SVETKOVINA KRISTA KRALJA, Đakonsko ređenje u katedrali sv. Stošije, 21. studenog 2010.
Nadbiskupova homilija
1. Drago mi je što na svetkovinu Krista Kralja u ovoj našoj prvostolnici mogu pozdraviti vas, dragi kandidati za đakonsko ređenje: Slavko, Rolande, Darko i Tomislave. Vi ste razlog ovomu veselju. Vaša molba, ispovijed vjere kao i Izjava pod prisegom da bez ikakve prisile i straha, svjesno i slobodno želite primiti sveti red đakonata, te da su vam poznata prava, dužnosti i poteškoće što iz toga proistječu. Izjavili ste također da shvaćate što je celibat i da ćete tu crkvenu disciplinu do kraja života čuvati nepovrijeđenom. Potpisali ste također i obvezu bezuvjetne poslušnosti zakonitoj crkvenoj vlasti. Sve to ste prekjučer izjavili i obećali uz prisegu da vam Bog pomogne i sveto Evanđelje koje ste svojom rukom dotakli. A maloprije na proziv vašega imena, čuli smo vas kako glasno izjavljujete: ‘Evo me!’. Nisam mogao ne odgovoriti na vaše zamolbe koje ste mi dostavili. U tom vidu i ja ponavljam riječi: Evo me! Evo me, Gospodine, da izvršim ono za što me Crkva ovlastila.
Naši kandidati za đakonat imaju i svoje prezime, roditelje i župu krštenja. Sa Slavkom su danas ovdje majka Dragica i otac Radoslav Ivoš s kćerkom Sandom. Tu je uz Rolanda i njegova majka Mara i otac Ivo s djecom Rovenom i Denisom. Svoga Darka dopratili su njegovi roditelji Mirjana i Branko Marušić sa sinovima Ivanom i Vicom. Svoga sina Tomislava dopratili su Mila i Ivan Planinić s djecom Damirom, Ivanom i Anamarijom. Tu su još i njihovi župnici, rektor i duhovnik iz bogoslovije, kolege, druga rodbina i prijatelji. Sve vas od srca pozdravljam.
2. Ređenje nas uvodi u otajstvo Božjeg plana s ljudima. Ono nas podsjeća na Isusove riječi: “Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i odredih da idete i rod donosite”. Stoga se Crkva u posvetnoj molitvi ređenja obraća Bogu “davaocu časti, djelitelju redova i rasporeditelju službi” neka milostivo pogleda na sluge svoje koji će se posvetiti za službu đakona i neka ih “darom svoje milosti ojača za vjerno vršenje službe”. Obred ređenja pruža prigodu razmišljati o otajstvu Božjeg plana s ljudima.
Ovo ređenje odvija se uz svetkovinu Krista Kralja kojeg Crkva slavi koncem studenoga. Što to znači kad kažemo Isus je naš kralj, i kakvo je njegovo kraljevstvo? U povijesti Izraela čitamo kako su kraljevi bili uvođeni u službu svečanim pomazivanjem, a to je značilo kako su posvećeni u Božje ime upravljati izabranim narodom. U kršćanskoj tradiciji kraljevi su bili krunjeni vjerskim obredom, pa je blagoslovom krune bila blagoslovljena njihova služba za opće dobro naroda. Smisao kraljevske vlasti lijepo je opisan u zavjernici hrvatskog kralja Dimitrija Zvonimira kojega je krunio papinski legat Gebizon godine 1076. u crkvi sv. Petra u Solinu. U toj zavjernici piše: «Ja, Dimitrije, koji se zovem i Zvonimir, obvezujem se da ću krojiti pravdu…, štititi siromahe, udovice i siročad, odrediti zakonito vjenčanje prstenovanjem i svećeničkim blagoslovom, a sklopljenu (ženidbu) neću dopustiti da se razriješi. Protivit ću se prodavanju ljudi, te ću Božjom voljom biti pravedan u svemu ..» (Juraj Kocijanić: Pape i hrvatski narod, Zagreb 1998., str. 261). Kraljevska se, dakle, vlast obavljala sa sviješću odgovor-nosti pred Bogom, a kraljevi su imali biti pravedni zaštitnici onih koji su bili ugroženi. Isticalo se kako će i oni Bogu polagati račun o tomu kako su upravljali povjerenim kraljevstvom.
3. Za koji trenutak pribivat ćemo otajstvenom događaju ređenja. U molitvenom obredu čut ćemo kako je to osobiti Božji dar što za vršenje “svete službe vojuju službenici raspoređeni u tri stupnja”. Dar je Božje Providnosti što su bogoslovi Slavko, Roland, Darko i Tomislav snagom Duha Svetoga svjesno, slobodno i odlučno izrekli maloprije svoj: “Evo me!” Duh Sveti je to milosno počelo i nevidljiva snaga koja Crkvu vodi već dvije tisuće godina. A tajna đakonskog ređenja odvija se njegovom snagom.
Ređenje je protkano određenim gestama i znakovima. Tu je najprije poziv i odgovor, zatim predavanje duhovnih ovlasti, te molitva Crkve i obećanja sa strane kandidata. Gledom na poziv znamo kako on dolazi s Božje strane: Dođi i slijedi me. Poziv je stoga dar neba. Nezaslužena milost. “Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh. Ne boj se, ja sam s tobom“ (Jer 1: 5, 9). A nakon poziva ‘Neka pristupi’ i izgovorenog imena, čuje se odaziv onoga koji se osjeća pozvanim. Poziv je, dakle, osobna stvar pojedinca i ne može se dogoditi po delegaciji. Po imenu sam te pozvao, ti si moj. Poziv je uz to i potpun i trajan. Tvoj sam, Gospodine, cijelim svojim bićem. I kad radim, i kad spavam; i kad hodam i kad se molim. Potpuno i trajno, “in aeternum secundum ordinem Melchisekek”. I nema privatnog i javnog, ili povremenog služenja. Stoga se i pita kandidata prije nego primi ređenje, ‘hoće li se trajno posvetiti službi i čuvati beženstvo kao znak predanja Kristu, a đakonsku službu vršiti ponizno usklađujući svoj život s primjerom Krista Gospodina!
4. U predanju duhovnih ovlasti kod ređenja kandidat postaje “prijenosnikom Božanskog djelovanja” i službenim moliteljem u ime Crkve. Zato on nije više privatna osoba. On je u službi. Crkva se služi njegovim ustima kako bi odala hvalu Bogu. Njegovo je ređenje stoga dar zajednici vjernika, braći, Crkvi i svijetu: “Kao što je mene poslao Otac, tako i ja šaljem vas“. Odazivom, pak, kandidat daje do znanja kako je spreman i voljan to činiti: “Evo me, Gospodine, vršiti volju Tvoju!” Na kraju imamo znakovitu molitvu nebeskoj Crkvi kako bi kandidat ustrajao u svetom pozivu. To je danas naša molitva koju žarko upravljamo Kristu Kralju i nebeskoj zajednici svetaca i blaženika, mučenika i ispovjedalaca, eda bi ređenici imali svaku vrstu krjeposti: iskrenu ljubav, zauzetost za bolesne i siromahe, skromnost u upravljanju i neporočnost duhovne stege, kako bi neograničenim pouzdanjem u Boga, poput Abrahama prolazio svijetom pjevajući sa psalmistom: “U Tebe sam se Gospodine pouzdao; neću se postidjeti dovijeka”.
Stoga vas pozivam, braćo i sestre, sudjelujmo sabrano i pobožno u svetoj liturgiji ređenja ovogodišnjih kandidata. I molimo neka ono bude dar njihove ljubavi bez koristoljublja, uzdarje bez pridržaja, te dar služenja i poslušnosti bez uvjetovanja. Neka Duh Sveti izvede do kraja ono što je započeo na njihovom krštenju kod sv. Šime (Slavko Ivoš, 1964.), u Komušini (Roland Jelić, 1987.), u župi Kraljice mira (Darko Marušić, 1986.), te u župi sv. Ivana Krstitelja na Gradini (Tomislav Planinić, 1980.). I zahvalimo Kristu što nas po svetom Redu i drugim sakramentima čini dionicima svoje božanske naravi. On je, naime, naš pastir, liječnik i svećenik, utjelovljena ljubav Očeva, kralj i središte sviju srdaca. Ispunjeni zahvalnošću zbog ovog milosnog događaja, obraćamo se Kristu pjesmom koju je sročila hrvatska duša: ‘Isuse Kralju, Isuse slavo, vječna Ti hvala beskrajna čast. Slava Ti Kralju, slava Ti Bože. Pred tobom sve je pepeo prah. Dokle smo tvoji tko nam što može, jer ti si nam snaga, ljubav i strah’. Slava Ti, Oče, po Kristu kralju i Gospodinu našemu! Amen!