Zadarski nadbiskup Želimir Puljić predvodio je svečano misno slavlje na blagdan Krštenja Gospodinova u nedjelju 7. siječnja u župnoj crkvi Rođenja sv. Ivana Krstitelja u Zadru, za vrijeme kojeg je krstio Mariju Rafaelu, sedmo dijete u obitelji Zrinke i Vedrana Frakin. Nadbiskup je podsjetio kako je u toj župnoj crkvi prije tri godine na Mali Uskrs krstio troje djece: Kristijana, peto dijete u obitelji Darije i Josipa Birkić, Emanuela, šesto dijete Zrinke i Vedrana Frakina i Dominika, sedmo dijete Katarine i Denisa Pleslića. „Svetkovina Isusovog krštenja sjeća nas i našeg krštenja koji je prvi i temeljni sakrament Crkve, vrata kroz koja se ulazi u Kristovu zajednicu. Krist je rekao ‘Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se’, a Nikodemu je tumačio kako se čovjek mora ‘preporoditi i roditi odozgor, po vodi i Duhu Svetom’. Po krštenju se nastavljaju spasenjska Božja djela iz prošlosti, kao što su spasenje Noe i njegove obitelji pred općim potopom, spasenje Izraela iz Egipta prelaskom preko Crvenog mora, uvođenje Izraela u Obećanu zemlju preko vode rijeke Jordana“ rekao je mons. Puljić u propovijedi, istaknuvši kako „znakom vode Bog pokazuje da izbavlja svoje odabranike od ropstva i propasti i dariva im novi život odozgor“. „Krštenjem postajemo slični Kristu u njegovoj smrti, ukopu i uskrsnuću. U tom vidu, kršćani su od davnina krštenje svečano slavili najradije u vazmenoj noći između Velike subote i Uskrsa, kad Crkva slavi Kristov vazam, pashu, tj. njegov prijelaz s ovog svijeta k Ocu po smrti i uskrsnuću“ rekao je nadbiskup. Bog je nedohvatljiv i neizreciv, no njegovu otajstvenu prisutnost prepoznajemo u njegovim čudesnim djelima spasenja, istaknuo je mons. Puljić, dodavši da u krštenju započinje uzvišena avantura krštenika. „U krštenju koje je sakrament novog rođenja uočljive su dvije stvarnosti: jedna je vidljiva i dostupna našem vidu, sluhu i opipu, a to su formula obreda i sveta voda. Druga je izvan dosega našeg iskustva i odnosi se na milost i djelovanje Duha Svetoga. Zbog toga se u teologiji kaže da su ‘sakramenti vidljivi znakovi nevidljive milosti i Božje ljubavi i prisutnosti’. Bog ima svojih tajna i znakova preko kojih se ljudima čini vidljivim i prepoznatljivim“ rekao je nadbiskup.
Na nedjelju Gospodinova krštenja razmatramo kako Isusa na obali rijeke Jordana nebo objavljuje Izraelskom narodu. Isus izlazi na javnu scenu nakon što je napustio Nazaret. Nalazi se kod Ivana Krstitelja pred kojim se okupilo mnoštvo ljudi koji ‘bijahu u iščekivanju’ (Lk 3, 15). „Dolazi Onaj koji će ‘krstiti Duhom Svetim i ognjem’ (Lk 3, 16). No i Isus stoji u redu kao i ostali, čeka da ga Ivan krsti. Dok uronjen u molitvi izlazi iz vode, nebesa se otvaraju uz riječi: ‘Ti si Sin moj, u tebi mi sva milina!’“ rekao je nadbiskup. Podsjetio je da riječ sakrament dolazi iz latinskoga, a znači što i grčka riječ mysterion, sveta tajna ili otajstvo. „U životu postoji puno nepoznatih stvari, tajni. Neke koje ljudi otkriju istraživanjem zovu se znanstvena otkrića. Ali ostaje puno tajnovitih stvari za koje znamo, vidimo i osjećamo da su tu, prisutne su u nama i među ljudima. No, nikad ih nećemo do kraja razotkriti: dobrotu i zloću srca, mržnju, ljubav, prijateljstvo. Te stvarnosti nosimo u sebi, a izričemo riječima, činima, gestama, znakovima ili simbolima“ rekao je nadbiskup, navodeći primjer kako prijateljstvo pokazujemo stiskom ruke, pismom, posjetom, kad želimo očitovati naklonost i pažnju. No, poklonjeni dar, knjiga ili buket cvijeća nisu prijateljstvo ili ljubav, nego se u tom činu prepoznaju, otkrivaju, izriču, događaju.
Ines Grbić