1. Nakon izvješća o Isusovom rođenju, poklonstvu pastira i jučer dolasku trojica mudraca, kraljeva, evo, danas na obali rijeke Jordana gledamo Isusa kako ga nebo objavljuje izraelskom narodu. Izlazi na javnu scenu nakon što je napustio Nazaret. Nalazimo ga u neobičnom okružju kod Ivana Krstiteljem pred kojim se okupilo mnoštvo ljudi, koji „bijahu u iščekivanju“ (Lk 3, 15). Dolazi, naime, Onaj koji će „krstiti Duhom Svetim i ognjem“ (Lk 3, 16). A, evo, danas i on stoji u redu kao i ostali čeka da ga Ivan krsti. I dok uronjen u molitvi izlazi iz vode, nebesa se otvaraju uz riječi: „Ti si Sin moj, u tebi mi sva milina!“
To je trenutak kojeg su stoljeća iščekivala, a prorok Izaija ovako formulirao: „Neka se razderu nebesa“ i siđe onaj koga čekamo (Iz 64, 1). I mi smo u došašću molili i pjevali: „Padaj s neba roso sveta, padaj s rajske visine..“ I, evo, danas čusmo potvrdu: Stigao je Mesija, ljubljeni Sin Božji. Zbog toga se i veli kako u krštenju započinje radosna i uzvišena avantura svakoga krštenika. A u krštenju, koje je „sakrament novoga rođenja“, uočljive su dvije stvarnosti: Jedna je vidljiva i dostupna našem vidu, sluhu i opipu, a to su formula obreda i sveta voda. Druga je izvan dosega našeg iskustva i odnosi se na milost i djelovanje Duha Svetoga. Zbog toga se u teologiji veli da su „sakramenti vidljivi znakovi nevidljive milosti i Božje ljubavi i prisutnosti“.
2. Riječ „sakrament“ dolazi iz latinskoga i znači što i grčka riječ „mysterion“ „sveta tajna“ ili „otajstvo“. Ima, naime, u životu puno nepoznatih stvari, tajni. Neke od njih ljudi istraživanjem otkriju, pa ih onda zovu znanstvenim otkrićima. Ali, uvijek ostaje puno „tajnovitih stvari“ za koje znamo, vidimo i osjećamo da su tu, prisutne su u nama i među ljudima. No, svjesni smo kako ih nikad nećemo do kraja razotkriti, kao npr. dobrotu ili zloću srca, mržnju, ljubav, prijateljstvo i slično. To su stvarnosti koje su živo prisutne, a neistražive. Nosimo ih u sebi, a izričemo tek u nekim trenutcima: riječima, činima, gestama, znakovima, ili simbolima. Prijateljstvo npr. pokazujemo stiskom ruke, pismom, posjetom ili nečim sličnim kada želimo očitovati svoju naklonost i pažnju. Poklonjeni dar, knjiga ili buket cvijeća napr. nije prijateljstvo ili ljubav. Ono se samo u tom činu prepoznaje, otkriva, izriče i događa. I Bog ima svojih „tajna i znakova“ preko kojih se ljudima čini vidljivim i prepoznatljivim.
To nalazimo u prvim izričajima biblijske vjere. „Mojsije, idi reci mome narodu“, govori Jahve, a Mojsije zbunjen veli: „A tko si ti, da im znam priopćiti?“ „Ja sam onaj koji jesam (Jahve)“. Iako je Bog nedohvatljiv i neizreciv, njegovu „otajstvenu prisutnost“ prepoznajemo u njegovim čudesnim djelima spasenja. „Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima. Konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu”, bilježi pisac poslanice Hebrejima (1,1-2).
3. Svetkovina Isusovog krštenja, koju danas liturgijski obilježavamo sjeća nas i našega krštenja koji je prvi i temeljni sakrament Crkve, ili kako to teolozi znaju reći: „vrata kroz koja se ulazi u Kristovu zajednicu“. On je, naime, rekao: „Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se“, a Nikodemu je tumačio kako se čovjek mora „preporoditi i roditi odozgor, po vodi i Duhu Svetom“. Po krštenju se nastavljaju spasenjska Božja djela iz prošlosti, kao što su napr.: spasenje Noe i njegove obitelji pred općim potopom, spasenje Izraela iz Egipta prelaskom preko Crvenog mora, uvođenje Izraela u Obećanu zemlju preko vode rijeke Jordana. Na Mali Uskrs prije tri godine krstio sam u ovoj crkvi troje djece: Kristijana peto dijete obitelji Darije i Josipa Birkić, Emanuela kao šesto dijete u obitelji Zrinke i Vedrana Frakina i Dominika kao sedmo dijete u obitelji Katarine i Denisa Pleslića. Evo, me, opet među vama zbog krštenja Marije Rafaele koja je sedmo dijete u obitelji Zrinke i Vedrana Frakin.
Čestitam i radujem se što ću doskora malu Mariju Rafaelu sakramentom svetoga krštenja pridružiti velikoj obitelji sv. Ivana Krstitelja. Znakom vode Bog pokazuje da izbavlja svoje odabranike od ropstva i propasti i dariva im novi život „odozgor“. Krštenjem, naime, postajemo slični i „suobličeni Kristu“; slični u njegovoj smrti, ukopu i uskrsnuću. U tom vidu kršćani su od davnina krštenje svečano slavili najradije u vazmenoj noći između Velike subote i Uskrsa, kad Crkva slavi Kristov vazam (pashu). tj. njegov prijelaz s ovog svijeta k Ocu po smrti i uskrsnuću. Neka nam krštenje male Marije Rafaele bude prigoda zahvaliti Bogu što smo i mi postali „rod izabrani, kraljevsko svećenstvo da naviješta silna djela onoga koji nas iz tame pozva u divno svjetlo svoje“. Njemu slava u vijeke vjekova. Amen.
†? Želimir Puljić, nadbiskup
Župa sv. Ivana Krstitelja, 7. siječnja 2018.