1. Dvije su teme koje se ove nedjelje povezuju. To je Misijska nedjelja i spomendan svetoga Božjega misionara, pape Ivana Pavla II. koji je na današnji dan 1978. službeno nastupio kao nasljednik svetoga Petra u Rimu. Kao sudionik zasjedanja na Drugom Vatikanskom Saboru (1962.-1965.) on je s drugim biskupima naglasio važnost misonarskoga duha. Biskupi su, dakle, prije pola stoljeća rekli što Crkva vjeruje i što misli o sebi. Ali i o svijetu koji bježi od Boga i kojem treba navijestiti Kristovo evanđelje. O tomu je posebice progovorila u dekretu o misijskoj djelatnosti Crkve „Ad Gentes“ (1965.) gdje je opisana Očeva zamisao spašavanja ljudi po Isusu Kristu, jedinom Otkupitelju čovjeka. Budući da je Crkva „po naravi misionarska“ (AG 2), sveti Ivan Pavao II. je koristio znakovite riječi o „hitnosti“, „potrebi“ i „važnosti“ misijske aktivnosti. U duhu onoga što je apostol Pavao pisao Korinćanima da ga „ljubav Kristova obuzima i potiče“ (2 Kor 4, 14). Papa Benedikt XVI. je ut om vidu tumačio da „kršćanstvo nije neka nova filozofija ili moralka, već život u Kristu“ (Deus caritas est, 2005.), i poticao kršćane neka se upute „u tu dinamiku ljubavi kako bi pronašli izvor i temelj misijskoga poslanja“.
Uz želju Crkve da razmišlja o dinamici misijskoga poslanja i nesebičnog darivanja za potrebe misija, valja se danas sjetiti i mreže misijskih djela koju je ljubav prema misijama stvorila. Ima ih četiri: Djelo za širenje vjere, Djelo svetog djetinjstva, Djelo svetog Petra apostola i Misijska zajednica svećenika, redovnika i redovnica kao i svih drugih koji žele pomagati misijama. Ne mogu, naime, svi biti misionari. Ali, svi možemo molitvama, simpatijom i materijalnim darovima pomagati misijsko djelo Crkve. Upravo ta mreža molitelja i darovatelja milijuna ljudi diljem svijeta omogućuje da Kongregacija za evangelizaciju naroda vodi brigu o brojnim institucijama u misijama. Prema „Statističkom godišnjaku“ od prije nekoliko godina (Fides, 2013.) Kongregacija vodi brigu o 280 bogoslovija, 110 malih sjemeništa, 42.000 katoličkih škola, 1.600 bolnica, 12.000 karitativnih i socijalnih institucija. Bez sabirnih misijskih akcija i materijalne pomoći cijele Crkve ove institucije ne bi mogle djelovati. Uz naš dar koji ćemo danas pokloniti misijama, mi ćemo moliti naše svete zaštitnike kao i zaštitnicu misija svetu malu Tereziju da u nama poraste osjetljivost za misijsko djelovanje Crkve. Sveta mala Terezija nije nikada stupila nogom izvan Karmela. Ali, žarkom ljubavlju i molitvom našla je svoje mjesto u srcu Crkve i postala zaštitnicom misija. Drago mi je spomenuti da je naš Teološko-katehetski odjel Sveučilišta s pročelnikom prof. Ražovom uz suradnju s Papinskim sveučilištem Urbanijana u Rimu, u svibnju ove godine organizirao međunarodni simpozij „Misijsko i evangelizacijsko poslanje Crkve u suvremenom multikulturalnom i multikonfesionalnom društvu“. U prigodi srebrnoga jubileja teološko-katehetskoga studija u Zadru nastojalo se odabirom izvrsnih tema i pradavača osvijetliti trajno aktualnu potrebu „misijskog zanosa i radosti evangelizacije“.
2. Sveti Ivan Pavao II. je u drugoj godini pontifikata (7. prosinca 1990.), objavio encikliku o trajnom misijskom poslanju Crkve, „Redemptoris Missio“. U njoj je naglasio kako „osjeća da je nastupio čas da se upregnu sve crkvene snage u smjeru nove evangelizacije i misija. Nitko od Kristovih vjernika, nijedna od crkvenih ustanova ne može izmaknuti toj najvišoj dužnosti, a ta je: Navijestiti Krista svim narodima svijeta“ (br. 3). Dok večeras spomijemo riječi misijske enciklike, rado se sjećamo susreta s njime. Posebice njegovoga druženja s mladima na sportskim stadionima, livadama i velikim trgovima. On je te liturgijske susrete pretvarao u velika slavlja mladosti. Mladi su ga rado slijedili, slušali, za njim išli i izvikivali njegovo ime. A poklicima i aplauzima prekidali njegove govore. Bili su slobodni prići mu, zagrliti ga i nešto mu na uho šapnuti. A on se s njima osjećao se „kod kuće“. U Buenos Airesu (1987.) izjavio kako mu „susreti s mladima znače odmor i radost“: „Došao sam da se s vama malo odmorim, draga mladeži. Došao sam da vas čujem, da s vama razgovaram, da s vama molim. Želio bih vam ovdje ponoviti ono što sam rekao na prvi dan svoga pontifikata: Vi ste Papina nada, vi ste nada Crkve“. Zbog toga je rado pozivao mlade na godišnje susrete, okupljao ih i obraćao im se. Pisao im je pisma i govorio tijekom svojih apostolskih putovanja. Nije im tepao ni povlađivao. Naprotiv, tražio je žrtvu, napor i zalaganje. Mladi su ga slijedili, rado slušali i od milja nazivali različitim titulama: „Superstar i Superman“.
A sve je započelo na današnji dan 1978. kad se obratio ljudima i rekao: „Ne bojte se! Otvorite vrata Kristu i njegovoj spasenjskoj moći. Neka mu se otvore granice država, ekonomskih i političkih sustava, široka područja kulture, civilizacije i razvoja. Neka se nitko ne plaši Krista, jer On jedini zna što je u srcu čovjeka“. Sveti Ivan Pavao II. svojim je nastupnim govorom osvojio srca ljudi i zacrtao program svoga pontifikata. I najavio kako „želi svima doći i sve posjetiti: mjesta gdje se moli i ljude koji mole; beduine u pustinji i karmelićane i cistercite u samostanima; bolesnika u krevetima i radnike po tvornicama. Htio bih vidjeti i sve koji su poniženi i obespravljeni, te zaviriti i iza kućnih pragova vaših domova. Posvuda bih htio doći“. Malo se koji Papa tako umješno i uspješno približio suvremenom čovjeku kao on. Od djece i mladih, do starih i bolesnih. Svatko ga je osjećao blizu. Hrvatski narod ne bi smio zaboraviti njegovu očinsku brigu koju je pokazao kad nam je bilo najteže, u vrijeme Domovinskog rata. Nije se, naime, tih dana umarao moliti za mir u našim krajevima, te činiti sve što je bilo u njegovoj moći kako bi se obustavilo ratna stradanja i obuzdalo ruku koja ubija.
3. Uobičajeno je slaviti spomendan sveca uz dan njegove smrti, kada se rodio za nebo. Kongregacija je odabrala dan njegovoga službenog nastupa i u službi Božanskog Časoslova odredila neka drugo čitanje bude dio njegove nastupne propovijedi u kojoj je pozvao sve neka „otvore vrata Kristu“. Niame, hrabri Wojtyla na današnji dan izišao je na ulice i pošao svijetom, s mačem uperenim protiv idola ovoga vremena. Jer, doslovce je shvatio Kristovu zapovijed: „Idi i učvršćuj braću svoju“. A sam se osjećao poput „glasnika velikoga Kralja, koji je poslan na raskršća života“. Priključimo se večeras ovom istinskom misionaru i „Božjem glasniku“. Neka nam njegov godišnji spomendan bude poticaj da po vjeri živimo, te ljudima našega vremena pružamo razloge vjere i nade koja je u nama. Učimo od njega da je „dobro, slatko i spasonosno evangelizirati i onda kada nam izgleda da „sijemo u suzama“ (Ps 126, 6). Neka nas u tom zadatku prati zagovor svetoga Ivana Pavla II., čiji nutarnji polet i vatru nikakva sila nije mogla ugasiti. Pa ni onaj metak njegovoga ubojice Ali Agce, kojemu je od srca oprostio.
Molimo, činimo i radimo da ljudi našega vremena osjete i u nama, kao što smo to doživjeli kod pape Wojtyle, osobiti žar, revnost i radost naše vjere i našega služenja. Neka se njegovim zagovorom i vatrom Duha Svetoga u ovo naše doba djelotvorno „naviješta Božje Kraljevstvo kako bi Crkva bila što čvršće usidrena u srcu svijeta“. Dok zahvaljujemo svetom Ivanu Pavlu II. ne samo za misijsku vatru koju je zapalio, već i za osobitu ljubav i brigu koju je prema nama očitovao u teškim danima Domovinskoga rata, večeras mu od srca velimo: „Hrvatska ti kliče, hvala. Pjesma k nebu nosi glas. Kad te je u suzi zvala, čuvao si nju i nas. Srca su nam katedrala. Tvoja Crkva puk je tvoj. Hrvatska ti kliče, hvala. Novu snagu podaj njoj“. Sveti Ivane Pavle II., pomozi nam u našem misijskom zalaganju i moli za nas. Amen.
Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski
Katedrala, 22. X. 2017.