ZADAR, KATEDRALA SV. STOŠIJE: DAN ŠKOLE ‘KLASIČNE GIMNAZIJE IVANA PAVLA II. ZADAR’ – PROPOVIJED mons. Ž. PULJIĆA

Hrvatska ti kliče, hvala. Novu snagu podaj njoj!

(Uz spomendan sv. Ivana Pavla II.)

1. Rado se sjećamo dragih susreta sa svetim Ivanom Pavlom II. Posebice njegovog druženja s mladima na sportskim stadionima, livadama i velikim trgovima. On je te liturgijske susrete pret­varao u velika slavlja mladosti. Mladi su ga rado slijedili, slušali, za njim išli i izvikivali njegovo ime. A poklicima i aplauzima prekidali njegove govore. Bili su slobodni prići mu, zagrliti ga i nešto mu na uho šapnuti. Tako je u Caracasu, napr. dok se on spremao obratiti okupljenoj masi, došao jedan mladić, uzeo mu desnu ruku, podigao je u zrak i proglasio ga „svjetskim šampionom“ (campeon del mundo). Možemo samo zamisliti kako je okupljeni svijet pozdravio tu gestu spontanoga mladića. Ali, pozdravio je i Papu koji se bez kompliciranja u to uključio, te među mladima osjećao se „kod kuće“. Tako je u Buenos Airesu (1987.) izjavio kako mu „susreti s mladima znače odmor i radost“: „Došao sam da se s vama malo odmorim, draga mladeži. Došao sam da vas čujem, da s vama razgovaram, da s vama molim. Želio bih vam ovdje ponoviti ono što sam rekao na prvi dan svoga pontifikata: Vi ste Papina nada, vi ste nada Crkve“.

„Vjerujem u vas, mladi, svim srcem i snagom svoga uvjerenja. Vi ćete sutra postati živa snaga zemlje. Dok vas gledam okupljene, vidim pred sobom budućnost Crkve s kojom Bog ima svoje planove. Kad se vratite kući, pričajte roditeljima i svakome tko to želi čuti, kako Papa ima povjerenja u vas, i da računa s vama. Recite im da je mladež Papina snaga’ (Galway, 1979). Zbog toga je rado pozivao mlade na godišnje susrete, okupljao ih i obraćao im se. Pisao im je pisma i go­vorio tijekom svojih apostolskih putovanja. Nije im tepao ni povlađivao. Naprotiv, tražio je žrtvu, napor i zalaganje. Mladi su ga slijedili, rado slušali i od milja nazivali različitim titulama: „Superstar, Superman, Tratamundo de la paz“.

2. A sve je započelo onoga 22. listopada 1978. kad se kao izabrani papa obratio ljudima na Trgu sv. Petra riječima: „Ne bojte se! Otvorite vrata Kristu i njegovoj spasenjskoj moći. Neka mu se otvore granice država, ekonomskih i političkih sustava, široka područja kulture, civilizacije i razvoja. Neka se nitko ne plaši Krista, jer On jedini zna što je u srcu čovjeka“. Sveti Ivan Pavao II. svojim je nastupnim govorom osvojio srca ljudi i zacrtao program svoga pontifikata. I najavio kako „želi svima doći i sve po­sjetiti: mjesta gdje se moli i ljude koji mole; beduine u pustinji i karmelićane i cistercite u samostanima; bolesnika u krevetima i rad­nike po tvornicama. Htio bih vidjeti i sve koji su poniženi i obe­spravljeni, te zaviriti i iza kućnih pragova vaših domova. Posvuda bih htio doći“. Malo se koji Papa tako umješno i uspješno približio suvremenom čovjeku kao on. Od djece i mladih, do starih i bolesnih. Svatko ga je osjećao blizu. Hrvatski narod ne bi smio zaboraviti njegovu očinsku brigu koju je pokazao kad nam je bilo najteže, u vrijeme Domovinskog rata. Nije se, naime, tih dana umarao moliti za mir u našim krajevima, te činiti sve što je bilo u njegovoj moći kako bi se obustavilo ratna stradanja. Pet puta se službeno susreo s Hrvatima: tri puta u Hrvatskoj i dva puta u BiH. Zahvalni smo mu što je pomagao da svijet prizna Hrvatsku kao suverenu i nezavisnu državu, i zauzimao se da bude pridružena zajednici naroda ujedinjene Europe.

Uobičajeno je slaviti spomendan sveca uz dan njegove smrti, kada se rodio za nebo. Kongregacija je odabrala dan njegovoga službenog nastupa i u službi Božanskog Časoslova odredila neka drugo čitanje bude dio njegove nastupne propovijedi u kojoj je pozvao sve neka „otvore vrata Kristu“. Niame, hrabri Wojtyla na današnji dan izišao je na ulice i pošao svijetom, s  mačem uperenim protiv idola ovoga vremena. Jer, doslovce je shva­tio Kristovu zapovijed: „Idi i učvršćuj braću svoju“. A sam se osjećao poput „glasnika velikoga Kralja, koji je poslan na raskršća života“.

3. Priključimo se ovom „Božjem glasniku“ uz njegov godišnji spomendan, pa pružimo ljudima našega vremena razloge vjere i nade koja je u nama. Učimo od njega kako je „slatko i utješno evangelizirati i onda kada nam izgleda da „sijemo u suzama“ (Ps 126, 6). Neka nas u toj misiji i zadatku prati zagovor svetoga Ivana Pavla II., čiji nutarnji polet i vatru nikakva sila nije mogla ugasiti. Pa ni onaj metak njegovoga ubojice Ali Agce, kojemu je od srca oprostio.

Neka ljudi našega vremena i po nama, kao preko Karola Wojtyle, osjete žar, revnost i radost naše vjere i našega služenja, a ne raspoloženje zamora i tuge. Neka se njegovim zagovorom i vatrom Duha Svetoga u ovo naše doba djelotvorno „naviješta Božje Kraljevstvo kako bi Crkva bila što čvršće usidrena u srcu svijeta“. Dok zahvaljujemo svetom Ivanu Pavlu II. ne samo za misijsku vatru koju je zapalio, već i za osobitu ljubav i brigu koju je prema nama očitovao u teškim danima Domovinskoga rata, večeras mu od srca velimo: „Hrvatska ti kliče, hvala. Pjesma k nebu nosi glas. Kad te je u suzi zvala, čuvao si nju i nas. Srca su nam katedrala. Tvoja Crkva puk je tvoj. Hrvatska ti kliče, hvala. Novu snagu podaj njoj“. Sveti Ivane Pavle II., moli za nas. Amen. 

Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski

Katedrala, 23. X. 2017.