ODLUKA EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA EU (17. 05. 2017. (EU-2017/864)
o Europskoj godini kulturne baštine (2018.)
http://www.min-kulture.hr/userdocsimages/Bastina/eu%20godina/CELEX_32017D0864_HR_TXT.pdf
- Ideali, načela i vrijednosti ugrađeni u kulturnu baštinu Europe, a u preambuli Ugovora o Europskoj uniji (UEU) navodi da su potpisnici „nadahnuti kulturnim, vjerskim i humanističkim nasljeđem Europe”.
- Kulturnu baštinu treba smatrati zajedničkim resursom i zajedničkim dobrom koje se čuva za buduće naraštaje. Stoga je briga za kulturnu baštinu zajednička odgovornost svih dionika. (4)
- Kulturna baština od velike je važnosti za europsko društvo s kulturnog, okolišnog, društvenog i gospodarskog gledišta, pa je upravljanje kulturnom baštinom strateški izbor za 21. stoljeće. (5)
- Kulturna baština nastajala je stoljećima interakcijom između kulturnih izričaja raznih civilizacija koje su naseljavale Europu. (8)
- S obzirom da su ciljevi Odluke potaknuti razmjenu i vrednovanje kulturne baštine Europe, podići svijest o zajedničkoj povijesti i vrijednostima te osnažiti osjećaj pripadanja zajedničkom europskom prostoru.. (25)
donosi se odluka:
Godina 2018. proglašava se „Europskom godinom kulturne baštine” s ciljem „promicanja kulturne baštine kao izvora nadahnuća za suvremeno stvaralaštvo, obogaćivanje i interakciju, te podizanje svijesti o važnosti europske kulturne baštine kroz programe obrazovanja i cjeloživotnog učenja, s usmjerenjem na djecu, mlade i sve do kojih se može doprijeti.
Strasbourg, 17. svibnja 2017.
Za EU Parlament: Predsjednik A. Tajani
Za Vijeće EU: Predsjednik C. Abela
***
Razmišljanje o kulturi započinju od čovjeka
1. Odluka europskog parlamenta 2018. godinu proglasiti „Europskom godinom kulturne baštine“ dobra je prigoda razmisliti o čovjeku kao „stvaratelju kulture“. U tomu nam mogu pomoći dvojica velikih papa, Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. Poslužit ću se ovdje riječima Ivana Pavla II. koji je tijekom svoga dugogodišnjega pontifikata imao dosta homilija, predavanja i drugih tekstova u kojima je obrađivao odnos čovjeka i kulture. U tom vidu on postavlja pitanje „čime se može odrediti i kojom mjerom izmjeriti čovjeka? Jesu li fizičke sile, osjećaji, inteligencija ti koji ga određuju? Na Sveučilištu (13. 06. 1979.) u Poljskoj odgovorio: „Čovjeka treba mjeriti središnjom mjerom svijesti i savjesti“. Takvim opisom i definicijom Ivan Pavao II. distancira se od svih ideologija koje svoja razmišljanja o čovjeku započinju od slika stvorenih putem socijalnih, povijesnih, kulturnih, materijalnih ili političkih uvjetovanosti..
Povezano s time on navodi i „bitne dimenzije kulture“, pa veli da je „čovjek jedini ontološki subjekt kulture, a i njezin jedini objekt i svrha. Jer, kultura je ono po čemu čovjek kao čovjek postaje višim čovjekom“. On je, dakle, subjekt kulture, ali ne samo kao obični proizvođač ili potrošač. On je mjera, svrha i forma kulture. A kultura je specifičan način ljudskog bitka i postojanja. U tom vidu dvije su bitne dimenzije kulture: sloboda i cjelovitost. „Autentična kultura (duha) jest kultura slobode koja izvire iz dubina duha, iz bistrine uma i iz nesebične ljubavi, te izvan slobode ne može biti ni kulture“, tvrdi Ivan Pavao II. Druga dimenzija i uvjet razvoja ispravne kulture jest njezina cjelovitost u kojoj se gleda na čovjeka u svim njegovim sposobnostima i izražajnostima: na području duha i tije1a, na polju ljudskoga i božanskoga. Jer, kultura nije niti sam duh, niti samo tijelo; a ni sama individualnost, kao niti sama socijalnost“. Cjelovitost stoga vapi za transcendencijom jer u čovjeku „drijema izvanpovijesni elemenat koji je izvorom njegove ljudskosti“.
2. Znamo kako je stoljećima religiozna dimenzija bila opisivana „nezrelim stanjem ljudskoga duha“, ili „predznanstvenim mentalitetom“, da bi u ozračju „znanstvenog ateizma“ bila proglašena „opijumom naroda“ (Marx) i „opsesivnom neurozom“ (Freud). Borba za emancipaciju čovjeka od religiozne dimenzije rodila je totalitarne ideološke, ekonomske i političke sustave u kojima se čovjek utopio ili „postao dijelom materije ili anonimnim građaninom ovozemaljskog grada“. Stoga je Ivan Pavao II. smatrao da je obrana religiozne dimenzije zapravo obrana slobode i savjesti, a „religija matrica autentične kulture“. Povreda pak „ljudske savjesti i otvorenosti transcendenciji, najveći je zločin kojim se može uprljati neki ideološki sustav“, pisao je Ivan Pavao II. U tom vidu on je predviđao kako će se „obnova kulture dogoditi samo kad se znanstvena misao i snaga vjere udruže u traženju istine koju je Bog objavio čovjeku“. Kršćanstvo zato predstavlja povijesnu mogućnost ostvarenja autentične kulture i od samih početaka kršćanstvo je prostor kulture.
Dvije su stvari koje je Ivan Pavao II. posebice isticao kao „sredstva u obnovi kulture“, a to je razum i znanost. Razum je zadnjih nekoliko stoljeća prikazivan kao „autonomna i samodostatna ljudska sposobnost“ kojom se opravdavalo „odvajanje od Boga i prekid s religioznim životnim dinamizmom. I došlo se do jednadžbe u kojoj se „religiju izjednačilo s iracionalnošću“, a nasuprot tomu isticalo se razum, znanost i znanstvena dostignuća. Danas smo, međutim, svjedoci kako povjerenje u razum opada zbog toga što je upravo ljudski razum „stvorio čudovišne grozote straha“, a društvo nošeno dostignućima tehnike i znanja nije postalo „zemaljskim rajem“ kako je obećavalo, već prostorom neizvjesnosti, nasilja i nepovjerenja. Zbog toga se Ivan Pavao II. nije umarao govoriti kako razum može doći do istine i ostvariti silan potencijal svojih mogućnosti samo uz „uvjet da prihvati zagrljaj s vjerom“ (Sveučilištu u Quebecku 9. rujna 1984).
3. Nepovjerenje prema razumu odrazilo se na područje znanosti. Jer, iako sve više postaje gospodarom prirode, postoji stvarna i vidljiva opasnost postati predmetom manipulacije i samouništenja. Stoga Ivan Pavao II. postavlja temeljno pitanje: „Postaje li čovjek kao čovjek, u sklopu napretka uistinu boljim, duhovno zrelijim, svjesnijim dostojanstva svoje ljudske naravi, odgovornijim i otvorenijim prema drugima, osobito prema onima koji su slabiji i potrebniji pomoći?!“ Odgovor na ovo pitanje obeshrabruje jer svjedoci smo teoretskih i praktičnih društvenih zahvata kojima se programatski „u ime čovjeka radi protiv čovjeka“, protiv njegove savjesti i slobode. I ne treba se onda čuditi što ljudi gube povjerenje u znanost i tehniku. „Gdje su danas svečani proglasi pozitivizma koji je obećavao neograničene prostore napretka i blagostanja? Gdje su iščezle nade čovjeka koji bi nakon Božje smrti vlastitim silama pobijedio zlo i druge nedaće“, pitao se Ivan Pavao II.
Tragični događaji strašnih ratova i sukoba koji su iskrvarili tlo Evrope; pojava totalitarnih i diktatorskih režima koji su zanijekali ili još niječu slobodu i druga temeljna ljudska prava; sumnje i rezerve u svezi s napretkom i progresom.., kao i fatalni epilog filozofsko-kulturnih strujanja i pokreta koji su se zatvorili transcendenciji. Sve to nije „oslobodilo evropskoga čovjeka, već ga je gurnulo u skepsu i relativizam, nihilizam i egzistencijalnu tjeskobu“. I dogodilo se da čovjek, tvorac napretka otkriva u tom gigantskom progresu izvor vlastite opasnosti, a u srcu znanosti i tehnike mogućnost samouništenja. U tom vidu sveti je Ivan Pavao neumorno ponavljao kako će se preobrazba čovjeka, znanosti i kulture dogoditi samo ako se udruže razum i vjera, znanost i etika. Nadati se kako će i Crkva u Europskoj godini kulturne baštine (2018.) moći ponuditi svoje silno blago baštinjeno i stvarano stoljećima, te pokazati put obnove kršćanske kulture koja se ima dogoditi kada „razum zagrli vjeru, a znanost krene u svoje znanstvene pustolovine pod ruku s etikom“, lijepo je i slikovito zborio Veliki Ivan Pavao II.
† Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Na skupštini svećenika Zadarske nadbiskupije,
- veljače 2018. godine