UVOĐENJE U SLUŽBU ZADARSKOG NADBISKUPA, Zadar, 24. travnja 2010.

Nadbiskupova homilija na Euharistijskom slavlju uvođenja u službu zadarskog nadbikupa

Katedrala sv. Stošije, 24. travnja 2010.

 1. Nekoliko puta sam nazočio liturgijskim svečanostima u ovoj prvostolnici i jedanput predvodio misu za svetkovinu svete Stošije. Danas to činim u ulozi domaćina pa mi je ugodna dužnost i radost sve vas od srca pozdraviti i zahvaliti za vašu nazočnost na liturgijskom obredu svoga uvođenja u službu zadarskog nadbiskupa.

Uzoriti gospodine kardinale Josipe, preuzvišeni apostolski Nuncije Mario Roberto, poštovani Predsjedniče Hrvatske biskupske konferencije nadbiskupe Marine, preuzvišeni oci nadbiskupi i biskupi, mnogopoštovani oci provincijali i sestre provincijalne poglavarice, poštovani izaslanici nadbiskupa i biskupa, braćo svećenici, redovnice i redovnici; poštovani izaslaniče Predsjednika Republike Hrvatske, gospodine Gradonačelniče, gospodine Župane, saborski zastupnici, gradonačelnici i načelnici općina, dragi bogoslovi i sjemeništarci, braćo i sestre u Kristu!

Ovaj znakoviti obred odvija se u ozračju nedjelje Dobroga Pastira, a u svećeničkoj godini koju je papa Benedikt XVI. otvorio povodom 150. obljetnice smrti sv. Ivana Marije Vianneya. Ivanove riječi da je “svećeništvo ljubav Isusova srca” ušle su u Katekizam Katoličke Crkve i pokazuju koliko je arški župnik cijenio sakrament svećeništva. Toliko ga je cijenio da je govorio: “Ako bismo dobro shvatili što je svećenik na zemlji, umrli bismo, ali ne od straha, već od ljubavi…” U toj ljubavi, a u kontekstu

ovog obreda, slušali smo dirljive Petrove izraze naklonosti na obali Tiberijadskog jezera gdje ga Isus pita o njegovoj ljubavi: Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi? Ovo Isusovo pitanje trajna je konstanta našeg svećeničkog poziva, braćo biskupi i svećenici. Odjek Petrova odgovora osobito je aktualan za nas svećenike u ovoj godini koja je u znaku Kristove i svećeničke vjernosti.

Ovo pitanje posebice intenzivno osobno proživljavam, dok preuzimam službu pastira ove časne nadbiskupije. I čujem u srcu njegov odjek: Želimire, voliš li ovu nadbiskupiju, ovaj patnjom i krvlju natopljen komad zadarski zemlje Hrvatske, njezine ljude, Crkvu i povijest? I kao što su Toma, Natanael i sinovi Zebedejevi (Iv 21, 1-2) bili jako znatiželjni što će Petar Isusu odgovoriti, osjećam kako su danas sveta Stošija i drugi sveti zaštitnici ovoga grada uprli svoj pogled i uho prema ovoj propovjedaonici kako bi čuli što ću odgovoriti. Preuzimajući službu pastira ove Crkve Zadarske ponavljam u skromnosti Petrove riječi, pa javno i bez pridržaja velim, da ću svim srcem i dušom svojom voljeti zemlju i ljude u povjerenoj mi nadbiskupiji. Stoga, ponovno izražavam svoj sinovski posluh i ljubav Petrovom nasljedniku Benediktu XVI. koji me prije 40 dana imenovao nadbiskupom nakon nenadane smrti dragog brata Ivana, vrijednog i nezaboravnog pastira ove krajevne Crkve.

Preuzvišeni apostolski Nuncije! Dok ovih dana slušamo o lažnim i neutemeljenim napadima na Svetoga Oca, molim Vas, prenesite mu našu ljubav, poštovanje i molitvenu potporu. To smo mi biskupi i svećenici učinili prošlog tjedna u Zagrebu, s našeg svećeničkog hodočašća na grob blaženog Alojzija Stepinca i sluge Božjega oca Ante Antića. To isto činimo i s ove svečanosti iz katedrale svete Stošije u Zadru.

Svjestan sam da preuzimam nadbiskupiju s bogatom poviješću koja je imala dične pastire, od Feliksa i Donata, do Zmajevića, Pulišića, Garkovića, Oblaka i Prenđe. U sklopu svojih mogućnosti nasljedovati ću njihovu zauzetost i služiti svima kojima sam poslan. Zbog toga mi je potrebna molitva, pomoć i podrška, pa se iznova obraćam vama svećenici, redovnice i redovnici, i zauzeti vjernici laici, obitelji i mladi, stari i bolesni. S psalmistom danas ponavljam: “Evo dolazim, Gospodine, vršiti volju tvoju!” Živo se nadam kako mi neće nedostajati vaša ljubav, poštovanje i molitvena potpora kako bih izvršio poslanje, što mi ga je u svitku životne knjige Svemogući odredio.

2. Nakon što smo čuli Petra kako svome Učitelju odgovara, te svoju ljubav i vjeru ispovijeda, pođimo malo do Efeza i Mileta čuti zanosnog apostola narodâ kako moli i propovijeda. U prvom današnjem čitanju slušali smo Pavlovo oproštajno slovo u Miletu od suradnika koje je poznavao i pozvao u službu, zaredio za đakone, prezbitere i biskupe i s njima proveo tri pune suzne i mučne godine. Sada pak njima, koji su mu bili vjerni prijatelji, mora pružiti ruku na pozdrav i lice na poljubac. U tom oproštaju, koji je pravi biser Novoga zavjeta, Pavao daje očinske savjete suradnicima i pokazuje što je cilj života.

U mislima i sjećanju ovoga trenutka pružam ruku oproštajnog pozdrava svim svećenicima, redovnicima, redovnicama i vjernicima dubrovačke biskupije, u koju me je Providnost poslala prije 20 godina. Dok svima zahvaljujem za suradnju, ljubav i poštovanje, sve ih “povjeravam Bogu i Riječi milosti njegove koja je kadra izgraditi ih i dati im baštinu među svima posvećenima.” Nosit ću trajno u srcu i molitvama Grad s njegovim kamenim mirima i sve ljude tog krajnjeg Juga Lijepe Naše.
Prije samog rastanka u Miletu čuli smo kako Pavao upozorava starješine neka paze na stado koje im je povjereno. A ono nije njihovo vlasništvo, nego u najam dano. Oni nisu birali stado, nego su Duhom Svetim izabrani i poslani. To starješine ne smiju nikada zaboraviti. Pavlove upozorenje o opasnostima izvana i iznutra i danas je aktualno. Zadnjih godina, a osobito ovih posljednjih mjeseci Crkva se našla na udaru mnogih, koji ne štede ni pastire, ni stado. Napadi izvana uvijek su je činili hrabrijom i jačom. Međutim, razarana iznutra, po pojedincima koji su neodgovornim ponašanjem zasjenili ljepotu mističnoga Tijela Kristovog, Crkva mora proći kroz bolno iskustvo čišćenja. No, dok s Papom dijelimo tugu zbog žalosnog ponašanja tih pojedinaca, ne zaboravljamo vjerno i predano služenje tolikih svećenika, redovnika i redovnica, koji nesebičnim životom i nepodjeljenom ljubavlju odgovorno pasu povjereno im stado i izgaraju u radosnom navještanju Evanđelja.

Braćo svećenici, redovnici i redovnice, da bismo do kraja mogli ostati vjerni svojem zvanju i poslanju potičem vas danas, dok preuzimam službu nadglednika povjerenog mi stada Crkve zadarske: Bdijte nad sobom i čuvajte svoje ljudsko dostojanstvo! Bdijte i čuvajte svoju krsnu milost! Budite vjerni svojim svećeničkim i redovničkim obećanjima! Bdijte, molite i vjerni budite!

Kad je papa Benedikt XVI. otvorio Svećeničku godinu, dao joj je naglasak i značenje: Kristova vjernost – svećenička vjernost. Samo vjernošću, ustrajnošću, bdijenjem i molitvom, u duhu Pavlovih preporuka starješinama u Miletu, moći ćemo očuvati čistim lice Crkve, koju Krist sebi steče krvlju svojom.

3. Pavao je ne samo lijepo zborio, nego i lijepo pisao. A puno je toga napisao. Danas smo čuli kratki odlomak iz poslanice Efežanima za koju vele da je ‘pismo zrelosti Pavlove misli’, snažna homilija pashalnog slavlja o otajstvu spasenja u Kristu, a posebice o otajstvu Crkve. Pred tajnom Crkve on se osjeća uzbuđen, zanesen, govori žarom ljubavi i ushita. I sve nas potiče da živimo dostojno svoga kršćanskog poziva. U tom vidu Pavao spominje dva bitna preduvjeta: podnositi jedni druge u ljubavi i truditi se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira!

Na podnošenje jedni drugih u ljubavi smo pozvani svi! Vi, dragi roditelji, koji ste svetim sakramentom ženidbe vezani u narazrješivu zajednicu ljubavi, pozvani ste danas pružati to svjedočanstvo u zajedništvu bračne ljubavi. Ljubeći se uzajamno, otvoreni novom daru života, postajete znakom Božanske ljubavi prema svima nama.

I vi, stari i bolesnici, pozvani ste u strpljivosti podnositi dane osamljenosti i trpljenja. Uprite svoj pogled u nebo i suobličujte se Kristu patniku. Ali i slavnom licu Krista Uskrsnuloga! Tako će vaše patnje postati izvorom blagoslova za Crkvu i za narod.

Za dva tjedna okupit će se ovdje veliki broj mladih. Okupit će se kako bi u zajedništvu vjere i radosti svoje srce otvorili Uskrslom Gospodinu, koji jedini ima “riječi života vječnoga”. Dok već sada izričem svoju dobrodošlicu svima, koji su odlučili pohoditi naš grad i nadbiskupiju našu, potičem sve vas, dragi mladi, s povjerenjem gledajte u život i u svoju budućnost. Ne bojte se izazova, koje svijet i život stavljaju pred vas! Ne bojte se svojih mladenačkih traženja, lutanja i padova! Uskrsli Krist je s vama, sa svima nama! On je pobijedio svijet, zlo i grijeh! Budemo li crpili svoju snagu iz životnih sokova njegovih sakramenata, možemo sigurno i bez straha koračati naprijed. Kad nam korak postane nesiguran, a cilj pred očima manje vidljiv, Uskrsli će nam se pridružiti, kao ono dvojici učenika na putu u Emaus, te svojim svjetlom biti putokaz našem životu.

Draga braćo i sestre! Po krštenju smo postali “rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, narod stečen da naviješta sila djela Onoga koji nas iz tame pozva k divnomu svjetlu svome!” Svakom od nas dana je milost za ispunjenje životne zadaće u svijetu u kojem živimo. Budimo poput prve kršćanske zajednice jednog srca i jedne misli, pružajući svima svjedočanstvo nade koja je u nama! Ugrađujmo sebe i svoje darove u rast Crkve, Tijela Kristova! Stoga, danas svoje oči upravljamo prema Kristu – prijatelju i jedinom otkupitelju čovjeka; prema svetoj Stošiji i drugim zaštitnicima grada i nadbiskupije, moleći njihov zagovor.

A Marija, najvjernija odvjetnica naša i početak svijeta boljega, neka svojim majčinskim zagovorom prati ovo što danas započinjemo u ime Krista Gospodina. Njemu slava i čast u vijeke vjekova. Amen!

Nadbiskupova zahvala na kraju misnog slavlja

 Na kraju ovog euharistijskog slavlja, prije nego zazovemo Božji blagoslov, želio bih uputiti nekoliko zahvalnih riječi!

Ponajprije zahvaljujem dragom Bogu na svim darovima i milostima, koje mi je iskazao za vrijeme biskupskog služenja u Dubrovačkoj biskupiji. U njegove ruke stavljam i svoje korake u ovoj dragoj Zadarskoj nadbiskupiji.

Srdačno zahvaljujem našem uzoritom gospodinu kardinalu Josipu Bozaniću, koji je s još trojicom ovdje nazočnih biskupa, mons. Jurićem, mons. Komaricom i mons. Penzešom, bio nazočan na mom biskupskom ređenju prije 20 godina u Dubrovniku.

Zahvaljujem apostolskom nunciju mons. Mariu Robertu Cassariju, predsjedniku Hrvatske biskupske konferencije mons. Marinu Srakiću, predsjedniku Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine mons. Franji Komarici, te ostaloj subraći u episkopatu, kao i izaslanicima nadbiskupa i biskupa, što su danas bili s nama kako bi mi iskazali svoju solidarnost i blizinu.

Zahvaljujem svim svećenicima iz Dubrovačke biskupije, Zadarske nadbiskupije kao i drugih naših biskupija, na suradnji i molitvenoj potpori. Neka Gospodin obilno izlije na sve vas svoju milost, kako biste ustrajno i bez straha svjedočili ljubav prema vjernicima kojima služite. Redovnicima, redovnicama, bogoslo-

vima i sjemeništarcima zahvaljujem na čestitkama i preporučam se u molitve.

Svojoj sestri Terezi i bratu fra Iliji, te ostaloj rodbini zahvaljujem za njihovu molitvu i podršku, kojima su pratili moje služenje u Dubrovniku. Nadam se da će nastaviti moliti za mene kako bih i ovo svoje poslanje, koje mi Bog po Crkvi povjerava, ostvario u potpunosti.

Svima vama iz društvenog života, koji ste pozvani brinuti se za opće dobro, kao i svim kulturnim i društvenim institucijama Grada Zadra i zadarske županije zahvaljujem na toplim riječima dobrodošlice. Ujedinimo se oko promicanja općeg dobra i svih vrednota u izgradnji društva u kojem živimo.

Posebna pak zahvala mojim najbližim suradnicima u Dubrovačkoj biskupiji i Zadarskoj nadbiskupiji, na čelu s prečasnim Milivojem Bolobanićem, dosadašnjim dijecezanskim upravi-teljem, za sve učinjeno proteklih dana oko organizacije ovoga slavlja. Također zahvaljujem svima koji su na bilo koji način, u bilo kojem programu i slavlju, svih ovih dana uložili svoje sposobnosti i snage da sve ovo protekne u lijepom i dostojanstvenom ozračju. Gospodin neka svima bude nagrada.

Na sve vas koji ste se ovdje okupili, kao i na sve koji nas prate u svojim domovima putem radija i televizije, na ovaj grad i nadbiskupiju našu zazivam Božji blagoslov i njegovu pomoć.