Mrljane – 1000 godina crkve svetoga Mihovila u Neviđanima
(Čitanja: Sir 15, 1-6, Ps 19; 2 Tim 3, 14-17; Mt 13, 47-52)
1. Iz povijesnih zabilješki znamo kako je prva župna crkva neviđanska bila crkva sv. Mihovila Arkanđela pokraj koje je izgrađeno groblje. Zapisano je kako je tu crkvu podigao 1018. god. zadarski biskup Prestancije i brat mu Majo, koji su je onda poklonili samostanu sv. Krševana u Zadru. Kada je 1. svibnja 1980. bila obnovljena, moj predšasnik, časne uspomene nadbiskup mons. Marijan Oblak blagoslovio tom prigodom dva nova zvona. Na crkvenom zabatu, na četvrtastoj ploči uklesan je i reljef sv. Mihovila koji kopljem ubija paklenoga zmaja.
Ovih nekoliko povijesnih crtica pokazuje nam kako se radi o velikoj obljetnici zbog koje smo se večeras ovdje okupili. I nekoliko dana pripravljali za ovu svečanost. Kada je prije dvadeset godina (1998.) sveti Ivan Pavao II. posjetio drugi put našu zemlju, obišao je tada dva marijanska svetišta: Nacionalno svetište u Mariji Bistrici gdje je u onom veličanstvenom i nezaboravnom slavlju proglasio blaženim našega crkvenoga velikana, kardinala Alojzija Stepinca. Sutradan je došao u Split u naše Gospino prasvetište u Solinu gdje je s okupljenom mladošću pjevao „Zdravo Djevo kraljice Hrvata“. Kad je u toj prigodi obilazio katedralu svetoga Dujma, zadivljen kamenim zdanjem negdašnjega Dioklecijanovoga mauzoleja izgovorio povijesnu rečenicu koju često ponavljamo: „Ovdje povijest nije šutjela“.
2. Spominjući tisuću godina gradnje crkve sv. Mihovila Arkanđela, kojega smo jučer liturgijski obilježili, možemo ponoviti riječi svetoga Ivana Pavla II. kako i na ovom otoku i u ovom mjestu, kao i u našoj nadbiskupiji „povijest nije šutjela“. Izgrađeni Božji hramovi, župne crkve, samostani, kapelice i svetišta i danas govore i svjedoče o vjeri naših ljudi koji su se u tim svetim mjestima okupljali kako bi čuli Riječ Božju i nahranili se Tijelom Kristovim. „Tako čine oni koji se boje Gospodina“, veli večerašnje čitanje iz mudrosne knjige Sirahove. Jer, Božja riječ koju čitamo za vrijeme mise „hrani nas kruhom razboritosti i poji vodom mudrosti“, tumači Sirah. I dodaje da oni, koji prate što Bog poručuje, „nalaze u tomu veselje i vijenac radosti“, a to im onda osigurava „baštinu u vječnosti“.
U svojoj večerašnjoj besjedi Isus uspoređuje vječnost kraljevstva nebeskoga s „mrežom koja je bačena u more pa zahvati svakovrsne ribe“. A kada se napuni, „izvuku je na obalu, sjednu i skupe dobre u posude, a loše izbace van. Tako će biti na svršetku svijeta“, veli Isus i dodaje da će „izići anđeli i odijeliti zle od pravednih i baciti ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi“. Jučer smo proslavili svete arkanđele Mihovila, Gabrijela i Rafaela, a danas spominjemo svetoga Jeronima, velikoga crkvenoga naučitelja i zaštitnika cijele Dalmacije. U tom vidu čini mi se korisnim reći dvije riječi o današnjem svetcu, kao i o sv. Mihovilu arkanđelu.
3. Sveti Jeronim, koga su opisivali kao „žustroga Dalmatinca“, živio je u nemirnom i kritičnom razdoblju crkvene povijesti. Nakon trijumfa kršćanstva u Konstantinovo vrijeme pojavili su se „uvjereni kršćani“, ali i oni koji su to bili „iz običaja“; bilo je iskrenih intelektualaca, kao i oni koji u čijim je glavama vladala velika pomutnja, pa su nicala brojna krivovjerja. Na svu sreću Crkva je u tom razdoblju iznjedrila ljude iznimnih moralnih i doktrinarnih vrlina, koji su znali prepoznati zablude i ukazati na cjelovitost vjere. Među njima se posebno ističe sveti Jeronim koji je u Rimu stekao temelje kulture, posebice one klasične. Nakon studija u Rimu otišao je na Istok gdje je cvao pustinjački i monaški život. Postao „uzornim učiteljem i tumačem Svetoga Pisma“.
Govorio je kako „čitati Pismo znači razgovarati s Bogom“, a „ne poznavati Pisma znači ne poznavati Krista“. S nekolicinom vjernih učenika povukao se u pećinu kraj Betlehema gdje je kraj špilje Isusova rođenja završio svoj ovozemni hod u 73. godini života (420.).
Jučer sam sudjelovao na proslavi svetoga Mihovila, zaštitnika grada Šibenika i Šibenske biskupije. Na zidinama toga Krešimirova grada stoji uklesana rečenica: „Mene ne štite ni visoke zidine, ni more koje me okružuje. Mene u svakom času čini sigurnim ruka moga Gospodara čiju sliku vidiš uklesanu na ovom kamenu“. Mene u svakom času čini sigurnim ruka moga Gospodara. Kako je lijepo pročitati i osjetiti takav duh vjere i predanosti. Pitamo se zašto je čovjeku potrebna zaštita i pomoć? Potrebna mu je i pomoć i zaštita je je podložan zavođenjima Napasnika i zavodnika ljudskog roda od početka. Zlo u svijetu ne može se bez toga protumačiti. Isus nas je na to upozoravao kad je govorio o „knezu ovoga svijeta“, o „velikom lašcu i ubojici“ (Iv 12, 31), te o đavlu „sijaču kukolja po Božjim njivama“ (Mt 13, 39).
4. Čemu spominjati „kneza ovoga svijeta“ i „velikoga lašca i ubojicu“ u vremenima mira i demokracije? Budući da su prema izvješću svetog Pisma, uzoholili se i pobunili protiv Boga, oni su u svojoj nesreći ispunjeni prkosom i mržnjom prema svemu što je Božje. Zavidni su, pa zavode i unesrećuju. I mirni su kad druge uznemire. Unose u svijet duh nevjere, sumnje i bezboštva, a time nemir, mržnju, nesreću i očaj. Bore se protiv Boga i protiv čovjeka. Stoga ih je Isus nazvao „ubojicama ljudi od početka“ (Iv 8, 44). Nasuprot njima imamo anđele koji su se u trenutku kušnje opredijelili za Boga, pa služe Bogu i promiču njegovo Kraljevstvo, te brane ljude od grijeha i propasti. Đavli su, naprotiv, opaki i zli, pa se služe mržnjom i prezirom, a anđeli ljubavlju. Đavli vole tamu, laž, nemir i nepravdu, a anđeli svjetlo, istinu, mir i pravdu. Đavli se bore protiv Boga, i upropašćuju ljude, anđeli ih spašavaju. Živi kontrast jedni drugima. I vječni protivnici i rivali.
Stoga nas psalmist večeras potiče da u nebo gledamo i Bogu se molimo. Jer, „nebesa slavu Božju kazuju, a njegove naredbe srca slade. Božje zapovijedi oči prosvjetljuju, a njegovi su sudovi istiniti i jednako pravedni“. Stoga je „Jahve hridina moja i otkupitelju moj“, zaključuje psalmist večerašnju pjesmu. A veliki apostol naroda, sveti Pavao, koji je iskusio brojna protivljenja Radosnoj vijesti, hvali se kako je bio „preobilno u tamnicama, a prekomjerno u batinama i smrtnim pogiblima. Triput je bio išiban, jednom kamenovan, triput brodolom doživio, te često bio u pogiblima od rijeka, razbojnika, sunarodnjaka i pogana. A vrlo često neispavan, u gladi i žeđi, u postovima, studeni i golotinji“. (2 Kor 11, 23-27). On večeras piše svom dragom učeniku Timoteju: „Ti, naprotiv, ostani u onome u čemu si poučen i svoju vjeru dao, svjestan od koga si poučen, te da od malena poznaješ Sveta pisma koja su korisna za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti, kako bi čovjek Božji bio vrstan i za svako dobro djelo podoban“ (vidi 2 Tim 3, 17).
Svima nama okupljenima na ovom slavlju poželio bih da sa pslamistom možemo klicati i ponavljati da je Bog hridina naša i otkupitelj naš. A duhu Pavlovoga savjetu Timoteju, uz zahvalu našim očevima što su tijekom prošloga tisućljeća ostali vjerni Bogu, Crkvi i narodu, želimo izreći i svoje obećanje da ćemo ostati vjerni „onome u čemu smo poučeni i svoju vjeru dali“. Svoje nakane i želje stavljamo pod moćnu zaštitu svetoga Jeronima i Mihovila arkanđela, kao i naše zagovornice BDM. Sveti Mihovile arkanđele, moli za nas! Sveti Jeronime, moli za nas! Sveta Marijo, majko Crkve, moli za nas! Najvjernija Odvjetnice, na braniku stoj čuvaj našu svetu vjeru i hrvatski dom. Amen!
† Želimir, nadbiskup