ZADAR, BILI BRIG: MISNO SLAVLJE NA BLAGDAN BL. ALOJZIJA STEPINCA – PROPOVIJED mons. ŽELIMIRA PULJIĆA

Stepinac je poruka istine i dobrote

(2 Mak 7, 7-29; Rim 8, 31-39; Mt 10, 28-33)

1. Slavimo, braćo i sestre, dan kada je mučenik Stepinac blago usnuo u Gospodinu, u Krašiću 10. veljače 1960. Čuli smo nekoliko biblijskih odlomaka koji nas potiču na razmišljanje u prigodi ove časne obljetnice našega kardinala Stepinca. Dirljive su riječi i „udivljenja vrijedne uspomene majke čiji su sinovi bili osuđeni jer nisu htjeli žrtvovati poganskim božanstvima: „Sinko moj, ne boj se krvnika, nego budi dostojan svoje braće..“ Istu poruku o tomu kako se ne treba bojati onih koji ubijaju tijelo, a duha ne mogu, čuli smo u Isusovom govoru apostolima. A u poslanici Rimljanima Pavlao, zaljubljenik Isusa Krista veli: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?“

Malo je koji spis Novoga zavjeta (izuzev evanđelja) imao toliki utjecaj u povijesti Crkve kao poslanica Rimljanima koju nazivaju prvim „teološkim sustavom“. U njoj Pavao povijest čovječanstva dijeli u dva razdoblja: vrijeme prije Krista i poslije Krista. A povijest čovječanstva uglavljuje u dva lika: u Adamu i u Kristu, „novom Adamu“. Prvog Adama  Pavao predstavlja kao ‘rušitelja sklada’, a Krista kao Spasitelja i Otkupitelja po kojem smo i mi postali subaštinici i zajedničari dobara Oca nebeskoga. Pa stoga Pavao kao mahnit dovikuje: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?“ I nabraja sedam gotovo beznadnih stanja koja nas ne mogu od njega rastaviti: nevolja, tjeskoba, progonstvo, glad, golotinja, pogibao, mač. A onda dodaje još deset viših tajanstvenih, nadljudskih sila koje su nemoćne u tom vidu: smrt, život, anđeli, vlasti, sadašnjost, budućnost, sile, dubina i visina, niti ikoji drugi stvor. „Ništa. Ama baš ništa nas ne može rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našemu” (Rim 8, 18).

2. U tom kontekstu gledamo i današnjeg Božjeg junaka Alojzija koga ništa nije moglo slomiti u njegovoj ljubavi prema Kristu i narodu Božjem komu je vjerno služio. I posebice prema Crkvi koju je iz duše volio. Znao je da ona nije proizvod povijesnog slučaja, nego izvorni Božji naum (Ef 5, 22-23). Na Duhove je počela rasti i osvajati svijet. I razvija se, evo, kroz stoljeća sve do naših dana. To se otajstvo jedino vjerom može shvatiti i objaviti. Zato navjestitelji toga otajstva nisu ni znanstvenici, ni filozofi, nego svjedoci što ih Isus izabire i šalje. Zbog toga je Crkva „znak i čuvar transcendentnosti ljudske osobe“ (GS 76) koja je pozvana pružati svijetu dokaze otajstvenog zajedništva. U brojnim povijesnim iskušenjima kada je bila ušutkivana ili isključivana iz javnosti, ograničavana u poslanju ili do krvi progonjena, Crkva je po svojoj hrabroj djeci branila dostojanstvo i slobodu svakoga čovjeka.

Jedan od tih hrabrih njezinih sinova i svijetlih likova naše narodne povijesti bio je blaženi Alojzije Stepinac. Živio je u vrlo teškom i kompleksnom povijesnom vremenu. Bio je nadbiskup u Zagrebu u tri susljedne diktature. Kad je preuzeo upravu zagrebačke crkve, iz Njemačke se širio zadah nacizma i fašizma, a iz Rusije bezbožna ideologija komunizma. Žestoko se protivio i jednoj i drugoj i trećoj ideologiji braneći ljudska i narodna prava. Izložio se opasnostima i radije pošao u tamnicu i u smrt, nego da prihvati odvajanje Katoličke Crkve od Svete Stolice. Stepinčeva hrabrost u tom teškom i mračnom razdoblju bila je izvorom nade za potlačene i ugrožene.

3. O njegovom neslomivom duhu govore „Pisma iz sužanjstva“ u kojima treperi njegova duša. Tako na pr. Piše biskupu Čekadi: „Stavljam Ti toplo na srce, dragi preuzvišeni, da budeš potpuno vedar s obzirom na budućnost naše Crkve. Ako ja umrem ovdje, rado ću položiti svoj život za Boga i Crkvu Katoličku.. Bog bitke nikada ne gubi, rekao sam više puta, a to ponavljam i sada. Neće je izgubiti niti u borbi s Komunističkom partijom Jugoslavije“. Blaženi Alojzije je službu naviještanja Evanđelja ispunio prije svega svojom patnjom za Crkvu, a svoju je poruku vjere zapečatio smrću. Draža mu je bila tamnica negoli sloboda. I to samo zato da bi obranio slobodu Crkve i njezino jedinstvo. Nije se strašio okova kako ne bi bile okovane riječi Evanđelja.

Hrvao se s moćnicima da zaštiti nemoćne. Povijest Crkve i svijeta upisat će ga u niz najhrabrijih biskupa Europe onog tragičnog vremena. Njegova duhovne oporuka najočitije potvrđuje o kakvom se velikanu radi: „Dragi moji vjernici, pod svaku cijenu, pa i uz cijenu istoga života svoga, ostanite vjerni Kristovoj Crkvi, koja ima svoga vrhovnoga pastira Petrova nasljednika! Naši su očevi kroz tolika stoljeća prolili potoke krvi kako bi očuvali sveto blago katoličke vjere i ostali vjerni Kristovoj Crkvi. Nitko neće biti dostojan imena otaca naših, ako dopusti da ga netko otrgne od pećine na kojoj je Krist sazidao Crkvu svoju’, poručuje blaženi Stepinac i nastavlja ‘ukoliko netko među vama, laik ili svećenik, bude i na časak kolebao u ovoj točki, neka mu kuća bude daleko od vaše“!

4. Čini se kako danas nema onako opakih ideologija koje su stoljećima zavodile ili plašile ljude. Ali, ima drugih opasnosti, stupica i zavođenja kojima smo izloženi, pa su riječi blaženoga Alojzija uvijek aktualne. Posebice u obrani kršćanske antropologije koja je danas ugrožena. Stoga su vrlo suvremene njegove propovijedi, poruke i pouke. Stepinac je zapravo poruka Istine i dobrote. On nas i danas sa svoga groba u zagrebačkoj katedrali uči kako ljubiti Boga i čovjeka. A na taj grob rado dolaze mladi, odrasli i stari; radnici, zemljoradnici, intelektualci; svećenici, redovnici, te biskupi iz domovine i svijeta. Tamo su prema vlastitoj želji hodočastili i sveti Ivan Pavao II. i papa Benedikt XVI.

Stepinčevim primjerom potaknuti učimo kako vjerovati i poput njega biti mirotvorci i mironosci u svijetu. A on nas svojom oporukom poziva: „Predragi sinci, ljubite se među sobno! Vazda se bratski ljubite! Budite jedno srce i jedna duša!“  Učimo, braćo i sestre, kako se družiti s Isusom u molitvi i euharistiji. Samo tako rast će naša kršćanska, obiteljske, župna i crkvena svijest i odgovornost koju nam je Bog povjerio na našem krštenju. Hranimo se Božjom riječju i ne umarajmo se pružati svojom vjerom i dosljednošću „’razloge nade koja je u nama“ (1 Pet 3, 15). Hranimo se posebice tijelom Isusa Krista koji je pravo i istinsko „svjetlo naroda“ (LG 1). On je, naime, jedini otkupitelj čovjeka. On nosi ključeve povijesti. Njegova su vremena i vjekovi. Njemu slava u vijeke vjekova. Amen

†  Želimir Puljić, nadbiskup zadarski

Bili Brig, 10. veljače 2018.