1.Simpatičan je taj starac. Najveće njegovo bogatstvo jest da je imao ugrađenu Božju navigaciju – Duha Svetoga. To se vidjelo jer je bio pravedan i bogobojazan. I u svojoj starosti i bolesti nije bio toliko obuzet tim svojim poteškoćama nego je mislio na svoj narod – očekivao je „utjehu Izraelovu“. Duh Sveti mu je obećao da neće umrijeti dok se to ne dogodi, dok se ne rodi Spasitelj svijeta. I tom unutarnjom navigacijom vođen je Šime prema hramu upravo kad su Josip i Marija stigli da prikažu Isusa.
Šime je imao čast da primi u svoje naručje „Utjehu Izraela“, pomazanika Božjega, onoga koji je došao da svijetu pruži nadu, utjehu i spasenje. I taj simpatični starac bio je tako sretan što je dočekao utjehu i spasenje svome narodu; veseo moli Gospodina da ga – nakon što je dočekao „utjehu Izraela“ – uzme s ovoga svijeta. Narod je dobio spasitelja, utjehu i nadu. On je to čekao i dočekao.
Sjećam se riječi naših majki koje su živjele za svoju obitelj i za svoju djecu, kada su govorile: „Može me Gospodine sada uzeti s ovoga svijeta jer sam podigla djecu na svoje noge, sada oni mogu i bez mene, pa ja mogu otići!“ Nisu govorile: sad ćemo na ples i u turizam; one nisu u tome vidjele smisao svoga života. Život je osmišljen tek kada ga trošiš za druge. Tako su mislile naše majke. Eto tako je mislio i naš simpatični starac Šime. Tako mu je govorila njegova unutarnja navigacija – Duh Sveti. Može kroz vrata vječnosti.
2. Jeste li i vi kada osjetili u sebi tu navigaciju? Ja jesam, bar dva puta. Onako da je prepoznam. Inače kod svakog kršćanina Duh govori.
Jedanput je to bilo kad sam bio u vojsci. Nehotice sam napravio neku štetu i onda su me vojni udbaši željeli navesti da rečem kako sam to namjerno učinio jer ne volim ni vojsku ni cijeli državni sustav. Poslali su k meni ljude za koje sam mislio da su mi iskreni prijatelji i oni su govorili protiv svega i svakoga. Kad sam shvatio da su oni udbaši – a ja sam ih smatrao iskrenim prijateljima – pobojao sam se da sam nešto lanuo što me može odvesti u zatvor. Međutim, iako sam ih smatrao prijateljima nisam im se nigdje pridružio kad su govorili protiv države i vojske; što sam uvijek znao s prijateljima govoriti. Sam Duh Sveti me vodio i čuvao. Bio sam svjestan da me je neka viša mudrost vodila.
Drugi put mi se dogodilo kod izbora projekta CHM. Već smo počeli graditi crkvu po jednom projektu koji je arhitektonski izvrstan ali kao crkva katastrofa. Nešto me je nukalo da se toga okanim iako su me mnogi prijatelji i biskupi govorili da trena nastaviti. Sam se i sada sebi čudim kako sam ustrajao i pored uvreda o ruganja. Vidim da tu nije bila presudna moja pamet nego ona navigacija Božja koja me je vodila. A vjerujem da me ista navigacija vodi i u inicijativi za Svehrvatski grob i Hrvatski križni put.
3. Pa reći ćete, što si nam na sv. Šimu došao govoriti o tome govoriti! Ipak ima veze.
Naime, koliko godina je puk zadarski hodočastio sv. Šimi, obilazi njegovu raku ili sarkofag? Koju dragocjenost predstavlja ta raka i kakvo je to umjetničko blago! A što ona sadrži? Tijelo bez duše jednoga starca koji je umro prije 2000 godina. Dakako i to tijelo bez duše kršćanska duša poštuje i časti jer su te ruke primile u naručje spasenje svijeta. Te noge nisu beznačajne jer su se i one kretale po navigaciji Duha Svetoga. Konačno, svako ljudsko tijelo zaslužuje da ga poštujemo jer je u njemu živio čovjek koji je stvoren na sliku i priliku Božju, jer će to tijelo po uskrsnuću biti sudionik na trajnoj adresi na koju smo pozvani – u Presveto Trojstvo. To je naša „zadnja pošta“ koja je na nas upisana na kršenju kada kršteni U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
4. A mnogoj našoj braći oduzeto je to dostojanstvo kada su njihova tijela bačena na otpad u Hudim jamama, Jazovkama. Kočevslom rogovima i sl. Zaslužuju da im javno očitujemo poštovanje bar time da ih pokopamo na svetom mjestu. One za koje ne budemo mogli doznati kojemu groblju pripadaju neka se donesu i svečano pokopaju u Svehrvatskom grobu podno CHM, gdje će biti izražavano trajno poštovanje i dostojanstvo, gdje ćemo i mi koji na znamo za svoje najbliže moći doći, pomoliti se i zapaliti svijeću. Najveća hrvatska stratišta također želimo povezati tako da ona postanu sastavni dio Hrvatskog križnog puta. Takav pristup žrtvama kojima je bio oduzet ne samo život nego i svako ljudsko dostojanstvo zacijelo će više djelovati na ozdravljenje naše nacije nego sve apoteke zajedno.
Kršćane su od početka progonili, ali su one koji su najviše pretrpjeli u kršćanskoj zajednici i najviše cijenili. Svi su imali pred očima sliku kada se Isus kao pobjednik pojavio pred učenicima, pokazao im je rane podnesene za spasenje drugih i rekao im da krenu to propovijedati i opraštati. Ostatke tijela svojih mučenika čuvali su kršćani kao svete moći u svojim crkvama i slali drugim zajednicama kao dragocjeni i sveti dar. Tako je početkom 4. stoljeća u Rimskom carstvu nastala mreža svetih mučenika i to je cijelom društvu dalo takvu snagu da je i sam car osjetio da će carstvu više pomoći ako dade crkvi slobodu nego ako osvaja nove područja.
Pojedina mjesta su se hvalila ne bogatstvom svojih građevina i svojom zlatninom, nego bogatstvom mučeničkih relikvija. Posebno se u tome želio istaći Carigrad koji je prikupio mnogo takvih svetih moći. među njim je i tijelo sv. Šimuna koje će na čudesan način doći ovamo u Zadar gdje mu je podignuta lijepa crkva u koju smo se i mi danas okupili.
Zahvalni smo Bogu što je i među nama podigao čovjeka koji je imao u sebi tu Božju navigaciju u presudnim časovima naše povijesti. To je bl. Alojzije Stepinac. Kada je nedavno iz pravoslavne crkve u Šibeniku poslana dobronamjerni poziv našim biskupima i Crkvi u Hrvata da pozovu svoje vjernike na evanđeosku ljubav prema pravoslavcima, palo mi je na pamet da i mi pošaljemo poziv pravoslavnim episkopima da svojim vjernicima poruče da slika Alojzija Stepinca nije onakva kako je predstavljena u Srbiji, da srpski predstavnici nisu imali dokaza za ono zašto su okrivljavali Stepinca. Oni nisu htjeli koristiti lažne svjedoke (svjedočanstva, a na Mješovitom (katoličko-pravoslavnom) stručnom povjerenstvu takvi dokazi se nisu primani. Bio bi red da se i u Srbiji počne govoriti o Stepincu s provjerenim i valjanim dokazima a ne da se ponavljaju oni koji je stvorila lažna propaganda. Može li od Crkve u Srbiji krenuti takav govor istine? Doduše, i u Hrvatskoj neki više vole tu nagrđenu Stepinčevu sliku, stvorenu na temelju lažnih svjedočanstva (svjedoka), nego onu koju je on svojim riječima i djelima ostavio.
Sveti Šime, odajemo tvome tijelu poštovanje u ovom gradu već više od 800 godina. Molimo te da i nama Zadranima i svima koji te štuju izmoliš dar Duha Svetoga, istu onu božju navigaciju koje je tebe usmjeravala. I još te nešto moli ovdje skupljeni odani ti puk zadarski: Da ovaj naraštaj naše hrvatske domovine odradi svoju ljudsku, civilizacijsku, a nadasve kršćansku dužnost da svima onima koji su neljudski ubijani i bacani u jame kao otpad izrazimo javno poštovanje i pogaženo im dostojanstvo tako da ih kršćanski pokopamo, bilo na groblju kojemu pripadaju bilo u Svehrvatskom grobu. A hrvatski križni put da ojača naše vjerničko i nacionalno zajedništvo, da zajednički slavimo svjetlo na prosvjetljenje svih naroda pa i našega, svjetlo koje si ti držao na rukama tijela koje ovdje častimo. Amen.
Mons. Mile Bogović,
gospićko-senjski biskup u miru
Zadar, crkva svetoga Šime, 8. 10. 2017., u 11 sati