‘Jeziva i slatka smrt’ prigodna je tema u korizmenom vremenu a ususret Velikom tjednu, o kojoj je pred studentima izlagao dr. fra Ante Vučković na Odjelu za filozofiju na Sveučilištu u Zadru u četvrtak 22. ožujka. Dr. Vučković je pojasnio okvir tumačenja smrti između dvije krajnosti – da je jeziva, da je se bojimo i da imamo pravo na smrt koja se naziva slatka. „Smrt je puno puta promijenila svoje lice u tumačenju. Iako se govorilo da smrt sve čini jednakima: bogate, siromašne, roba, slobodnoga, trgovca, kralja, da se smrt ne može podmititi ni produžiti, smrt je ipak različita i ima svoju povijest. Počeli smo sa strahom od smrti i mislimo da imamo pravo na slatku smrt. Smrt dobro oslikava shvaćanje nas samih i smisla života“ rekao je dr. Vučković, podsjetivši da se sve u životu što treba imati snagu, mjeri sa smrću: prijateljstvo (u antici), prava ljubav, ako mogu obećati ljubav do smrti (Ljubav je jaka kao smrt – Pjesma nad pjesmama). Fenomenološki, smrt ništa ne kaže. Ona je nijema, šuti, ništa ne govori. Ne dopušta da imamo vlast nad njom, ona je granica koju pokušavamo probiti.
„Živimo u svijetu u kojem se balansira postojanje straha od smrti i privlačnost smrti. Strahovi koje smrt izaziva su od nestanka, je li moguće da od mene ništa neće ostati, strah od ništavnosti, da smrt sve učini moralno nevrijednim – strah da iza mene ostane loša moralna slika o meni. Zato neki ljudi odu su smrt, jer im je teško izdržati moralnu bezvrijednost. Postoji i strah od krivnje, to se vidi u slučaju samoubojstva. U smrt netko ide zbog suda i osude društva, osjećaja da bi mogao biti odbačen, da će ga povijest osuditi“ rekao je predavač. Motivi povezani uz drugi pol, privlačnost smrti, razmišljanja su poput: konačno ću naći mir, završiti sukob kojeg ne mogu nositi, smrt kao razrješenje svih nesporazuma osobe, bijeg od krivnje, smrt kao odlazak duboki san. Npr. Sokrat pretpostavlja da bi san bez buđenja bio dobitak.
„Dok netko govori o smrti kao snu, još uvijek smo u ideji o životu. Možda ne možemo misliti smrt kao ništavilo. Kao da smrt izmiče i kad joj se hoćemo do kraja otvoriti. Tema smrti Sokratu u zatvoru i obrani, otklanja prijetnju u približavanju smrti“ rekao je dr. Vučković. „Danas je poželjna smrt naravna smrt, shvaćena na predlošku evolucije. Rođen, živi zdravo i ugasi se. Mirno gašenje nakon ispunjenog života. Ali, što je to ispunjen život i mirno gašenje“ upitao je predavač, istaknuvši da bi poželjna smrt bila u krugu obitelji, ljudi koji te vole i poštuju. „Realno, to je iluzija. Realno, živimo u svijetu gdje se ne umire u kućama, nego u bolnicama, staračkim domovima i hospicijima. Nekad je to što tamo dožive, horor za te ljude“ rekao je dr. Vučković.
„Događaju se pomaci u naglasku kad je riječ o smrti. Prije stotinjak godina jedna od najvećih ugroza bila je od nagle i nepripravne smrti, da se osoba nije pripremila, pokajala, ispovjedila. Taj strah je nestao. Ljudi se više pitaju, ima li išta iza smrti. Pitanja o smislu života koja su bila povezivana s vjerom u zagrobni život sada se razdvajaju. Pitanje što je život i koliko vrijedi, najviše odgovora crpilo je iz religiozne sfere. Danas to više nije tako“ rekao je dr. Vučković, dodavši da sada dominiraju izvori holivudske vizije, moći i položaja. Istaknuo je i da je u Katoličkoj Crkvi promijenjena molitva. Prije je glasila, ‘Od nagle i nepripravne smrti, oslobodi nas, Gospodine’, a sada glasi ‘Od smrti vječne, oslobodi nas, Gospodine’.
„Nagla i nepripravna smrt tiče se ovozemaljskog života, a vječna smrt prebacuje naglasak na onu, drugu stranu. Nagla smrt je poželjna i bezbolna. Na Zapadu je ušlo u krv čovjeka da očekujemo bezbolnu smrt. Realnost postaje strah od bolnog umiranja, patnje, ponižavajuće ovisnosti o pomoći drugoga. Ljudi kažu, ‘Najteže bi mi bilo ako bih pao u druge ruke’. Ljudima je teško tražiti pomoć drugih. U individualističkom društvu čovjek hoće svoju neovisnost, sačuvati svoju volju. Čovjeku nije privlačna patnja, osamljenost, umiranje, ovisnost. Nikad nije bilo toliko pomoći za ublažiti bol, kao danas. Bol nije poželjna“ rekao je dr. Vučković. Podsjetio je kako je u antičkim tekstovima opisivano kako se ophoditi s boli, koliko vremena treba da se nauči podnijeti bol, kako se misaono pripremiti da će doći bol, hoće li biti velika ili mala. Danas se opet treba učiti toj tehnici, rekao je predavač.
Dr. Vučković je govorio i reakcijama na smrt, na način da osjetimo bol zbog gubitka voljene osobe. Ljudi se boje iznenadnog gubitka, a nekad se i ne pojavi patnja, ne osjeti se bol prema nekom preminulom. Mislili su da će se pojaviti, ali nije. Jezovita je smrt mladih ljudi, zbog gladi, žeđi, umiranje u mukama. Teško nam je podnijeti mučenje ljudi, a povijest je puna toga.
Naš svijet se susreće i s bezbolnom smrti. To se vezalo uz kvalitetu života. „Ako smo prije mislili da je najvažniji smisao života, danas je važna kvaliteta života. Smisao postaje kvaliteta života. No, ono što ima kvalitetu, može se izgubiti. Znači, kvalitetan život je onaj koji nema patnje. Hoćemo otkloniti, udaljiti patnju. To je jedan od argumenata za eutanaziju. Ako ne možemo otkloniti patnju, uklonimo patnika. U podlozi toga je želja da nema patnje, sentimentalnost, sućut za patnika“ rekao je predavač. A što učiniti kad ne možemo ukloniti patnju, a ona traje dok traje život.
„Sentimentalnost mijenja shvaćanje mene samoga i drugoga. Onaj tko pati i treba pomoć drugoga, sebe doživljava teretom. Javlja se ideja, nije li moja dužnost da se maknem da drugome bude lakše, jer im stvaram veliku patnju. Počinjem to osjećati kao obvezu. Iznutra osjećam krivnju što sam još uvijek tu, da sam teret. Zašto sam tu, ako stvaram drugome patnju? Suvišan sam. Stav sentimentalnosti, sućuti prema drugome, eutanaziju pretvara u dužnost, ne mogućnost. To postaje obveza“ rekao je dr. Vučković, nazivajući to ideologijom nepodnošenja patnje, život u kojem patnja nema smisla. „Nekada na Zapadu, patnja nikad nije bila prepreka smislu. Sada se pak pojavljuje da patnja nema smisla, da je treba izbjeći. Zato je važno otvoriti diskurs kako je važno umjesto o kvaliteti života, govoriti o dostojanstvu života. Ljudsko dostojanstvo je nedodirljivo, ali sentimentalnost je u stanju okupirati dostojanstvo. Tako dostojanstvo patnje postaje argument za slatku smrt“ istaknuo je predavač.
Predavač je spomenuo i iskustva tik do smrti, opisana u brojnoj literaturi. Što god osoba misli o nekom iskustvu, ono je realno kod tih ljudi, rekao je dr. Vučković. Govorio je i kako dolazi do spoja tehnike, života i informatike, što dovodi do utopije zemaljske besmrtnosti, čemu doprinosi i umjetna inteligencija.
Naglasio je i kako je smrt sveprisutna, a ipak realna smrt postaje sve manje prisutna. Paradoks je da u virtualnom svijetu ima puno smrti, u kompjuterskim igrama smrt se prikazuje na svakom koraku, a realnu smrt ne doživljavamo, bježimo od nje. „Smrt sve čini ozbiljnim. Realna smrt nas dotakne. Iskustvo smrti koje imamo je smrt drugoga. Onda je naš život također dodirnut, pogođen, kad doživimo smrt drugoga. Smrt sve čini ozbiljnim. Nemoguće je ismijavati se pred smrću, izrugati se drugome. To rijetko tko čini“ rekao je dr. Vučković. Naglasivši da smo smrtni otkad smo rođeni, potaknuo je da prihvatimo svoju konačnost i smrtnost, kako bismo živjeli autentično. Što se realnije suočimo sa smrću, to je naš život autentičniji.
„Sokratova hrabrost da se susretne sa smrću daje vjerodostojnost njegovom cijelom životu. Kao i Kristova smrt. Smrt unazad daje vjerodostojnost njihovom cjelokupnom životu“ rekao je dr. Vučković. Spomenuo je i kako osjećaj da se približava kraj života kod čovjeka stvara jezu. Boravak u grobu stvara jezu da nema ništa i događa se izručenost drugome, Bogu. „Današnji svijet živi u mentalitetu glatkog dodira svega, kao što prolazimo prstom po mobitelu. U suvremenoj tehnološkoj kulturi vlada glatki dodir ekrana, pa nam se nameće i glatki prijelaz u smrt. A utemeljiteljski akt kršćanstva i spasenja svijeta odvijao se u patnji i podnošenju boli. Svijet promiče ideju da se čovjeka zaštiti i udalji od muke i patnje, a Krist je umro u najvećim mukama. Smrt mi oduzima svaku moju moć. Zapad hoće imati volju i u trenutku kada više ništa nemam. Smrt je podnošenje i gubitak moje moći. Nemoć se nalazi i na početku i na kraju našeg života“ poručio je dr. Vučković.
Dr. Vučkovića je uvodno pozdravila i u diskusiji nakon izlaganja sudjelovala prof. dr. Iris Tićac, šefica Katedre za praktičku i primijenjenu filozofiju na zadarskom sveučilištu.
Ines Grbić