ZADAR: 50 GODINA POSTOJANJA ŽUPE ‘BEZGREŠNO ZAČEĆE BDM’ NA PUNTAMICI – PROPOVIJED mons. Ž. PULJIĆA

Župa Begrješnoga Začeća BDM na Punatmici

–  50 godina od njezinoga osnutka  –

1. Župa Begrješnoga Začeća BDM na Puntamici obilježava danas svoju godišnjicu utemeljenja župe prije pola stoljeća, te svoju zaštitnicu Begrješno Začeće BDM. Pokušajmo u tom vidu razmišljati o značenju patrona ove župne zajednice, kao i općenito o značenju župe. Znamo, naime, da je Isus žarko želio neka njegovi „bude zajednica braće i sestara“ (Mt 23, 8), zajednica molitve i euharistije, te zajednica dobara i međusobne ljubavi. Apostoli su to shvatili pa su „svaki dan postojano hrlili u hram, lomili kruh, te hvalili Boga i uživali naklonost svega naroda“ (Dj 2, 46-47) piše Luka u svojim Djelima. U tom vidu važna je župna zajednica vjernika na čelu s pastirom (župnikom), s teritorijem i župnom crkvom-maticom gdje primamo svete sakramente. Župna crkva tako biva drugim obiteljskim domom i duhovnim svetištem, a župa prikladnim sredstvom spasenja.

U tom vidu prikladno je reći dvije riječi općenito o značenju župe kad obilježavamo zlatni jubilej ove župne zajednice. Naime, župa je prva institucija s kojom svako dijete dolazi u dodir. I ona ga prati čitavoga života; kako u radosnim tako i u tužnim zgodama. I na koncu ispraća ga na vječni počinak, pa trajno ga čuva u pamćenju i prati svojim molitvama. Župa je „zajednica vjere, života i  bogoslužja“ koja ima svoga predvodnika, oca i pastira stada kojega župnikom nazivamo. On je poput otca u obitelji ili poput dirigenta orkestra i zbora koji sviraju i pjevaju različite dionice. Ali, pod njegovom dirigentskom palicom imaju zvučati skladno i harmonično. Župska pak teritorijalnost kondenzira se u župnoj crkvi koja biva kultno sastajalište; duhovno središte i svetište. Čovjek, naime, ne može biti beskućnikom. Potrebno mu je gnijezdo za dušu i tijelo, za njega i obitelj. Uz onaj obiteljski i društveni potreban mu je i vjerski dom koji na prikladan način ispunjava njegove vjerničke potrebe. Župa tako biva njegovim skloništem, utočištem i duhovnim uporištem gdje jača župna svijest i razvija se duh zajedništva.

2. A kako se i gdje se očituje naša župska svijest? U praksi je to vrlo jednostavno vidjeti i osjetiti. Kada član župske zajednice ima visoki stupanj svijesti pripadnosti, on podupire zajedničke akcije na dobro župe, rado sudjeluje u župskim vijećima i drugim katoličkim pothvatima i akcijama. Brani i zastupa čast i ugled svoje župe i nikada nije ravnodušan kad se radi o njezinome dobru. Nije pasivni pripadnik, već aktivni i odgovorni djelatnik u svojoj župnoj zajednici. Sociolozi u tom vidu razlikuju četiri kategorije župljana: Najprije one koji su „svjesni, uvjereni i apostolski raspoloženi“ članovi župne zajednice. Na drugom mjestu su „prosječni župljani“ koji se istina „poistovjećuju sa župom, ali bez velikoga zalaganja“. Ovi sačinjavaju dobar dio župljana. U treću kategoriju sociolozi ubrajaju one „nesigurne blagdanske vjernike, župljane koji nisu vezani za župu i „rijetko dolaze u crkvu“. Na koncu tu je četvrta kategorija „udaljenih ili rubnih kršćana“ koji uopće „nemaju župske svijesti, a pogotovu nemaju one crkvene svijesti“. Njih još negdje možda u podsvijesti drži pokoji običaj ili obzir gledom na župu i župnu zajednicu.

Gdje i kako se kali, razvija, zalijeva i cvjeta župska svijest? Župna crkva sa svojim molitvenim i liturgijskim programom najbolja je i najdjelotvornija kovačnica župske svijesti. Visoki stupanj župne odgovornosti i svijesti postiže se kad su i laici uključeni u provođenja određenih župnih poslova i zadataka. Zato je timski rad dobar put i pokazatelj za razvoj i učvršćenje župne svijesti. Treba, međutim, uvijek imati na pameti kako je župska svijest „nježna biljka koja je vro osjetljiva na nepovoljnu klimu“. Sporo raste i lako vene, pa joj potrebno posvetiti osobitu i ustrajnu njegu: kako sa strane župnika, kateheta i bližih suradnika, tako i sa strane svih župljana.

3. Rekao sam kako je Isus želio da njegovi budu „zajednica braće i sestara“ (Mt 23, 8), zajednica stola i blagovanja, zajednica dobara i međusobne ljubavi. Stoga, Luka izvješćuje kako je „u mnoštvu onih, koji su prigrlili vjeru, bilo jedno srce i jedna duša“, te kako „nitko od njih nije zvao svojim ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko“ (Dj 4, 32). Takvo zajedništvo, međutim, plod je Božjega blagoslova, ali i ljudskog napora. Ne dolazi samo od sebe. I nema ga bez molitve i euharistije, kao i naše volje i spremnosti da nas molitva i euharistija preobrazi, kao što je preobrazila učenike iz Emausa, pa im je srce gorjelo dok im je tumačio pisma. Nisu bez razloga naši biskupi uz Branimirovu godinu, koje četrdeseta obljetnica pada dogodine, oblikovali jednostavno pravilo koje valja usvojiti i provoditi: Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom misu slavi.

Draga braćo i sestre! Dao Bog da današnji i budući članovi ove župe Begrješnoga Začeća BDM sve više budu svjesni važnosti molitve i euharistije po kojima raste župna svijest i odgovornost koju su primili po krštenju. Neka sadašnje obitelji i njihovi potomci ljubomorno čuvaju ono što su naslijedili. Neka prinose kruh i vino, pjevaju i mole, slušaju i razmatraju o svetim Tajnama koja izgrađuju Crkvu. Neka svim članovima župe ova godišnjica bude prigoda obnoviti svoj krsni savez s Bogom. Preporučujem, stoga, svim vjernicima ove župe neka se dnevno mole i druže s Isusom i neka se hrane svetim Tijelom njegovim kako bi mogli svjedočiti da je on jedini otkupitelj čovjeka, koji ima odgovore na sva njihova životna pitanja. Neka se posebice utječu zagovoru one koju nazivamo našom odvjetnicom i zagovornicom.

4. Sveci, mučenici i naučitelji Crkve, naime, posebice su cijenili ulogu BDM u povijesti spasenja. Sveti Franjo Asiški naziva Mariju „vrhovnom glavaricom“, a sv. Ivan Marija Vianey je isticao kako ga u radu krijepi njegova „Velika Gospođa“, kako ju je od dragosti nazivao. I mi smo kao narod osobito odani njezini štovatelji. Njoj se utječemo i iz srca pjevajmo: „Sva si lijepa o Marijo. I ljage istočne nema na Tebi. Ti si slava Jeruzalema. Ti si radost Izraela“. Mariju valja ne samo štovati, diviti se njezinom odabranju i njezinoj suradnji u djelu spasenja. Mariju treba i nasljedovati u njezinoj vjeri, molitvi, poniznosti i poslušnosti. Stoga, uz ovaj veliki Gospin blagdan i mi večeras kličemo i zahvaljujemo sa psalmistom što “svi krajevi svijeta vidješe spasenje Boga našega”. A on nas sve „zamilova u Ljubljenome”, kako veli sv. Pavao.

Ovo je doista posebna liturgijska svetkovina. Zapravo, ovo je događaj povijesti spasenja i povelja o ljudskoj časti i dostojanstvu. U tom vidu i mi s Pavlom ponavljamo „neka je blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, koji nam je dao ovaj blagdan, te na današnji dan stvorio i od grijeha očuvao Blaženu Djevicu Mariju. Neka je blagoslovljena i Marija koja je spremno surađivala u djelu spasenja, pa i nama omogućila zaslugom njezinog Sina postati djecom Božjom. S pravom, dakle, apostol Pavao u poslanici Efežanima kliče neka je “blagoslovljen Bog koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u nebesima“. Jer “u Kristu. nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim” (Ef 1, 11). Njemu slava u vijeke vjekova. Amen.

✠  Želimir Puljić, nadbiskup

Puntamika, 8. prosinca 2018.