Misu zahvalnicu sa svečanim himnom ‘Tebe Boga hvalimo’ u petak 31. prosinca u katedrali Sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Želimir Puljić. U zahvalnosti Bogu za milosti i dobra djela u homiliji je tragom navještaja govorio o otajstvu Crkve koju je Bog odvijeka planirao i po kojoj želi ujediniti čovječanstvo. „Crkva nije proizvod povijesnog slučaja nego izvorni Božji naum, Isusova zaručnica, Tijelo Kristovo, Božje zdanje kojem je zaglavni kamen Krist. U njene su temelje ugrađeni apostoli i proroci. Duljina, širina, visina i dubina tog otajstva može se obuhvatiti jedino mjerom vjere. To otajstvo doživjela je mjesna Crkva kad se potresena smrću svog nadbiskupa Ivana Prenđe okupila oko njega u zadarskoj prvostolnici, pa veličanstvenim ispraćajem s okusom uskrsne vjere pružila svima koji su nazočili tom događaju razloge nade utkane u njenu dugu povijest. Isto otajstvo zajedništva i vjere doživio sam i kad sam u travnju dekretom Svetog Oca preuzeo kormilo mjesne Crkve. Osobitu utkanost Crkve u biće naše nadbiskupije i hrvatskog naroda doživjeli smo na veličanstvenom susretu mladosti na Višnjiku u svibnju. Crkva kao Božji naum nadilazi zemaljske stvarnosti i nije je moguće svesti na povijesne dimenzije”, rekao je mons. Puljić. Crkvu je moguće shvatiti u njenom liturgijskom ozračju. “Ona je u potpunosti razumljiva u euharistijskom slavlju. Jedinstvo Crkve nije sociološko gdje se gleda na vanjsku organizaciju i ustroj. Ono se temelji na jedinstvu Presvetog Trojstva i jedinstvu vjere”, istaknuo je nadbiskup. Po utjelovljenoj Riječi Crkva se rodila u krvi na križu, na Duhove je počela rasti i osvajati svijet, a snagom Duha Svetog živi u vremenu i prostoru do njegovog drugog dolaska u slavi. Apostol Ivan upozorava i na opasnosti kojima će vjernici biti izloženi, pojavu Antikrista, rekao je nadbiskup. Isus je predvidio krivovjerja i raskole pa je na Posljednjoj večeri molio Oca da oni koje mu je dao budu jedno. Grčka riječ antikrist znači ‘protiv Krista’ u smislu osobe, sile koja osporava Kristovo djelovanje; ili znači ‘umjesto Krista’, kad neka osoba zauzima Kristovo mjesto. „Prema Ivanu i Pavlu antikristi su lažni kršćani koji su odvajali vjernike od pravog Kristovog tijela. To su varalice i lašci koji su nijekali Isusovo mesijanstvo. Nasuprot mišljenju da su antikristi protukršćanski ateisti i pogani, Ivan poučava da su antikristi lažni proroci i apostoli koji se prerušavaju u iskrene kršćane”, upozorio je mons. Puljić. Krajem 1. stoljeća takve su nazivali krivovjercima jer su birali što im odgovara ili otpadnicima jer su vlastitim naukom ugrožavali cjelovitost istine i jedinstvo crkvene zajednice. U 2. st. gnostici (prosvijetljeni) su prihvaćali kršćanstvo, ali se nisu odrekli svoje poganske filozofije. “Bila je to pobuna učenih pogana protiv neukih apostola. U tom srazu s ‘prosvijetljenima’ pokazalo se da Crkvu ne vode učeni gnostici, nego odabrani apostoli i Kristovi učenici. Krist svoje učenike nije birao među ‘prosvijetljenima’ nego među ribarima koje je sâm postavio, posvetio i ostavio im moćno sredstvo kojim će se obraniti od krivovjerja: to su vjera i riječ svetaca i učenjaka, snaga i apostolska vjernost biskupa i rimskih papa. Crkva nije puka skupina ljudi, društvo ili sindikalna udruga koja se bori za svoje ciljeve. Ona je živi organizam kojem je glava Krist, a Duh Sveti život i duša” zaključio je nadbiskup Puljić.