Dragi svećenici, braćo i sestre u Kristu!
1. Vijest o presudi hrvatskim generalima iz Bosne i Hercegovine duboko je potresla Hrvate u BiH, kao i žitelje diljem Hrvatske koja je od početka podržavala osnivanje tog međunarodnoga sudišta, jer je bila izložena nemilosrdnoj agresiji Jugoslavenske vojske i srpskih paravojnih formacija. No, na kao što znamo na tom sudištu događali su se veliki „politički lomovi“ jer, ono je osnovano da bude „u službi politike“. A kao „politička ustanova s određenim ciljevima“, kako piše u „Haaškoj formuli“ (V. Starešina) stjecalo se dojam kako se Hrvatsku „haaškim sudom ucjenjivalo“ i vršilo pritisak. Razumljivo je onda zašto je pokojni kardinal Franjo Kuharić savjetovao odgovornima u javnom životu neka se ni pred kim „ne klanjaju i ne daju ucjenjivati“. Ni kreditima, ni obećanjima, ni ulaskom u EU. „Sloboda se ne prodaje ni za kakvo blago“, ostavili su nam stari Dubrovčani trajnu opomenu u kamenu.
Nije stoga bez temelja Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti priopćila da je „presuda Haaškog suda šestorici Hrvata iz BiH nepravedna, da nije utemeljena na povijesnim činjenicama i neće pridonijeti pomirenju, te da u ratnim događanjima u BiH s hrvatske strane nije postojao udruženi zločinački pothvat“ (Hina, 29.11.2017.). A to je znanstveno pokazao i ustavni sudac Mate Arlović knjigom „Hrvatska Zajednica Herceg Bosna“ u kojoj dokazuje kako je njezino osnivanje bilo „utemeljeno na člancima Ustava Socijalističke Republike BiH radi obrane svojih mjesta i ognjišta i pružanja otpora srpskom naoružanom agresoru“. Arlović uz to razrađuje, pravno dokazuje, otklanja i pobija optužba da je Republika Hrvatska s vodstvom Hrvata iz BiH bila povezana „u udruženi zločinački poduhvat radi pripajanja dijela BiH Hrvatskoj“. Posebice znanstvenim argumentima obara neutemeljenu tezu da su „Milošević i Tuđman dogovorili podjelu Bosne i Hercegovine“. Tu tezu, nažalost, još uvijek ponavljaju nositelji velikosrpske politike, kao i neki ugledni predstavnici muslimana, Bošnjaka. A nasjedaju joj i neki hrvatski javni djelatnici i novinari koji „imaju problema što se Hrvatska oslobodila“. Jer, oni je nisu ni željeli, ni sanjali; a kamo li za nju se borili i od agresije branili.
2. Razumjet ćete stoga što sam na vijest o oslobađajućoj presudi Anti Gotovini i Mladenu Markaču, uskliknuo „punim plućima“ (16. studenog 2012.): „Raduj se, zemljo Hrvatska, jer ovom oslobađajućom presudom završava tvoja dugogodišnja muka u ratu i teškom poratnom vremenu. Ovim činom konačno je završen obrambeni rat u Hrvatskoj”. No, pri tomu sam naglasio kako „bitka za istinu, pravdu i slobodu na Haaškom tribunalu nije završena“. To se, evo, obistinilo ovom presudom šestorici Hrvata iz BiH. Neugodno nas je zatekla presuda koja ne počiva na „povijesnim činjenicama“, već na političkim motivima i razlozima izjednačavanja krivnje i ne definiranja razlike između agresora i žrtve. U tom vidu osjećam kako nam je sada potrebno mirno, dostojanstveno i hrabro nastaviti svjedočiti za istinu. A uz to još jače osobno i zajednički usrdno se Bogu moliti. Kao što smo činili u tijeku rata i agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, kada smo žarko sklapali ruke i čvrsto se držali zajedno.
Tada smo, naime, usprkos ogromnih patnji i stradanja imali visoki stupanj povjerenja i zajedništva, suradnje i solidarnosti. To je bilo okrunjeno slobodom i nezavisnošću zemlje, iako su se tomu protivili brojni svjetski političari. Tomu su najviše doprinijeli naši branitelji i generali, brojni vjernici svojim molitvama i svećenici utješnim riječima, sakramentima, te karitativnom i duhovnom potporom. I sada kao vjernici imamo pravo i obvezu moliti se i boriti za pravdu i istinu. Preporučimo stoga u molitve uznike Hrvate u Haagu s njihovim obiteljima. Sjetimo se posebice pokojnoga generala Slobodana Praljka i njegove obitelji. Uključimo u molitve sve ranjene, nestale i ponižene diljem Bosne i Hercegovine i svijeta. Neka Gospodar povijesti i ljudskih sudbina daruje svoju pomoć i utjehu svima koji pate i trpe zbog nepravde, te svim progonjenima diljem svijeta udijeli pravi mir srca koji on jedino darovati može.
† Želimir Puljić, nadbiskup zadarski