihovi: „U mojoj Hrvatskoj zavijale se sirene, majke i djeca. I šutjelo se u mraku dugo i beznadno. I crkvena zvona su šutjela, srušena. Sve je bilo zavijeno u crno… I ti mi kažeš ‘Spavaj, ništa se nije dogodilo’. Otišao si u noć pred ponoć, u cipelama s vlaknima mladosti, razbarušene kose u kojoj su ostali prsti tvojih sinova. I vidim dijete obliveno suzama, i vidim mladu staricu – ženu koja svježe pamti svoju vjenčanicu. I vidim majku koja plačući pjeva uspavanku i vidim puno, puno križeva. Htio si djevojčicu, sinovima sestricu. ‘Poslije rata’, rekao si. Htio si mladu pred oltarom. ‘Poslije rata’, rekao si. Htio si Hrvatsku – svoju! ‘Poslije rata’, rekao si“.
Ines Grbić