Župljani otočne župe Uznesenja BDM spominju se u srijedu 26. srpnja sedamdeset i pete godišnjice mučeničke smrti ravskog župnika don Ivana Manzonija (26. srpnja 1942. – 26. srpnja 2017.). Prigodom mise zadušnice za don Ivana koja je služena u nedjelju 9. srpnja, Ravljani su s ravskim župnikom o. Franjom Kowalom pokraj spomen ploče na ulazu u ravsku župnu crkvu na zid postavili slike bl. Miroslava Bulešića, kardinala Alojzija Stepinca i sv. Ivana Pavla II., a povezuje ih da su stradali od totalitarne, komunističke vlasti u svojoj zemlji. O. Franjo je zamolio zagovor tih mučenika da mole za hrvatski narod i Ravljane među kojima su brojni iseljenici. Ravljani su na misi zadušnici molili za sve žrtve Drugog svjetskog rata, stradale od talijanskih fašista, partizana i komunista. Ni danas se ne zna gdje su pokopani zemni ostaci don Ivana, pa je važno u zjedništvu čuvati sjećanje na njega i sve druge žrtve, rekao je o. Franjo Kowal.
Nakon stravične smrti don Ivana, Rava nikad više nije dobila župnika koji bi stalno stanovao na otoku. Suvremenom i budućim naraštajima Ravljana i svih ljudi dobre volje stradanje don Ivana je motiv za razmišljanje o patnji i mučeništvu, poticaj za proučavanje prošlosti i u kršćanskom duhu prigoda za prakticiranje oprosta kao osobitog znaka vjere, nade i ljubavi. Nesretni događaj zbio se u nedjelju navečer 26. srpnja 1942. g., a vezan je uz maloiški ustanak. U Malom Ižu je taj dan izbio ustanak protiv fašističkih talijanskih okupacijskih vlasti. Očekujući odmazdu, iški komunisti naredili su seljanima da se pođu sakriti na Ravu i Dugi otok. Partizani su Maloižanima rekli da ih na drugoj strani Dugog otoka čeka englesko ratno brodovlje i da će ih ono odvesti na sigurno mjesto. Međutim, kada je mnoštvo izbjeglih Maloižana došlo na drugu stranu Dugog otoka i vidjeli da tamo nema engleske flote, vidjeli su da su prevareni. Sutradan je došlo oko 600 talijanskih vojnika. Na Dugom otoku i na Ravi uhitili su puno Maloižana i odveli su ih u logor na Molatu.
U toj zbunjujućoj i nemirnoj atmosferi bijega s Iža uz obalu Rave plovio je maloiški brod na četiri vesla. Partizani su iz tog broda primijetili don Ivana Manzonija koji se vraćao iz Male u Velu Ravu. Čuo je da ga partizani progone zbog navodne suradnje s okupatorima (iako za to nitko nikad nije pružio dokaz) pa je u Maloj Ravi pokušao potražiti pomoć. Dva partizana skočili su iz broda i zgrabili don Ivana. Vezali su ga za jarbol i odveli na Dugi otok. Tako vezanoga na brodu vidjeli su ga neki Ravljani koji su izbjeglim Ižanima i partizanima dopremili vodu u šumovitom predjelu kod Luke na Dugom otoku.
Bilo je i drugih svjedoka te mučne situacije. Po njihovom kazivanju, partizani su vukli vezanoga don Ivu Manzonija kroz šumu na najveći vrh Dugog otoka, Velu Stražu. Tukli su ga i bičevali na cijelom putu do tog vrha. Tamo su mu skinuli odjeću, svezali su mu ruke i noge i nastavili ga mučiti. Onda su mu zapalili vatru na prsima i trbuhu i veselili se kako umire u mukama. Taj zločin komunisti su nastojali prikriti. Štoviše, Talijanima su njihovi suradnici rekli da je don Ivan Manzoni otišao u partizane pa su pripadnici talijanskih fašističkih postrojbi došli na Ravu i odveli njegovu sestru Anicu Manzoni u logor na Molat. Tamo je ostala do pada ltalije u rujnu 1943. g., zatim je došla na Ravu, a onda se vratila u svoj Dobrinj na otoku Krku i malo poslije toga umrla. Nikada se nije doznalo tko su bili mučitelji i ubojice don Ivana Manzonija. Oni koji su ga pravednog pogubili su umrli, a rijetki preživjeli sudionici ili svjedoci koji možda više znaju o tom nemilom događaju još uvijek šute. Don Ivan Manzoni je bio plemeniti čovjek i svećenik koji je jako volio svoju prvu župu Ravu. Volio je i svoje župljane i mnogima je pomagao. Svima koji su željeli otići ploviti na brodovima trgovačke mornarice pomogao je preporučujući ih, ukrcati se na brodove prekooceanske plovidbe. Ravljani koji su se uz njegovu pomoć ukrcali na brodove dospjeli su u tuđi svijet prije Drugog svjetskog rata.
Davor Božin
I.G.