Svi sveti mučenici i blaženici Gospodnji, molite za nas!
1. U današnjem evanđelju Isus prekorava farizeje što ne žive onako kako naučavaju. On nas na taj način poučava kako njega slijediti. On, naime, ne voli umišljene učitelje koji se razmeću pobožnošću i traže neka im drugi iskazuju poštovanje. Zbog toga zove i potiče svoje učenike, onda i sada, neka budu veliki u služenju braći i sestrama u njihovim potrebama. A liturgija Riječi i službe podsjeća nas uvijek da se naša „veličina ne očituje u vladanju, nego u služenju“. Upravo onako kako je činio naš Gospodin Isus Krist koji je sebe predao za naše spasenje. U današnjem odlomku iz poslanice Solunjanima Pavao podsjeća svoje čitatelje kako se on ponašao među njima. Jednom rečenicom on opisuje sebe kao misionara koji im je „predao evanđelje Božje, ali i samoga sebe u trudu i naporu“; poput majke koja hrani i njeguje svoju djecu. A gledom na njihov međuodnos Isus jasno veli: “Najveći među vama neka vam bude poslužitelj” (Mt 23,1-12). Božji predstavnici, dakle, ne smiju zauzimati Božje mjesto u životu vjernika. Budući da postoji trajna opasnost da poglavari, kako vjerske tako i civilne službe, podlegnu bolesnoj ambicioznosti, Isus potiče i veli “najveći među vama neka vam bude poslužitelj, jer tko se uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen”. Zbog toga Crkva trajno moli Isusa, Dobroga Pastira, neka nam daruje dobre građanske i vjerske poglavare koji će biti u službi općeg dobra Crkve i naroda. Jedan od takvih božjih službenika je i blaženi fra Serafin Kodić koga se danas posebice spominjemo.
2. Njega je pročelnik Kongregacije za proglašenje svetih i blaženih ubrojio skupa s don Antonom Muzićem među 38 albanskih mučenika, u katedrali u Skadru, na današnji dan prošle godine (5. XI. 2016.). Među njima su bili dvojica biskupa, 21 svećenik, sedam franjevaca, tri isusovca, četiri laika i jedan sjemeništarac. Lijepo je bilo nazočiti tom znakovitom događaju u zemlji u kojoj je puno ljudi stradalo zbog vjere. Svečanost je bila u katedrali koja je u doba komunizma bila pretvorena u sportsku dvoranu gdje su komunisti održavali svoje političke mitinge i govorili o „opasnosti vjere od čega treba ljude osloboditi“. Zbog toga je svečanost proglašenja blaženih mučenika toga dana „mirisala ozračjem slave i uskrsnuća“, kao nagrada za sve one patnje koje su vjernici podnijeli za Isusa Krista. A sve je započelo polovicom prošlog XX. stoljeća. Zanimljivo je danas čitati homilije i zapise Božjih služitelja iz toga vrfemena. Tako je don Zadej, svećenik male župe na obali Skadarskog jezera, ovako zborio 16. kolovoza 1944. uz svečanosti svetoga Roka; tada je okupljenima, posebice mladima rekao: „Imam samo par riječi danas kazati svima, a posebice vama mladi: Crni oblaci, koji nose crvenu ideologiju primiče se k nama, a njihova je namjera obrušiti se na vas. A vi nećete moći ništa drugo činiti osim trpjeti njezina zla, između ostaloga i nijekanje Boga“. On je ovo izgovorio tri mjeseca prije komunističke okupacije, a sedam mjeseci prije nego su ga komunisti strijeljali 25. ožujka 1945. To je unijelo puno straha, ne samo u grad Skadar, već u čitavu tada komunizmom okupiranu Albaniju.
3. Tako je zapravo započelo progonstvo kršćana, a među prvi činima kominističkih vlasti bila je zabrana ulaska apostolskom nunciju mons. Nigrisu koji se morao vratiti u Rim. Enver Hodža je zatim pozvao skadarskog metropolitu mons. Gaspera Thacia i biskupa Sappe mons. Vincenca Prenushia kako bi ih nagovorio neka se odvoje od Svete Stolice. Sličnu je ponudu svojevremeno učinio i Tito našem blaženom Alojziju Stepincu. Obojica su to glatko odbili, pa su bili strijeljani. Nakon nekog vremena Hodža je istu stvar pokušao s biskupom mons. Franom Gjinijem koji mu je također odgovorio kako „nikada neće odvojiti svoje stado od Svete Stolice“. Zbog toga je 18. ožujka 1945. komunistička partija okupila sve svećenike i zatražila neka napuste svoje zvanje. Budući da nijedan od nazočnih nije prihvatio tu ponudu, uslijedila su hapšenja, mučenja i ubijanja.
Uz hapšenje i progon svećenika rušilo se zvonike, a samostane i crkve pretvaralo se u javne prostore, poput sportskih dvorana, magazina ili pak štala i torova za stoku. Među stradalima našao se i mladi sjemeništarac Marko Ćuni za koga su našli u zapisniku tajne službe kako je prije samoga strijeljanja izgovorio dvije znakovite rečenice: Živio Krist Kralj; oprostimo našim neprijateljima!“ Strijeljali su ga 9. rujna 1946. s trojicom uglednih pastira, mons. Volajom, Dedom i Lacom, te s franjevačkim provincijalom Prennushijem i gvardijanom samostana u Skadru fra Ciprianom. Gvardijana su lažno optužili da je skrivao oružje iza oltara svetoga Ante, a onda oduzeli samostan i pretvorili ga u zatvor gdje je svojevremeno znalo biti i do 700 zatvorenika uglavnom radi „vjerskih razloga“.
4. Kad je Albanija šezdesetih godina prošlog stoljeća prekinula diplomatske veze s Rusijom, vezala se uz Kinu, pa su počele još strože kontrole onih koji su pokazivali znakove vjere. Pod utjecajem Kine Enver Hodža je u veljači 1967. najavio „kulturnu revoluciju“ koja je bila uperena protiv „tradicije i vjerskih običaja“. Taj njegov plan pretvorio je slijedećih godina albansku zemlju u prostor pravoga pakla. Zatvarane su crkve i džamije, a na vratima su vješani programe spomenute revolucije. A zaduženi skojevci i pioniri obilazili su kuće da vide imaju li ljudi u svojim domovima križeve ili svete slike. O Uskrsu bi kontrolirali ima li još onih koji farbaju jaja, ili pak o Božiću pripremaju kolače. A u tom poslu znali su se služiti i djecom pojedinih obitelji da im dojavljuje sve što ih je interesiralo iz vjerskoga života.
Komunistička diktatura je zanijekala ljudsko dostojanstvo i okomila se na religiju i sve koji vjeruju. Bila je to ideologija za koju se slobodno može reći đavolskoga nadahnuća. U igri je bilo istrjebljivanje vjere a posebice u krilu Katoličke Crkve. Vrhunac toga perverznog sustava u Albaniji zbio se 1976, kada je država proglasila da je po ustavu „ateistička zemlja“ u kojoj je „zabranjeno bilo kakvo vjerničko udruživanje“. Dobro je ovdje spomenuti i dvojicu albanskih svjedoka, mučenika iz toga doba, koji su urešeni titulom kardinala: don Mihovila Koliqija koji je proveo u zatvoru ništa manje nego 36 godina, a od toga 17 u samici. Sveti Ivan Pavao II. imenovao ga je kardinalom u 92. godini života ( 27. studenoga 1994.). Drugi je fra Ernest Troshani koji je navršio 87 godina, a u zatvoru je prove 27 godina. Pisale su novine kad je u katedrali u Tirani, 21. rujna 2014., svjedočio o svom zatvorskom životu, da ga je papa Franjo zagrlio i proplakao.
5. Mi malo stariji sjećamo se koliko smo bili radosni i ponosni kad smo dobili prvoga sveca mučenika, svetoga Nikolu Tavelića, rodom iz Šibenika. Njemu kao odani štovatelji svake godine pođemo na hodočašće pomoliti se za nas i svoje obitelji, za svoj narod i našu nadbiskupiju. To ćemo učiniti i slijedeće nedjelje. U evanđelju čitamo kako je u svom misijskom govoru Isus rekao apostolima da ih šalje „kao ovce među vukove“ (usp. Mt 10), te najavio kako će ih ljudi „zbog njega zamrziti, izvoditi pred sudove i bičevati“. Zato je Isus zatražio od njih neka svjedoče i ne boje se onih koji tijelo ubijaju. I neka ustraju i pri tomu nikomu ne škode. Mučenik je stoga onaj koji je spreman patnju i boli hrabro podnijeti radi Kristovoga Kraljevstva. A njegovo srce pri tomu ispunjeno je ljubavlju i mirom; bez trunka mržnje i osvete. Drago nam je što su među hrabre sinove Crkve prošle godine na današnji dan ubrojena i dvojica Hrvata: fra Serafin Kodić rodom iz Janjeva (25. travnja 1893.) i don Anton Muzić (1921.) rodom iz Vrnavokola.
Fra Serafin kojemu smo blagoslovili portret koji ćemo poslije pronijeti u procesiji oko crkve, živio je samo 54 godine, a od toga kao svećenik 32 godine. Njegova bliža rođakinja, Ivanka Kodić iz Janjeva, dala je svjedočanstvo, koje je čula od starijih, da je fra Serafin bio kamenovan, te podnio mučeničku smrt poput đakona svetoga Stjepana. I on je poput Stjepana oprostio je svojim mučiteljima. Njegovi posmrtni ostaci počivaju u zidinama franjevačke crkve Navještenja BD Marije u Lješu, gdje je pastoralno djelovao nekoliko godina. Crkva se s pravom diči svojim vrijednim sinovima i iskazuje im dužno poštovanje, posebice prema njihovoj krjeposnoj i moralnoj veličini. Mučeništvo je uistinu Božji dar. Ne samo za one kojima je dodijeljen, nego i za sve one koji su s njima povezani, krvlju, rodom, jezikom i poznanstvom; kao i crkvenom pripadnošću pa im se molimo i njihov zagovor prosimo. I u litanijama rado zazivamo: Sveti Nikola Taveliću, moli za nas, sveti Leopolde Bogdane Mandiću…, sveti marko Križevčanine…, sveti Ivane Trogirski…, blažena Marijo Propetoga…, blaženi Alojzije Stepinac, blaženi Miroslave Bulešiću, … blaženi Agostine Kažotiću.. blažene Drinske mučenice…, blaženi Franjo Bonifacio.., blažena Katarina Kosača.., blažena Ozana Kotorska.., blaženi Gracija Kotorski.., blaženi Ivane Merzu.., blaženi Jakove Zadranine.., blaženi Serafine Kodiću.., blaženi Antone Muziću… Svi sveci i blaženici Gospodnji, molite za nas. Amen!
† Želimir, nadbiskup
Kistanje, 5. studenoga 2017.